Sumnjive javne nabave, trošenje novca bez kontrole i strah od otkaza. Sve su to razlozi zbog kojih mnogi u Bosni i Hercegovini nikada ne prijave moguće koruptivne radnje.
Među njima je i radnik jednog javnog poduzeća u Banjoj Luci, čiji je identitet poznat redakciji Radija Slobodna Evropa. On tvrdi da godinama svjedoči poslovima u kojima se materijal nabavlja i kada ga već ima na zalihi, često po cijenama višim od tržišnih.
Iako, kako kaže, zaposlenici znaju što se događa, malo je tko spreman prijaviti moguće zlouporabe.
„Velike pare se tu potroše i to tako godinama prolazi, a da nitko ništa ne upita zašto se to radi. Ljudi znaju, ali šute. Ili imaju interes ili se boje. I ja to gledam, šutim… podijelim s nekim intimno i to se događa godinama”, kaže on.
Njegova priča odražava širi problem u zemlji koja se prema Indeksu percepcije korupcije za 2025. godinu nalazi među najlošije rangiranim državama u Europi.
Izvješće Transparency Internationala BiH za 2025. godinu pokazuje da više od polovine prijava za korupciju završi bez istrage, dok se gotovo trećina obustavi i nakon što su postupci već pokrenuti.
„Dok bi sudovi nešto, a i ako bih uopće, presudili, prođe vrijeme, pitanje je i kako bih se ponovno zaposlio, a ja sam već u nekim godinama, ako me razumijete”, kaže sugovornik RSE.
Broj istraga u proteklom desetljeću smanjen je za više od 40 posto, a optužnice za koruptivna kaznena djela čine, tek, oko jedan do dva posto ukupnih optužnica.
Kao jedan od ključnih problema ističe se slaba zaštita prijavitelja korupcije, takozvanih „zviždača”.
Nitko ne štiti one koji „čuvaju javni novac”
Samir Nuhbegović je više od dva desetljeća zaposlenik u sarajevskom komunalnom poduzeću „Vodovod i kanalizacija”.
Kao rukovoditelj u službi kontrole imao je izravan uvid u poslovanje i u nekoliko je navrata ukazao na potencijalne koruptivne radnje.
Za Radio Slobodna Evropa ističe kako je, zahvaljujući njegovim prijavama, sigurno „sačuvano” preko 200 tisuća maraka (100 tisuća eura) javnog novca.
Prije tri godine dobio je status zaštićenog prijavitelja korupcije nakon što je ukazao na nezakonitosti u radu poduzeća.
Tvrdi da je tada spriječio pokušaj knjiženja fiktivnih radova i opreme vrijednih oko 70.000 maraka (35.000 eura).
U ljeto 2025. dobio je otkaz, ali se nakon sudskog postupka uspio vratiti na posao.
„Po mojem iskustvu, zašto se ljudi boje prijaviti korupciju, može se opisati jednom riječju – odmazda. To što sam dobio status zaštićenog prijavitelja korupcije, to mi nije pružilo stvarnu zaštitu. Dali ste mi status i napravili od mene glinenog goluba i gađa me tko stigne. Ja sam štitio javni novac, ne svoj, ja nikakve koristi nisam imao, osim razumijevanja. Razumijevanje ne može račune plaćati, znate”, kaže Nuhbegović.
Tijekom cijelog postupka, kako navodi, obraćao se različitim institucijama, od ministarstava do nadležnih tijela, ali, kaže, odgovora ili konkretne potpore nije bilo.
„Nemate financijsku pomoć, nemate pravnu zaštitu, nemate psihičku zaštitu, a troškovi su veliki. Sustav zaštite mora biti jasno definiran konkretnim elementima i mehanizmima zaštite prijavitelja korupcije, kao i predviđenim sankcijama za odgovorne osobe i institucije koje su dužne provoditi zaštitu prijavitelja korupcije. Dodatno, smatram da odgovorne osobe u ključnim institucijama koje trebaju primati prijave korupcije ne bi smjele biti stranački imenovane osobe”, ocjenjuje Nuhbegović.
Građani između straha i nepovjerenja
Sugovornici s kojima je razgovarao RSE u Banjoj Luci uglavnom izbjegavaju izravan odgovor na pitanje – jesu li prijavili korupciju ili bi li prijavili korupciju.
„Korupcije ima svuda, od zapošljavanja do zdravstva. Nisam nikad do sada imao priliku prijaviti korupciju, a bih li prijavio… ne znam”, kaže Marko.
Njegov sugrađanin Dejan Kovačević ističe kako je „teško očekivati da netko nešto prijavi u malom društvu gdje se skoro svi međusobno poznaju”.
Milica je već nekoliko godina nezaposlena i ne uspijeva naći posao u prosvjeti.
