Godinama pišem o žrtvama nasilja, one mi same nekako dolaze, u noćnim satima šalju poruke, misle da se iza mene mogu skloniti. A to je potpuno obrnut raspored. Prva adresa žrtve je policija, tužiteljstvo, odvjetnik, a tamo neka zadnja portal. Međutim, i slušam, i savjetujem, i pišem, upućujem, pa tražim raspored smjena tamo negdje u sustavu da je pošaljem u ruke nekom korektnom pojedincu. Dalje ne mogu, pa me muči što ne mogu.
Žrtve, moram vam reći – ne vjeruju u sustav, a sustav im za to obilato daje razloge da mu ne vjeruju.
Njihove priče su uvijek različite, no uvijek su iste zajedničke točke:
-Sve su i ranije prijavljivale nasilnike.
-Po svaku je ubojica došao kao po janje za klanje.
-Nijednu nije zaštitila ili obranila policija, ni onu koja je sinoć ubijena u Mostaru.
Sustav u koji dadosmo crno iza nokta kao u neku jamu liječi simptome. Kao kad oboljeli od karcinoma dobije andol za cirkulaciju. Tako naš sustav, kojem je temeljna funkcija da štiti i za to prima plaću stiže debelo prekasno. Sustav dođe po njihova tijela. Sustav glumi pogrebnike, nema funkciju zaštite. Sustav pokopava. Sustav odvodi ženu žrtvu kao da je počinitelj u sigurne kuće, nasilnik ostaje u svom, na svom, ide na posao. Prebijana ide u izolaciju, biva opet kažnjena.
“Tu kad sam došla osjećala sam se zaštićeno i sigurno, iako je taj strah još bio u meni. Jedino me mučilo što se osjećam kao zatvorenik, a on slobodno šeta kao građanin nekog visokog reda. Taj dan kad je priveden, a nakon što je inspektor zvao načelnika da ga privedu, on čim je izašao opet je počeo meni prijetiti i mene tražiti. Obišao je sve naše poznanike u nadi da će me naći. Čak je izjavio da me je našao da bi me ubio. Nakon toga on hoda po gradu slobodno i prijeti, a ja i moja djeca zatvoreni u sigurnoj kući“, ispričala mi je zadnja žrtva nasilja o kojoj sam pisala, koja je, srećom živa, no brutalno premlaćivanje i polomljena rebra će pamtiti do kraja života.
Žurnalov film – izjava brata jedne od ubijenih me podsjetila na ovu izjavu. Pita se brat bi li sestra bila živa da ga skloniše, da reagiraše. Seka njegova bi li bila živa da je bilo sustava. A bi, bila bi.
Govorio je o svemu u kolumni našem portalu i Josip Aničić, tužitelj u ŽZH.
“Sigurne kuće za žene i djecu žrtve nasilja u obitelji jesu privremeno sklonište – privremeno rješenje, na koje se žrtve nasilja teško odlučuju. Mnogo je razloga za to. Uzmimo primjer da je žrtva nasilja iz Širokog Brijega, da radi u Širokom Brijegu i da ima zajedničku djecu sa nasilnikom koja idu u školu u Širokom Brijegu, a sigurna kuća je u Mostaru. Teško da će se žrtva nasilja odlučiti da ide u sigurnu kuću u Mostar, prije će se odlučiti da ostane sa nasilnikom u njihovoj obiteljskoj kući. Kazne za kazneno djelo nasilje u obitelji po mom mišljenju nisu preblage, već je politika kažnjavanja blaga, pa se gotovo uvijek izriče uvjetna osuda kao mjera upozorenja ako se počinitelj prvi put nađe pred sudom. Ono što je po mom mišljenju potrebno jest educirati policijske službenike da prepoznaju određeno ponašanje kao kazneno djelo nasilja u obitelji, da se uspostave multisektorski timovi, koji bi se sastojali od psihologa, socijalnog radnika, policijskog službenika, tužitelja i suca i koji bi se aktivirali kada se dogodi nasilje, te da se žrtvama pruži psihološka pomoć nakon pretrpljenog nasilja”, napisao je nedavno u kolumni našem portalu tužitelj Josip Aničić.
Istaknuo je tu i koliko je dobro što se mediji bave nasiljem kao problemom. Meni se pak čini da smo sve napisali, evo i snimili, a nije mi jasno što ćemo sa sustavom? Što ćemo s politikama? Kada će prestati služiti samo sebi.
Kristina Perić/Istina.media
