Masovna gradnja vjetroelektrana i solarnih elektrana u BiH, a naročito u Hercegovini, počiva na tri teze:
- Bit će nam jeftinija i stabilnija struja;
- Moramo se razvijati i ići u korak s Europskom unijom;
- Elektrane će puniti proračun pa ćemo bolje živjeti.
U prvom članku obrazlagala sam tezu „struja će biti jeftinija“ i vjerujem da sam na jasan i na činjenicama utemeljen način objasnila zašto gradnja privatnih vjetroparkova i solara nikada neće dovesti do smanjenja cijene struje, bez obzira na to koliko ih izgradimo.
U ovom članku obrazlagat ću tezu „Moramo se razvijati i ići u korak s Europskom unijom“. Kao ogledne primjere analizirala sam dvije države: Njemačku, koja je našim čitateljima najbliža, i Veliku Britaniju, koja je meni najbliža jer sam na Međunarodnim razvojnim studijima (IDS) Sveučilišta Sussex završila poslijediplomski studij javne uprave i javnih politika.
Prvo ćemo vidjeti gdje po pitanju obnovljivih izvora energije stojimo u odnosu na ostatak Europe.
Prema podacima EUROSTAT-a, BiH je u 2024. godini proizvela 40 posto energije iz obnovljivih izvora, dok je prosjek svih članica EU iznosio 47 posto. Udio energije iz obnovljivih izvora u ukupnoj potrošnji u Bosni i Hercegovini iznosio je točno onoliko koliko je i proizvedeno – 40 posto. Dok je udio u ukupnoj potrošnji u zemljama članicama EU iznosio 24,6 posto, a u Njemačkoj 22 posto. Upravo ovaj njemački i EU postotak, koji ću obrazložiti, najbolje oslikava ispraznost i fijasko „zelene tranzicije“.
Energiewende – njemački „salto mortale“
Njemačka je 1871. odlučila ubrzati industrijalizaciju. Do 1900. već su postali najveća ekonomija Europe, a do 1914. pretekli su i Veliku Britaniju te se pozicionirali kao druga najveća ekonomija svijeta. Osjećaj moći bio je toliko snažan da su zaključili kako tim svijetom trebaju i vladati. Ni po površini ni po broju stanovništva nije bilo logike za takvo razmišljanje, ali moć na ljudski mozak djeluje destruktivno pa su krenuli u dva rata. Nakon Prvog svjetskog rata jedan dolar vrijedio je 4 milijarde i 210 tisuća njemačkih maraka. Nakon Drugog svjetskog rata Nijemci su razmjenjivali robu umjesto valute koja je bila potpuno bezvrijedna. U prvoj polovici 1946. inflacija je iznosila 19.000 posto mjesečno.
Od 1950. do 1970. ponovno su izrasli u drugu najveću ekonomiju svijeta. To su činjenice koje uistinu izazivaju strahopoštovanje. Reći, pa čak i pomisliti, da Njemačka može negdje pogriješiti kod nas je još uvijek tabu i to je posve razumljivo. No, kao što su pogriješili s procjenom da mogu vladati svijetom, tako su na prijelazu u 21. stoljeće napravili dvije strateške pogreške s dugoročnim posljedicama.
Prva pogreška bila je uvjerenje da mogu uvesti neograničen broj ljudi posve različitog mentaliteta, vjere i identiteta, a da to neće imati utjecaja na njemačko društvo.
Druga pogreška zove se Energiewende (energetski zaokret), naziv za službenu dugoročnu energetsku politiku Njemačke usvojenu 2000. godine, dok su na vlasti bili socijaldemokrati (SPD) u koaliciji sa strankom Zeleni.
Energiewende je ideja da druga najveća industrija svijeta može i treba funkcionirati isključivo na obnovljivim izvorima energije. Njemačka sve može, pa zašto ne bi mogla spasiti svijet od globalnog zagrijavanja i postaviti primjer ostalima kako se prelazi na zelenu energiju?
