Dok vlasti intenzivno rade na ušutkivanju kritičkih medija donošenjem represivnih zakona, istodobno izostaje svaka ozbiljna namjera da se uvede red među stotinama portala koji šire dezinformacije i propagandu.
To potvrđuje i podatak Vijeća za tisak i online medije BiH, koje je u svom posljednjem istraživanju utvrdilo da na našem malom tržištu postoji 488 portala, od kojih čak 40 posto nema nikakve ili potpune informacije o vlasništvu i redakciji.
Prema riječima sugovornika CAPITAL-a, ovakvi se mediji obično pojavljuju pred izbore ili po potrebi da se promovira određeni kandidat i njegova stranka ili da se diskreditira ili satanizira protivnik i njegova politička opcija.
Mnogi među njima iza prividne transparentnosti kriju nejasne vlasničke odnose, političke interese i sustavno kršenje profesionalnih standarda, za koje zasad nitko ne odgovara.
Prema riječima profesora na Sveučilištu u Istočnom Sarajevu Vuka Vučetića, koji je realizirao ovo istraživanje s profesoricom Sveučilišta u Sarajevu Lejlom Turčilo, transparentno medijsko vlasništvo trebalo bi biti imperativ u suvremenom medijskom okruženju.
„Problem nastaje u društvima u kojima je razina medijske pismenosti niska. Publika tada često nema kapacitet niti svijest da vrši pritisak na medije da budu transparentni. Zato ona ostaje formalni ideal, a ne stvarna društvena praksa“, kaže Vučetić.
Dodaje da se povjerenje ne gradi na transparentnom i odgovornom radu medija, nego prije svega na ideološkim i političkim identifikacijama publike.
„Mediji koji se uklapaju u dominantne narative određene zajednice ili političke opcije mogu uživati povjerenje svoje publike čak i kada su vlasnički odnosi nejasni, što dodatno relativizira značaj transparentnosti u praksi, iako ona ostaje ključna normativna vrijednost profesionalnog novinarstva“, kaže Vučetić.
Tko financira portaloide?
Navodi da je opći trend da manja mjesta imaju mali broj portala, koji funkcioniraju kao digitalna ekstenzija njihovih javnih medija, čime se zadovoljavaju osnovne informativne potrebe lokalne zajednice. Veći urbani centri imaju znatno veći broj portala, što otvara pitanje njihova financiranja i stvarne uloge.
Pojavljuju se naglo, bez impresuma, a nerijetko služe interesima pojedinaca, političkih subjekata ili određenih ideoloških agendi, što se izravno odražava na pad profesionalnih standarda.
„Istraživanje je pokazalo i da nemali broj portala ima nepotpun impresum ne zato što kriju nešto, nego zbog nedovoljne informiranosti. Kao da dio vlasnika i urednika nije upoznat s Kodeksom za tisak i online medije BiH. Negdje postoji ime urednika i adresa, ali ne i broj telefona, dok drugdje to postoji, ali nema elektroničke pošte“, kaže Vučetić.
Novinar i profesor na Nezavisnom sveučilištu u Banjoj Luci Mladen Bubonjić kaže da se nepotpunim impresumima često pokušava fingirati transparentnost.
„Dovoljno je da pogledate sadržaj koji neki portal proizvodi i da vam bude jasno zašto nema impresuma ili zašto je nepotpun. Jasno se vidi propaganda ili zagovaračko novinarstvo. Ovaj obrazac nije nov i postoji godinama, ako ne i desetljećima, za potrebe plasiranja lažnih vijesti i spinova. Takav sadržaj sa sumnjivih izvora često se prenosi u medijima koje financira država, poput RTRS-a i SRNA-e“, objašnjava Bubonjić.
Nesagledive posljedice laži
Navodi da nije rijetkost da se prenose spinovani sadržaji s takvih portaloida iz Srbije, i to kako bi se zametnuo trag izvora i odgovornost za napisano.
„Oni prenesu informaciju, navedu odakle su je preuzeli i tu se završava pitanje izvora. Već u sljedećem tekstu zovu svoje stručnjake i kontekstualiziraju i komentiraju tu informaciju, koja je u stvari poluistina ili čak laž, i javnosti je predstavljaju kao provjerenu i točnu. Laž se legitimira i nitko više ne postavlja pitanja o autentičnosti“, objašnjava Bubonjić.
Kada je riječ o zakonima, Bubonjić kaže da su oni vrlo zastarjeli ili u fazama izrade, a neki su čak u potpunosti suprotni demokratskim principima.
„Tu posebno mislim na Republiku Srpsku i posljednje represivne zakone za koje ne znamo tko ih piše i zašto se za njihovu izradu ne konzultiraju medijski profesionalci. Kod nas je pogubno što službene institucije kriju informacije ili izbjegavaju precizne odgovore“, kaže Bubonjić.
Ističe i da je veliki problem to što su oni koji kreiraju norme isti oni koji bi ih prvi kršili i širili dezinformacije.
„Samoregulacija kod nas vrijedi samo za kritičke medije, a svi ostali, čak i da imaju svijest o tome, jednostavno ne vide kršenja. Ništa im nije sporno ako služe dominantnoj ideologiji i vlastima. To je širi društveni problem preostao iz prošlog sustava u kojem se vlast ne smije dovoditi u pitanje“, kaže Bubonjić.
Dodaje da je Europska unija ova zakonska pitanja odavno riješila, ali da ni ona dosad nije do kraja uspjela iskorijeniti ovu pojavu.
Nema zakona, nema obveze
Razlog zbog kojeg građani i dalje nemaju pouzdane informacije o vlasnicima većine medija najviše leži u tome što nema zakona, kažu u Mediacentru u Sarajevu.
„Iako je Ministarstvo komunikacija i prometa BiH prošle godine formiralo Radnu skupinu za izradu prednacrta zakona, do danas nije postignut konkretan rezultat. U složenom medijskom sustavu kakav postoji u BiH, transparentnost vlasništva ključna je kako bi građani mogli razumjeti kontekst medijskog sadržaja, ali i kao polazna osnova za sprječavanje koncentracije vlasništva i monopola“, kažu u Mediacentru.
Ističu da u ovom smislu BiH kasni za regijom. Registar medija u Srbiji pokrenut je početkom 2015. godine, kao centralizirana elektronička baza podataka koju vodi Agencija za privredne registre, na osnovi prethodno usvojenog Zakona o javnom informiranju i medijima.
„Novim Zakonom o javnom informiranju i medijima iz prošle godine dodatno je ojačana transparentnost vlasništva nad medijima i povećan broj podataka koji se moraju upisati u Registar medija. Predstavnici medijske zajednice i civilnog sektora u Srbiji, međutim, ukazuju na nedosljednu primjenu zakona“, kažu u Mediacentru.
Crna Gora, kao i BiH, još uvijek čeka na reguliranje ovog pitanja. Reformom medijskih zakona u Crnoj Gori iz 2024. godine usvojeni su Zakon o medijima, Zakon o javnom medijskom servisu i Zakon o audiovizualnim medijskim uslugama (AVMU), ali je pitanje transparentnosti vlasništva nad medijima ostalo netaknuto.
Situacija je bolja u drugim zemljama iz naše šire regije koje su članice Europske unije, poput Slovenije, koja je prošle godine usvojila zakon o medijima usklađen s EMFA-om.
Istina.media
