Stjepan Zelić najmlađa je žrtva Uzdola. U trenutku smrti imao je svega 10 godina.
Ovo je kratka priča o njemu prema motivima uzdolske tragedije.
Piše: Mladen Topić/Istina.media
I.
I Stjepan i ja, jednom smo imali deset godina
Tek kada bi zvono u Marka Marulića po posljednji put za tu školsku godinu odzvonilo, značilo bi da je počelo ljeto. Preskakali bismo po nekoliko stepenica na izlazu, gurali jedni druge, razbacivali torbe i bilježnice po dvorištu škole, bezbrižni i laki. Uslijedila bi radosna jutra koja bi većina nas provodila u obližnjim selima kod bake i djeda. I Stjepanovo i moje selo su prilično slična, ušuškana malena, mjesta među brežuljcima, s crkvenim tornjem i školom. Pregršt je okolnih zaseoka čije su bijele kućice po brdima rasute kao zrna soli. Dječja vriska ispunila bi ih posebno u ljetnim mjesecima. Sve bi, pa i uobičajeni radovi u vrtu, bili mjesto zabave i igre. Mladi krumpir po koji bi nas poslali u našim bi rukama izgledao kao gumene loptice, a stopala bi nam bila zarivena u vrelu zemlju, željnu popodnevne vode iz prskalica.
Navečer bismo s roditeljima oko kuće tražili staro sijeno, grane, slomljene daske i skupljali ih na obližnjem putu gdje ćemo uskoro zapaliti svitnjak. Stojimo okupljeni oko svitnjaka, netko od roditelja ga oprezno zapali i u čas naša lica u polumraku krenu sijati od topline, a u našim bi se zjenicama pojavio narančasti plamen koji bi nas uskoro prerastao. Iz vrškova plamenova bi tada ka nebu krenule varnice koje bi se visoko ponad nas pomiješale sa zvijezdama. Pričekamo smiraj prve vatre i skidamo obuću. Naguravamo se okolo i jedno od nas uskoro se preko nje vine u zrak, ruku raširenih poput krila. Nakratko iznad plamenova bljesnu goli prljavi tabani i tihu večer na selu će, sve dok je vatre, parati dječja vriska.
Ponekad bismo išli do obližnjeg jezera. Jedni smo druge izazivali da ga preplivamo. Dugo sam vremena čekao da strah od toga da me proguta utroba ogromnog jezera nestane. Kad bismo preplivali, pred nama je bio novi zadatak. Skočiti s najviše stijene. Bilo je i u tome nečega posebnog, kada bi malena dječja tijela razbijala sjajnu površinu jezera kao da su baš za to stvorena. Bože, još čujem svu tu vrisku i radost, dok se kroz lišće hrastova probijala sunčeva svjetlost po našim izgorenim tijelima. Netko od starije djece bi na jednu od debelih grana pri vrhu stabla svezao uže, a na drugom kraju malenu dasku dovoljno veliku da na nju nagaze dva dječja stopala. Hrabri bi dječaci zgrabili uže, zanjihali se i, ako ih gledaš, od njih bi visoko u zraku ostala samo silueta ispred jarkog Sunca. Na vrhu bi ispustili uže i njihovi tanki udovi veselo bi mlatarali zrakom sve dok ne pljusnu u vodu.
Ne sjećam se boli iz djetinjstva. Možda težine očeve ruke na obrazu ili kratkog osjećaja kako mi koža žari nakon što crvenu liniju po njoj ostavi šiba. Pod nogama na podu automobila cijelim bi se putem sa sjedištima sudarala ogromna lubenica koju bismo odmah po dolasku na selo ubacili u drvenu bačvu. Pljusnula bi u hladnu vodu, kratko potonula, a ubrzo bi njezin stomačić provirio na površini. Sjećam se mame kako kasnije u dvorište na bijeloj plastičnoj tacni s dezenom ruža donosi lubenicu i odlazi. Tom sam prilikom mislio da sam dovoljno odrastao da mogu sam probiti tvrdu zelenu koru nožem. I zbilja sam uspio, ali nož se nije zaustavio. Nastavio je sjeći koru lubenice, a potom i moju šaku, probio ravno kroz tanku kožu i napravio rupu na njoj iz koje je uskoro potekla gusta crvena krv, razlila se po bijeloj tacni, a potom i drvenom stolu. To je bol koje se sjećam i danas…
Rata se ne sjećam, tek nekoliko slika često posjete moje misli, ali im ne vjerujem. Ne znam jesu li te slike stvarne ili sam sve umislio. Rat se u moj život ušuljao tiho i nije napravio nered, a jednako tako je i otišao. Malenim rukama držim bijelu tanku ogradu bolničkog kreveta. Oko mene su i druga djeca, neka od njih plaču. Uskoro netko dolazi i podiže jedno dijete. Čekam da budem sljedeći.