Nakon potresa u Japanu 2011., koji je prouzročio katastrofu u nuklearnoj elektrani Fukushima, „Mutti“ Merkel, velika mama globalizacije, donijela je odluku da se sve nuklearne elektrane u Njemačkoj moraju zatvoriti do 2022. godine. Gradnja vjetroelektrana i solara eksplodirala je. Fanatici iz stranke Zeleni slavili su, a „zeleni“ investitori zadovoljno su trljali ruke zavučene duboko u džep njemačkih građana koji su plaćali, i još uvijek plaćaju, izdašne poticaje za „spas planeta Zemlje“.
Rečeno – učinjeno. S njemačkom preciznošću, posljednji nuklearni reaktor ugašen je 15. travnja 2023. godine. Zeleni fanatici aplaudirali su dok su padali rashladni tornjevi nuklearki i dok se Njemačka pretvarala iz neto izvoznika u neto uvoznika električne energije.
U 2025. godini energija proizvedena iz obnovljivih izvora činila je 62 posto ukupno proizvedene energije u Njemačkoj. Udio vjetra i solara iznosio je 50 posto (32 posto energija vjetra, 18 posto energija solara, a preostalih 12 posto udio biomase). Ovaj postotak doista izgleda impresivno sve dok se ne stavi nasuprot činjenici da je udio energije iz obnovljivih izvora u ukupnoj potrošnji Njemačke iznosio tek 22 posto.
Kako je moguće da je udio energije iz obnovljivih izvora u ukupnoj potrošnji u BiH 40 posto, a u Njemačkoj 22 posto?
Ovih 40 posto u BiH proizvedeno je iz hidroelektrana i to je stabilna, predvidiva struja. Napon je stabilan bez obzira na doba dana i vremenske prilike. Paradoks energije iz vjetra i solara jest u tome što se na temelju nazivne snage elektrane i prosječnog broja sunčanih sati i vjetrovitih dana godišnje može približno izračunati koliko će se struje proizvesti u jednoj godini, ali se ne može ni približno izračunati koliko će se proizvesti prekosutra.
Ako se jedna država za 50 posto energije oslanja na sunce i vjetar, to znači da joj tih 50 posto nedostaje svaki put kada ne grije sunce i ne puše vjetar. Solari noću ne proizvode ništa, a ako pritom ne puše ni vjetar, to je ogroman manjak u sustavu. Po danu, ako je oblačno, solari će proizvesti 10 do 25 posto svog normalnog kapaciteta. Ako imate sreće pa snažno puše vjetar, možda možete kompenzirati manjak od solara, a ako ne puše – ponovno ste u velikom minusu.
Ne možete zaustaviti proizvodnju u tvornici ili operaciju u kirurškoj sali zato što će sutra biti oblačno. Za svaki kilovat proizveden iz sunca i vjetra mora postojati pokriće, odnosno rezerva iz stabilnih izvora koja se može aktivirati u svakom trenutku. U čemu je onda poanta? Je li to prelijevanje iz šupljeg u prazno? Naravno da jest – i to kolosalnih razmjera. No marketinški zvuči dobro i savršeno se uklapa u mentalitet današnjice u kojoj nije bitna suština, nego reklama u kojoj, po mogućnosti, još i spašavate svijet.
Ironično je da cijela njemačka opsesija obnovljivim izvorima energije zapravo počiva na sigurnosti francuskih nuklearnih elektrana koje uvijek mogu osigurati stabilnu struju kada sve druge opcije zakažu.
I dok ovih njemačkih 50 posto iz vjetra i sunca blješti sa svih fotošopiranih brošura na kojima vjetrenjače rastu iz zemlje elegantno poput ljubičica, a ovčice sretno pasu ispod solara, da biste pronašli podatak o ovih 22 posto morate otići na smrtno dosadnu stranicu EU Agencije za statistiku. Kada se još uzme u obzir da preostalih 12 posto „zelene energije“ dolazi iz hidroelektrana (3–4 posto) i biomase, jasno je da integracija energije vjetra i solara u potrošnju u Njemačkoj ne prelazi ni 15 posto.
Što se događa s preostalih 45 posto? Prodaje se za sitne novce ili se čak dijeli besplatno, a u najgoroj varijanti Njemačka plaća Austriji da preuzme viškove.