„Ljudi unaprijed znaju tko će dobiti posao. Zato misle da nema smisla prijavljivati”, dodaje ona.
„Mladi odrastaju uz priče da bez veze i poznanstava ne mogu završiti ništa. E sad, kad je to tako, mislim da nije realno očekivati da ti ljudi, koji su tako odrasli, prijave nešto”, naveo je student Stefan.
„Nekažnjivost” korupcije
Borba protiv korupcije u Bosni i Hercegovini iz godine u godinu slabi i na papiru. Podaci Transparency Internationala BiH pokazuju da je broj istraga za korupciju pao sa 618 u 2016. na svega 359 u 2025. godini, što je najniža razina u posljednjem desetljeću.
Istodobno, iako ukupan broj kaznenih prijava raste, udio prijava koje se odnose na korupciju pao je na 5,05 posto. Više od polovine tih prijava, čak 54 posto, završava bez istrage, dok se skoro svaka treća obustavi i nakon pokretanja postupka.
Ni optužnice ne daju mnogo razloga za optimizam. Tijekom 2025. godine podignute su njih 144 za koruptivna kaznena djela, a samo pet njih odnosilo se na visoku korupciju.
Damjan Ožegović iz Transparency Internationala posebno problematičnim naziva nedostatak procesuiranja visoke korupcije.
„Govorimo o svega nekoliko optužnica na državnoj razini godišnje. Ako nemamo kažnjivost na najvišoj razini, neće je biti ni na nižim. Poruka koja se šalje jest da se korupcija isplati”, rekao je Ožegović.
Dodaje da ti podaci pokazuju i rast nepovjerenja u pravosuđe te da problem nije samo u zakonima, već i u političkom utjecaju na pravosuđe.
„Nijednoj vlasti ne odgovara neovisno pravosuđe. Postoji interes da se ono drži pod kontrolom, jer bi neovisno pravosuđe moglo dovesti do odgovornosti donositelja odluka”, zaključio je Ožegović.
Što kažu u institucijama BiH?
Na upite Radija Slobodna Evropa upućene državnim pravosudnim institucijama i Agenciji za prevenciju i borbu protiv korupcije BiH, odgovor je stigao samo iz Visokog sudbenog i tužiteljskog vijeća (VSTV), tijela koje imenuje suce i tužitelje te nadzire njihov rad u Bosni i Hercegovini.
Kažu da smanjen broj otvorenih istraga „ne znači da prijave ostaju bez reakcije pravosuđa, već da se svaka prijava evidentira i obrađuje u skladu sa zakonom”.
„Nijedna prijava koja uđe u tužiteljstvo ne ostaje bez reakcije. Na temelju svake zaprimljene prijave formira se predmet koji tužitelj pregleda i provjerava prije donošenja odluke”, navode iz VSTV-a.
Ističu da istraga može biti otvorena samo ako postoje osnove sumnje da je počinjeno kazneno djelo, dok se u suprotnom donosi odluka o neprovođenju ili obustavi istrage, što, kako tvrde, ne znači da na predmetu nije rađeno.
Iz VSTV-a naglašavaju da veliki broj prijava za korupciju čine anonimne prijave ili prijave bez konkretnih dokaza i činjenica.
„Anonimne prijave same po sebi mogu biti korisne kao izvor informacija za tužiteljstva, ali bez konkretne osnove ne jamče otvaranje istrage”, naveli su.
Dodaju da je „vrlo mali postotak izvješća o počinjenom kaznenom djelu koje dostavljaju policijske agencije” te da se i u tome nalazi jedan od razloga slabijeg procesuiranja korupcije.
Iz VSTV-a navode i da su tužiteljstva u BiH od 2021. do 2025. godine podigla 945 optužnica za korupciju protiv 1.418 osoba, dok je za korupciju na visokoj razini podignuto 67 optužnica protiv 184 osobe.
Ipak, priznaju da rezultati „moraju biti mnogo bolji”, posebno kada je riječ o procesuiranju visoke korupcije.
Ističu i da je pravosuđe u BiH tijekom 2025. godine bilo pod pritiskom zbog, kako navode, „kriznog stanja i udara na pravosudni i sigurnosni sustav od određenih struktura vlasti entiteta Republika Srpska”.
U izvješću o BiH za 2025. i Europska komisija navodi da Bosna i Hercegovina nije ostvarila napredak u borbi protiv korupcije te da se nalazi između „rane i ograničene faze pripremljenosti”.
„Vlasti nisu uspjele suzbiti raširenu korupciju, reforme su često opstruirane, što je dovelo do stagnacije i sve izraženijih obilježja zarobljene države”, ističe se u izvješću.
Upozorava se i na političko uplitanje u rad pravosuđa, selektivno procesuiranje slučajeva te nedostatak presuda za visoku korupciju.
Istina.media