Sirena za uzbunu često bi uznemirila moje susjedstvo. Odrasli bi zatim negdje odlazili, a mi bismo se brzo okupili u podrumu zgrade. Mračno je, tijesno i zagušljivo. Netko na bijelim drvenim vratima presvlači bebu. Danima oca molim da idem s odraslima po vodu. U automobil ubacujemo bijele sterilne bidone. Odlazimo do izvora na vrhu grada. Djeca teško ostaju mirna, pričaju kako će neki vojnici iskočiti iz šume, a mi ćemo ih junački savladati. Prazni bidoni u hodu stvaraju strašnu buku i netko nam stalno govori da budemo tiho. Puni bidoni prave smiješne zvukove s balončićima zraka.
Šareni plastični frižider smo napunili hranom i vodom. Ostale stvari u vrećicama spremamo u prtljažnik. Puške i šlauf sam već napuhao, iako do mora imamo barem tri sata vožnje. Sjedim na sredini automobila, dok mi glava proviruje između dva prednja sjedišta. Bijela Lada prepuna stvari i spuštenih prozora uskoro napušta grad, dok na radiju svira neka glazba s kraja osamdesetih. Već nakon pola sata vožnje pitam tatu kad ćemo stići. Mojim prvim odlaskom na more ujedno su prestala i moja sjećanja o ratu.
II.
Samohrane majke u ratu spavaju s bombom u rukama
Najprije su se rasprsnule stvari po vašoj kući i tako nagovijestile i vaš konačni odlazak s ovog svijeta. Kakvo je moglo biti jutro u tvom selu tog rujna? Velike ljetne vrućine sigurno su već bile na izmaku. Ti i tvoja obitelj dane ste sigurno provodili u hladu koji nad tvojim dvorištem pravi veliko stablo oraha. Zamišljam tvoju majku s krupnim tamnim kestenjastim očima kako vas lovi po kući, grabi za malena ramena i sjeda na drvene stolice. Na domaći kruh potom maže debeli sloj margarina po kojem zatim posipa šećer. Jesi li i ti pio ogromnu bijelu kavu s tek nekoliko kapi kave i puno domaćeg mlijeka? Jesi li imao ljubimce u dvorištu, psa ili omiljenu macu od njih nekoliko koje su bile oko kuće? Jesi li već imao knjige za četvrti razred? Jesi li ikada vidio more?
Samohrane majke u ratu spavaju s bombom u rukama i spremne su je upotrijebiti. To znam, pročitao sam negdje. Zamišljam tvoju majku kako suznih očiju povlači tanki srebreni prsten i daje vam još nekoliko minuta života. Detonacija je sigurno jako odjeknula tvojim selom koje je još spavalo nemirnim ratnim snom. Zamišljam krhotine koje su potom rasporile ruže u tvom vrtu i porazbijale prozore tvoje kuće. Možda su pogodile i kućicu tvog psa, ako si ga imao… Kakav se bijes tada rodio u vojnicima koji će vas uskoro sustići na putu niz koji ste bježali. Zamišljam kako tvoja mama žurno otvara prozor i vaša mršava jedva odjevena tijela iznosi vani. Jeste li vrištali ili vas je strah učinio potpuno nijemima? Možda i ne želim znati. Vrijeme koje vam je kupila tvoja majka je brzo isteklo. Kada zaklopim oči vidim vas kako niz prašnjavi put bježite od smrti, ravno u ruke smrti. Vojnici su već odavno na cesti ispred vas, a drugi dolaze iza.
Samo s fotografije znam kako si izgledao. Nasmiješen u bijeloj, ili možda plavoj majici, gledaš u kameru. Smeđa kosa se ponosno razbarušila nad rumenim licem. Na toj fotografiji ne vidim tvoj potiljak niti tvoj vrat i drago mi je da je tako. Jer, ne mogu zamisliti da je neki vojnik prljavim rukama zgrabio tvoja krhka dječja ramena i u njega zario nož. Ili, da je iz daljine naciljao u tvoj potiljak i poslao metak kojim bi završio tvoj život. Ne mogu zamisliti kako gustu crvenu krv upija tvoj džemper, kako se zatim razlijeva po tvojim prsima i kako velike kapi potom završavaju na prašnjavom putu na koji je uskoro palo i tvoje tijelo. Koliko je trajao taj trenutak, je li te boljelo? Nisi vidio kada su meci iz njihovih pušaka uskoro završili i u tijelima tvoje mame i sestre. Meci su im zasigurno rasporili srca i udove, a vaša su tijela još neko vrijeme u tišini ostala na cesti.
Trideset godina kasnije hodam stazama tvog sela. Zamišljam što bi danas radio da si ostao živ. Misliš li da bi živio ovdje ili bi svoje selo gledao na fotografijama u nekom dalekom gradu na sjeveru? Na obližnjem brijegu blizu crkve, na velikom stablu oraha, nailazim na praznu staru ljuljačku. Konopac je već dotrajao i drvo je izblijedjelo od toliko sunca. Sjedam i ljuljam se. Za tebe i drugu djecu čiji su maleni životi na tako okrutan način naprasno prekinuti. Možda bi onog dana i ti nakon škole sjeo na ovu ljuljačku i uživao u dolasku jeseni. Možda bi danas na ovoj praznoj staroj ljuljački sjedila tvoja djeca i ne bismo morali pričati o zlu da se ne zaboravi. Mnogo pametniji od nas su jednom rekli, ako se zlo zaboravi, brzo dolazi drugo…