Dugogodišnja „zelena opsesija“ Njemačke rezultirala je s 28.879 vjetroturbina na kopnu i 1.730 na moru te s pet milijuna solarnih elektrana s ukupno milijun panela. Ova proizvodnja više se ne može ni predvidjeti ni kontrolirati, a Njemačka je dovela u opasnost svoju prijenosnu mrežu. Ako se dogodi da je potpuno vedro i pritom puše vjetar, dolazi do preopterećenja mreže jer se proizvodi mnogo više energije nego što mreža može podnijeti. Budući da se takva energija ne može skladištiti, ona se mora negdje usmjeriti – najčešće prema Austriji i Švicarskoj. Austrijanci tu energiju koriste za pumpanje vode u svoje reverzibilne hidroelektrane u Alpama, a Švicarcima, koji dobro žive od turizma, to odgovara jer ne moraju vjetroturbinama narušavati krajolik.
Budući da se viškovi energije najčešće stvaraju u trenucima kada i druge zemlje u okruženju imaju dovoljno ili previše energije, cijena pada ispod nule. U prethodnom članku spomenula sam da je u Njemačkoj tijekom 2021. godine, u različitim razdobljima, ukupno 139 sati trgovanja tržišna cijena energije iz obnovljivih izvora bila nula eura. Čak i 2022., kada je cijela Europa bila u šoku zbog prekida energetskih tokova iz Rusije, Njemačka je imala 69 sati trgovanja po cijeni od nula eura. Već 2023., čim se opskrba konsolidirala, broj je porastao na 301 sat, a u 2024. popeo se na 457 sati. Te iste godine Njemačka je potrošila 20 milijardi eura na poticaje kako bi vlasnicima vjetroelektrana i solarnih elektrana platila razliku između tržišne i zajamčene cijene. Najčitanije dnevne novine Bild to su nazvale Energie-Irrsinn (energetska sumanutost). U 2025. godini Njemačka je čak 573 sata prodavala električnu energiju po cijeni od nula eura.
Struja se najskuplje prodaje navečer, između 19 i 20 sati, kada je potrošnja najveća. Budući da veći dio godine u tom razdoblju nema sunca, Njemačkoj nedostaje energija iz solara, a za mirnih večeri s malo vjetra manjak struje može biti potpuno nepredvidiv. Tada Njemačka ponovno zove Austrijance kojima je tijekom dana prodavala struju po cijeni od nula eura. Austrijanci ispuste vodu iz svojih reverzibilnih hidroelektrana i prodaju struju Njemačkoj za 82 eura po megavatsatu, koliko je prošle godine iznosila prosječna tržišna cijena u večernjim satima.
Njemačka danas ima nominalno najskuplju struju za kućanstva u Europi, najskuplju struju među svim članicama G20 i petu najskuplju struju na svijetu. Da ne bi bilo zabune oko utjecaja rata u Ukrajini, Njemačka ovaj neslavni rekord drži još od 2019. godine.
Danska, odmah iza Njemačke, ima najveći udio energije iz obnovljivih izvora, a cijena struje za kućanstva također joj je odmah iza njemačke. I jedna i druga uvoze struju iz francuskih nuklearnih elektrana po skupim tarifama, zbog čega Francuska ima oko 40 posto niže cijene struje za svoje stanovništvo.
Kako se ne bi urušio imidž zelene ublehe, rijetko se spominje da se struja izvozi jeftino, a uvozi skupo. U medijima se objavljuju optimistični izvještaji o tome kako je Njemačka povećala izvoz električne energije zahvaljujući obnovljivim izvorima. Mogu se pronaći čak i tekstovi koji glorificiraju obnovljive izvore jer se ogromnim viškovima niske cijene otvara prostor za povećano „rudarenje“ bitcoina, koji je u biti lančana preprodaja električne energije.
Visoke cijene struje snažno opterećuju industriju, iako je industrijska cijena niža od cijene za kućanstva. U 2025. godini bankrotiralo je 23.900 tvrtki, od kojih je većina kao razlog navela neodržive cijene električne energije. U 2024. godini iz različitih razloga zatvoreno je 196.100 tvrtki. Kako bi održala konkurentnost proizvodnje, vlada će ići u dodatno subvencioniranje cijene struje za industriju, što znači još veće cijene za kućanstva.
