Na južnim obroncima Hercegovine iznad Neretve Počitelj stoji kao tiha opomena vremenu. Kamenita silueta srednjovjekovne tvrđave, uske ulice prekrivene kaldrmom i kuće koje se penju prema kuli kao da prkose gravitaciji i zaboravu. Dok ga desetine tisuća turista godišnje obilaze u kratkim zadržavanjima od sat vremena, Počitelj živi dvostruki život onaj koji se vidi objektivom fotoaparata i onaj koji počinje tek kada se autobusi udalje.
Počitelj je danas jedna od nezaobilaznih turističkih točaka na jugu Bosne i Hercegovine, ali i mjesto u kojem se sudaraju autentičnost, sezonski turizam i svakodnevica ljudi koji ovdje rade ili ostaju i kada sezona završi.
Jedna od stanica na turističkoj ruti
Turistički vodič Kerim Zubčević Počitelj obilazi redovno. U ljetnoj sezoni kaže barem jednom tjedno dovodi grupe turista, najčešće iz Saudijske Arabije i Engleske. Posjete su kratke, u prosjeku oko sat vremena, ali intenzivne:
„Uglavnom prošetaju do džamije, a ako su raspoloženi za šetnju i nije prejako sunce, popnu se do kule i tabije“, objašnjava Zubčević.
Svojim gostima Počitelj predstavlja kao srednjovjekovnu tvrđavu izgrađenu sa jasnom strateškom svrhom – kontrolu donjeg toka Neretve i trgovačkog puta koji je povezivao Dubrovnik sa unutrašnjošću. Upravo taj položaj, ističe, čini njegov povijesni značaj.
Prvi susret turista sa Počiteljem gotovo je uvijek ispunjen oduševljenjem, autentičnost i očuvanost prostora, naročito spoznaja da ljudi i danas žive unutar starog grada za mnoge su neočekivani.
„Najviše ih iznenadi činjenica da ljudi i dalje žive u starom gradu“ kaže Zubčević.
Autentičnost najveća vrijednost
Za razliku od mnogih obnovljenih i „ispeglanih“ povijesnih lokaliteta Počitelj zadržava određenu sirovost. Djelomično ruševan, bez pretjerane turističke infrastrukture, ostavlja snažan dojam upravo zbog svoje nepatvorene stvarnosti.
Zubčević ističe da mu se još nije dogodilo da gosti negativno komentiraju ruševnost mjesta već naprotiv autentičnost ih fascinira, posebno džamija i kula. Počitelj prema riječima turista doživljavaju kao „pravu Hercegovinu“, jasno ga razlikujući od drugih tvrđava u okruženju.
“Turisti najčešće odlaze s fotografijama posebno pogledom sa tabije i magnetima, ali i snažnim emocionalnim dojmom. Oni koji se popnu do kule često kažu da je uspon naporan ali da ni trenutka nisu zažalili. Kroz njihove oči i ja ponekad otkrijem nešto novo o Počitelju“, priznaje vodič posebno kada se gosti samostalno upuste u istraživanje skrivenih uličica i prolaza.
Turizam i egzistencija
Ispod zidina starog grada, turizam nije samo doživljaj on je posao, svakodnevica i borba za opstanak.
U Caffe Grill Kruško, jednom od ugostiteljskih objekata u Počitelju radi Manuela Brajković, koja Počitelj opisuje kao „mali kameni dragulj iznad Neretve“. „To je mjesto gdje se osjeti mir, tradicija i historija na svakom koraku” kaže ona.
Za nju je život i rad u Počitelju privilegija. Raditi u ambijentu u kojem se svakodnevno susreću ljudi iz cijelog svijeta, a istovremeno čuvati duh mjesta u kojem je odrasla nosi posebnu težinu i odgovornost.
Turizam oblikuje svakodnevni život. Tijekom sezone sve se prilagođava dolascima turista ritam rada, gužve, potražnja. Izvan sezone Počitelj se utišava, ali turizam ostaje glavni izvor prihoda i temelj lokalne ekonomije.
Najčešći gosti su turisti iz Europe, Azije i Bliskog istoka ali dolaze i domaći posjetioci. Ponuda je prilagođena njihovim potrebama, brza i kvalitetna hrana, piće, mjesto za odmor prije ili poslije obilaska starog grada.
Između romantike i realnosti
Posjetitelje najviše emotivno pogodi pogled sa tvrđave i osjećaj povratka u prošlost. Kamene kuće, tišina i miris prirode ostavljaju snažan dojam ali postoje razočarenja gužve u sezoni i činjenica da neke kuće nisu obnovljene.
Brajković ističe da podrška lokalne zajednice postoji, ali da bi mogla biti znatno snažnija. Nedostaju ulaganja u putnu infrastrukturu i promociju. Ugostitelji su kaže često prepušteni sami sebi u održavanju kvaliteta usluge. Ipak vjeruje da Počitelj uspijeva zadržati svoj identitet, promjene su neizbježne, ali snažan karakter mjesta još uvijek odolijeva potpunoj komercijalizaciji.
„Počitelj nije mjesto za brzo slikanje, to je mjesto koje treba doživjeti“, poručuje.
Kad turisti odu
Prava slika Počitelja otkriva se tek kada sezona završi. Emina Mujić Rajković, koja u Počitelju boravi godinama, opisuje to gotovo poetski.
„Kad sezona završi lišće opada, graja utihne i grad opet postaje srednjovjekovni sa svojom kulom u kojoj obitavaju samo šišmiši“, ističe Mujić Rajković.
Prvih dana nakon završetka sezone Počitelj je prema njenim riječima, najljepši, temperature su ugodne, mir se vraća, a prostor ponovo diše.
Zima, međutim donosi sumorniju sliku. Dani su kratki, život se povlači u zatvorene prostore, a samo povremena sunčana razdoblja unose vedrinu. Stalnih stanovnika je vrlo malo, uglavnom onih treće životne dobi, osnovne životne potrebe poput prodavaonice, zdravstvene njege, prijevoza, vezane su za Čapljinu, dok je javni prijevoz sveden na minimum.
Ostajanje
Emina priznaje da ne boravi u Počitelju cijele zime, ali mu se redovno vraća. Razlozi su jednostavni čist zrak, blaža klima i šetnje starim gradom.
„Brzinski turizam je sudbina svih atraktivnih lokacija“, kaže ona, objašnjavajući da površnost posjetitelja proizlazi iz suvremenog načina života i društvenih mreža.
Svjedočeći promjenama tijekom zadnjih dvadeset godina, ističe da je stanovnika sve manje, a grad sve zapušteniji. Kulturnih sadržaja je premalo, a potencijal Počitelja daleko od iskorištenog. Rješenje vidi u animaciji lokalnog stanovništva kroz radionice, šetačke ture, male zajedničke aktivnosti koje bi Počitelj učinile živim i van sezone.
Počitelj kao dom
Za Eminu Počitelj je oaza mira, pogled na Neretvu, njena boja i zvuk predstavljaju emocionalno sidro koje je veže za ovo mjesto.
„Dom u Počitelju je moja nirvana“, kaže, a u toj rečenici sabrana je suština Počitelja – mjesta koje za turiste traje sat vremena, a za one koji ga vole cijeli život.
Počitelj danas stoji na raskršću između masovnog turizma i tišine, između fotografije i stvarnog života, između dolazaka i odlazaka. Njegova budućnost ovisi od toga hoće li se u njemu prepoznati ne samo atrakcija, nego i zajednica koju vrijedi sačuvati.
M. Zukanović/Istina.media
