53-godišnja Ukrajinka Larisi Gižicki već četvrt stoljeća živi u gradu na Neretvi no još uvijek nema nikakve bh. papire. Preglede plaća, radni odnos zasnovati nije mogla, a trpjela je kroz godine mnoge poteškoće, premda je u BiH skoro onoliko vremena koliko je provela u rodnoj Ukrajini.
Piše: Kristina Perić/Istina.media
Rođena je 16. veljače 1972. u općini Slavutskaja, oblast Hmeljnickaja. U Mostar je došla zbog ljubavi, a tu se 2004. godine udala za supruga Vladu, od kada nosi prezime Sokolović. Ima i 25-godišnju kćerku.
Ušla bez pečata
2008. joj je istekao pasoš Ukrajine, a u međuvremenu nije zadobila papire Bosne i Hercegovine, tako da praktično 25 godina u BiH živi bez papira. Larisa kaže da je problem nastupio jer joj prije 25 godina, pri ulazu u BiH nisu udarili pečat.
„U Mostar sam došla pred Novu godinu 2000., sada se više ne sjećam preko koje granice smo ušli, mnogo je godina prošlo. Uglavnom išli smo iz smjera Kosova, mislim onda da smo došli preko Crne Gore. Bilo nas je više u autu, bio je i Vladin prijatelj, radili su zajedno, pokupili su nam putovnice i vratili na carini. Došli smo u Mostar, planirali smo proslaviti tu, pa onda u Ukrajini, jer je Vlado već bio kod nas u Ukrajini. Krenuli smo prema granici, gdje su nas zaustavili i kazali da ne možemo dalje jer nema pečata u putovnici. Trebali smo provjeriti kada su nam vratili putovnice na ulazu, no nije nam to palo na pamet. Vratili smo se u Mostar. Pokušali smo riješiti te papire, ispalo je da na jedan treba drugi, na drugi treći i nigdje kraja“, priča nam Larisa, s kojom smo razgovarali u njezinu domu u Mostaru. U to se život iskoplicirao, Larisa je uz bebu morala paziti i bolesnu svekrvu.
„Ja sam bila trudna, a tu je bila i suprugova majka, koja je bila jako bolesna. Kada sam bila 4 mjeseca trudna otkinuli su joj nogu. Suprug je bio po terenu. Nakon nekog vremena otkinuli su joj i drugu nogu, morala sam paziti i nju i bebu. U međuvremenu su nas nekoliko puta obilazili iz policije, da vide da nije tu neki kriminal. Uvjerili bi se da normalno živimo i otišli“, priča dalje Larisa. Vrijeme je teklo, a Larisi istekli i dokumenti iz Ukrajine, tako da već godinama ne može nigdje.
Ne prolazi nostalgija
„Na dani trenutak nemam nikakvu dokumentaciju. 25 godina nisam bila u Ukrajini. Kako ću otići. Imam tamo brata, stariji je od mene 13 godina, čujemo se telefonom, a roditelji su već davno umrli“, priča Larisa. Želja da ode u zemlju u kojoj se rodila u njoj godinama tinja, a dodatnu je težinu donio i rat.
“Čini mi se da znam gdje svaki kamenčić leži. Tu sam rođena. Govorili su mi ovdje da će za dvije tri godine proći nostalgija, ne prolazi. Brat pošalje slike, prelistam malo preko interneta”
U središnjem dijelu Ukrajine odakle je ona nije toliko opasno, avioni prelijeću.
Ipak, kaže da su njezinu u dijelu zemlje u kojem je relativno mirno, a preko brata i interneta i videopoziva poviri malo u rodni kraj. Nedavno su im popucala stakla na kući jer su Rusi gađali nuklearku u blizini.
Pozvali je na razgovor
Za Larisu je domovina BiH do sada bila maćeha. Tu nije mogla ostvariti nikakva prava zbog neimanja dokumentacije. Pa ni liječiti se.
“Hvala Bogu pa sam zdrava. Nekoliko puta kada sam trebala kod doktora išla sam privatno. Platim”, priča dalje Larisa.
Istina.media je nakon sastanka s Larisom poslala upit Veleposlanstvu Ukrajine u RH koje je nadležno i za BiH, Službi za strance i Ministarstvu vanjskih poslova. Iz Ministarstva su odgovorili da je Larisin predmet nadležnost Službe za strance. Iz Službe za strance i Veleposlanstva Ukrajine još nismo dobili odgovor, no Larisu su u međuvremenu, nakon našeg upita pozvali na razgovor s ciljem rješavanja njezine problematike. Nastavak slijedi…