Kancelar Friedrich Merz, koji se sada hvata ukoštac s nekontroliranim troškovima „zelene tranzicije“, najavio je smanjenje poticaja za nove vjetroelektrane i solarne elektrane te postupno ukidanje zajamčene cijene. Umjesto toga subvencionirat će cijenu struje za industriju kako bi se održala konkurentnost.
I da ironija bude potpuna, u lipnju ove godine Njemačka je pristala da se nuklearna energija tretira kao čista energija koja se može poticati iz zajedničkog proračuna Europske unije. Europa je konačno shvatila da se vjetrom i solarima ne može riješiti ugljen.
Ako se pitate otkud se prije nekoliko tjedana Hrvatska odjednom pojavila s idejom gradnje vlastite nuklearne elektrane, sada je jasno zašto – bit će poticaja iz EU.
Europsko ekonomsko i socijalno povjerenstvo (EESC) u svom je priopćenju od 11. prosinca naglasilo da je nuklearna energija ključ za dekarbonizaciju Europe. Eto ga – više nisu solari, nego nuklearke.
Njemačka, koja je od 2011. potrošila milijarde eura kako bi se oslobodila nuklearne energije, sada konačno kapitulira pred stvarnošću da, koliko god se jedna nacija osjećala moćnom, ipak ne može odlučiti hoće li sutra biti vedro ili oblačno. Njemački porezni obveznici, koji su uništili vlastite nuklearne elektrane, sada će plaćati poticaje za gradnju nuklearnih elektrana diljem Europe. Tako je Energiewende, umjesto „energetskog zaokreta“, postao energetski salto mortale.
Velika Britanija – krupni kapital protiv zdravog razuma
U Velikoj Britaniji među konzervativnim biračima oduvijek je postojala određena doza skepticizma prema obnovljivim izvorima energije. No dva mandata laburista od 1997. do 2007. postavila su temelje zelene agende. Marketinška kampanja bila je bjesomučna, ali Englezi su drukčiji narod od Nijemaca. Kada je novac u pitanju, oni su „no-nonsense people“. Nema budalašenja s novcem.
Pod pritiskom javnosti, konzervativne vlasti od 2015. godine gotovo su u potpunosti zaustavile gradnju vjetroturbina na kopnu u Engleskoj. Nisu dovoljno isplative i narušavaju krajolik.
Sve što su konzervativci zaustavili u Engleskoj, lijevo orijentirane lokalne vlasti u Škotskoj i Walesu jedva su dočekale. Prema podacima iz 2025. godine, Velika Britanija ima oko 12 tisuća vjetroturbina, od čega je polovica na moru, a preostalih oko šest tisuća raspoređeno je po Škotskoj i Walesu.
U listopadu prošle godine BBC je objavio članak pod naslovom „Britanski problemi s računima za struju – i zašto se tvrtkama plaćaju ogromni iznosi da prestanu proizvoditi struju?“
Članak detaljno opisuje iste probleme s kojima se suočava i Njemačka. Seagreen, najveća vjetroelektrana na moru kod Škotske, tijekom 2024. godine nije radila 71 posto vremena jer je stvarala preopterećenje mreže. Porezni obveznici platili su joj 65 milijuna funti da ne radi. Više od pola milijarde funti potrošeno je u prvih deset mjeseci 2025. godine kako bi se velikim vjetroelektranama platilo da ne proizvode struju. Procjenjuje se da bi trošak „balansiranja“ nestabilne energije iz obnovljivih izvora do 2030. godine mogao doseći osam milijardi funti.
Škotska ima velika nalazišta nafte, ali škotski zeleni fanatici ne dopuštaju istraživanja ni domaćim ni engleskim tvrtkama i kontinuirano smanjuju eksploataciju. Kada svima zajedno ponestane struje, uvozi se iz francuskih nuklearnih elektrana. Taj je uvoz u 2024. godini dosegnuo 19,5 TWh.
Kao i u Njemačkoj, udio energije iz obnovljivih izvora u ukupnoj proizvodnji prelazi 50 posto, dok je stvarni udio u krajnjoj potrošnji tek oko 16 posto.
