Nedavno sam bila trenerica mladim novinarima i onima koji tek razmišljaju o novinarstvu. Postavila sam im jedno jednostavno pitanje – ako četiri puta, ili 44 puta, niste dobili odgovor od neke institucije, hoćete li im opet poslati pitanje. Većina prisutnih nije znala odgovor na pitanje, a mnogi su bili sigurni da ne treba.
Gledali su me s nevjericom kad sam rekla da, premda si potpuno svjestan da odgovora neće biti, pitanje moraš poslati.
Više je razloga i primjera zašto je dobro postavljati pitanja u prazno.
- Rade Bošnjak i afera Peti kat. Usporedno s nizom članaka slala sam upite ZZO-u i tadašnjem ravnatelju Bošnjaku. Mailovi s pitanjima bili su dokaz na sudu da je druga strana kontaktirana, premda je Bošnjak tvrdio da nije imao priliku dati odgovor. U konačnici je i glasnogovornik ZZO-a potvrdio da sam slala pitanja, a da je ravnatelj naredio da se ne odgovara. Dakle, sama pitanja, na koja nikad nije stigao odgovor, solidno su poslužila na sudu.
- Na press konferenciji koju su u Mostaru sazvali kako bi javnosti obznanili da su osrednje okrečili zgradu suda, nisu mi dali postaviti pitanje je li točno da sinovi predsjednika suda rade u EP HZ HB. Tada sam, dok je sva novinarska svita pratila tadašnjeg premijera i predsjednika suda da uslika kako je sud okrečen, kidnula ulijevo, pismeno napisala na nekom papiru pitanje – „Je li točno da sinovi… rade u Elektroprivredi“. Ostavila sam to na nekom papiru kod tajnice predsjednika suda. Odgovor, naravno, nikada nije stigao, ali sam se mirne duše vratila u redakciju i napisala tekst temeljem pitanja, koja su opet nastala temeljem saznanja. Dakle, saznanja su bez pitanja nemoćna i nećeš imati snage napisati tekst dok ne postaviš pitanja, pa ti reakcija pokaže da su pitanja točna.
- Treći razlog iz kojeg se moraju postavljati pitanja jest taj da bi se, temeljem neodgovaranja, mogle pokrenuti procedure, obavijestiti Institucija ombudsmana, OSCE, pa na koncu podizati i tužbe. To treba znati i Vlada HNŽ-a – jedna je od onih koja ignorira pitanja slobodnih medija. „Kako je moguće da je sredstva predviđena za medije u HNŽ-u dobio portal smješten u Vogošći – redni broj 29. Je li novčana pomoć medijima usmjerena na medije u HNŽ-u ili se radi o grantu na koji može bilo tko aplicirati?“, pitali smo premijerku negdje lani u ovo doba. Nije odgovorila. Slično se ponaša i ministar gospodarstva u HBŽ-u, koji ne odgovara na pitanja slobodnih medija oko prekobrojnih koncesija u tom kraju. Institucije nisu ćaćevina, dužne su odgovarati na pitanja medija i svi procesi pokrenuti zbog neodgovaranja završit će u korist medija.
- Četvrti i ne najmanje bitan razlog je “nek’ znaju da znaš”. Mnoge su se koruptivne prakse zadnjih godina zaustavila samo zato jer su pitanja poslana u pravo vrijeme. Premda odgovor nije stigao, nastupila bi nervoza, pa često i odustajanje od potencijalnih koruptivnih praksi.
- Jednom sam poslala pitanje Smiljanu Vidiću, računajući da nema odgovora. Pitala sam ga čija je zemlja na kojoj je napravio vikendicu. Odgovorio je da mu je babina. Naravno da je državna, no ta laž je dobro došla kako u tekstu, tako i u kaznenoj prijavi koju sam temeljem članka poslala Tužiteljstvu HNŽ. Dakle pitaj, možda nekad odgovor i stigne, taman lažan.
K. Perić/Istina.media
