Šestu priču iz našeg kraja po pozivu Istine šalje Suzana Džalto iz Prozor-Rame, a tema je život nakon potopa:
Priča u priči
Zbori tiho moj otac stari:
Toga dana crni oblaci su se nadvili nad našim malim mjestom.
Suze sinko, nevjerica, šok smjenjivao se na licima
okupljenog svijeta, kad je huk vode, ogromne jačine, potopiše naše pitomo selo.
Njive rodne, trešnje rumene, voćke u cvatu, duhan visoki i sve redom.
Potopi voda hladna mlinove, grobove cestu staru.
Osta selo odsječeno od ostatka svijeta, raseliše nas neke
veće sile, a naš nitko ništa nije ni pitao.
Uvuko se strah, očaj, bezdan. Zbori dalje otac stari, ali sinko ne mogaše
ubiti ponos, inat Pa mi koji ostadosmo kao feniks
izgradismo čamce, da možemo preko jezera.
Iskrčismo šumu da stvorimo sebi njive plodne.
Hrapave ruke bore dok je ponos u očima.
Priča dalje otac stari, uvijek su nas gazili, lomile neke veće sile
Ali smo ostajali, opstajali u svome na svome selu malom.
Patilo se sinko svakako preko čamca se sve prebacivalo od hrane, materijala za
izgradnju kuća, doktora, fratra, svatova, pogreba.
Živilo se skromno, pošteno. Prošlo je puno bremeniti, teški godina
Dok nije došlo neko bolje vrijeme za
selo naše malo (Ustirama). Izgradiše nam most, spojiše dvije obale
Olakšaše nam život sinko. Sad je sve lako na ruku,
Priča meni tako otac stari dok mu osmjeh krasi umorno lice…
Suzana Džalto/Rama