Logičan zaključak koji se nameće jest da napuhana proizvodnja energije iz obnovljivih izvora ne služi ničemu osim snobovskoj samoreklami. Važno je pohvaliti se koliko je postotaka porasla proizvodnja „zelene energije“, a to što se ta energija dijeli uokolo za sitniš ili za nula eura smatra se manje važnim. Sve će to, na kraju, platiti narod.
Od lipnja prošle godine na vlasti su ponovno ljevičari. Birači su kaznili konzervativce jer nisu ispunili predizborno obećanje o kontroli useljavanja. Fanatični pobornik „zelene energije“ Ed Miliband u punom je naletu. Tvrdi da će nadoknaditi sve što se nije gradilo posljednjih devet godina i da se proizvodnja energije iz obnovljivih izvora mora podići na 80 posto. Zašto, ako se već sada plaćaju golemi iznosi vjetroelektranama da ne proizvode struju? Zato što se ovdje ne radi o ekonomskoj logici, nego o ideologiji, a ideologija se nikada nije dala zbuniti činjenicama.
Osim toga, izbori su tek za tri i pol godine. To je više nego dovoljno vremena da on i vrh stranke pokupe izdašne „zahvalnice“ velikih tvrtki kojima će dati dozvole za proizvodnju još većih količina nečega čega već sada ima viška i za što se već plaćaju stotine milijuna da se ne proizvodi. Ako 2029. izgube izbore, to će biti problem za sitnu stranačku boraniju. Oni sigurno do kraja života više neće morati raditi.
I britanski i njemački primjer vode istom zaključku: onog trenutka kada se iz obnovljivih izvora počne proizvoditi mnogo više nego što se može potrošiti, ta energija postaje opterećenje za sve druge grane gospodarstva. Njemačka je u recesiji od 2022. godine, a visoki troškovi energije navode se kao jedan od glavnih razloga.
Jasno je da promjene na geopolitičkom planu ne pogoduju njemačkoj industriji ni izvozu. No nesrazmjerna proizvodnja energije iz obnovljivih izvora dodatno pogoršava situaciju jer generira goleme troškove koji opterećuju cjelokupno stanovništvo, sektor usluga i sve druge grane industrijske proizvodnje.
Njemačka nije štedjela na zelenoj tranziciji. Udio „zelene industrije“ u njemačkom bruto domaćem proizvodu iznosi devet posto i zapošljava 7,5 posto ukupne radne snage, no svako je to radno mjesto plaćeno znatno skuplje od bilo kojeg drugog. Gotovo je nemoguće izračunati koliko je Energiewende stvarno koštao. Prema nekim procjenama, zaključno s 2024. godinom potrošeno je 696 milijardi eura. A što se postiglo? Rezultat je 16 posto upotrijebljene zelene energije, emisije ugljikova dioksida u 2025. smanjene su za 1,5 posto u odnosu na prethodnu godinu, a struja je jeftinija u Austriji i Švicarskoj.
Oni koji su dobro zaradili u avanturi zvanoj Energiewende upozoravaju da bi povratak nuklearnoj energiji bio poguban jer bi koštao do 70 milijardi eura. Za 696 milijardi eura koje su već potrošili tvrde da je to bilo isplativo kada se uračuna spriječena ekološka šteta – što god to značilo.
Zelena sumanutost stiže i kod nas, praćena plaćenim oglasima i blještavim brošurama o tome kako „zelena energija“ samo što nije spasila svijet. Jedino što nas može obraniti od nekontroliranog rasta cijena struje, koji neminovno prati nekontrolirani rast „zelene energije“, jest razborita vlast koja neće nasjesti na propagandu i koja će znati precizno izračunati što nije u interesu naroda te na vrijeme reći – dosta. Vjeruje li itko od vas da mi imamo ili ćemo ikada imati takvu vlast?
U sljedećem članku obrazlagat ću treću tezu da će „koncesije napuniti proračun pa ćemo svi bolje živjeti“. Iako je ta teza već dobrim dijelom demantirana i ovim tekstom, bit će zanimljivo poredati domaće brojke i domaće aktere.
Anđa Ćosić
KODD – Koalicija za odgovornu demokraciju i dostojanstvo
