“U aferi „Urbicid“, gdje sam pisala niz tekstova o pogodovanju pri izgradnji zgrada u Mostaru, pale su i zatvorske kazne. Dalje da ne nabrajam, niz je procesa koji se vode temeljem mojih tekstova. Na kraju puta mislim da ću sama sebi moći reći onu biblijsku: „Dobar si boj bila, trku završila.“ I to mi je motiv. Da zadovoljim put i cilj koji mi je, kao i svakom čovjeku, postavljen. S druge strane, mnogi ne žele ustati istinom čak ni kada im se dira u obitelj – šute i čekaju da to netko drugi završi za njih”, kaže Perić.
Sloboda medija u Bosni i Hercegovini nalazi se na najnižoj razini u zadnjih 25 godina, navodi se u izvješću Reportera bez granica.
Nikada sloboda medija u zadnjih četvrt stoljeća nije bila na zavidnoj razini, ali pad na 90. mjesto na listi od 180 zemalja šalje jasan signal da su nezavisni mediji i slobodni novinari/ke u problemu.
O medijskim slobodama, važnosti lokalnih medija, cijeni koju plaćaju nezavisni i istraživački mediji, pritiscima i napadima na novinare Buka je razgovarala sa Kristinom Perić, glavnom urednicom portala Istina.media i koordinatoricom Mreže neovisnih novinarki i urednica Hercegovine.
Perić je, piše Buka, poznata kao beskompromisna autorica i novinarka koja je zbog svog rada napadana, prijećeno joj je, više puta je tužena, a zbog njenih tekstova pokretane su i kaznene istrage.
U intervjuu za Buku kaže kako je najveća demotivacija novinarima kada odrade svoj posao, otkriju koruptivne i kriminalne radnje, ali onda zakažu tužiteljstva.
BUKA: Zbog svog predanog i istraživačkog rada više puta si tužena. Nedavno je završen posljednji u nizu sudskih postupaka za klevetu protiv tebe. Nisi kriva. Koliko je ovo satisfakcija za sve što radiš, posebno u društvu koje je prema pravosuđu poprilično nepovjerljivo?
-Moram kazati da sam iznimno zadovoljna jer od 2005, kada sam uplovila u novinarske vode, zajedno s dragom kolegicom koja radi kod vas, nijednu tužbu nisam izgubila, a pisala sam mnoge ozbiljne stvari i razotkrila brojne afere. Kako se sunce ne može pokriti rukom, tako se ne može sakriti ni istina. Naravno da nisam klevetala, i tužili su me zbog istina.
U svim slučajevima, a SLAPP tužbi je bio niz, sud je presudio da istraživačko novinarstvo nije kleveta, da sam pisala s dobrim motivom i s ciljem ozdravljenja društva. Osim što sam braneći sebe obranila i struku, drugoj sam strani dokazala da i danas David pobjeđuje Golijata. Osobno su mi najdraže sudske presude i pobjede u aferi „Peti kat“, gdje su dvije tužbe protiv mene i kuće u kojoj sam radila odbačene.
Početkom 2023. objavila sam niz članaka o aferi „Peti kat“, tajnom projektu bivšeg direktora ZZO HNŽ Rade Bošnjaka, koji je na petom katu poliklinike Vitalis okupio programere i kroz privatne tvrtke pokušao napraviti paralelni IZIS – Integrirani zdravstveni informacijski sustav, kako bi kasnije raspisao javni poziv i uveo tu tvrtku u posao kao direktor.
Tema se otvorila i u nizu nastavaka preispitujem imovinu Bošnjaka i njegove obitelji, o premlaćivanju bivšeg radnika ZZO-a kojeg je pretukao Bošnjakov sin, pronalazim na istoj adresi u Zagrebu isti dan kupljene nekretnine čiji su vlasnici drugi sin Rade Bošnjaka i osobe iz tvrtki koje su radile tajni projekt na Petom katu… Meni je taj niz članaka najdraže što sam u dvadesetogodišnjoj karijeri napravila, nikad nisam bila sigurnija u svoja pisanja niti imala više dokumentacije kojom ih potkrepljujem. Tisuće ljudi čitale su o aferi i svakodnevno mi slale poruke s nestrpljivim upitima kada će novi članak, uz poruku „čitamo te kao nekad Alan Forda“.
U konačnici, Bošnjak tuži mene kao autoricu i Hercegovina.info, koji sam uređivala dok sam te članke pisala, za klevetu i potražuje 7.000 maraka. U isto vrijeme, temeljem pisanja koje je pokušao utužiti, po službenoj dužnosti protiv njega je pokrenuta istraga u Tužiteljstvu HNŽ. U svojstvu svjedoka, na poziv SIPA-e, posvjedočila sam o svim svojim tekstovima i dostavila svu dostupnu dokumentaciju. Tužba za klevetu davno je okončana, a o istrazi posljednje što znamo jest da je iz HNŽ-a, gdje se „valjala po ladicama“, stigla do POSKOK-a.
Nažalost, nakon što novinar vrhunski završi posao, pravosuđe ne završi svoj. I tu je novinarima najveća demotivacija.
BUKA: Nedavno mi je jedan radnik rekao da nije imao pravo na godišnji odmor tri godine, ali nije htio o tome govoriti ni anonimno uz rečenicu – ne možeš se protiv rogatih bosti. Ti dokazuješ da možemo. Jesam li u pravu?
-Možeš, ali moraš imati rogove. Šalim se. Kad smo kod rogova, ima jedna izreka u Hercegovini – volovi oru, a konji zoblju, što će reći da jedni uvijek potegnu više kako bi kasnije i drugima bilo bolje. Vidimo to i u sindikalnom i u svakom drugom aktivizmu, pa i u vlastitoj obitelji. Jedno se buni, a ako nastupi promjena, nastupi i za mumije. Mnoge su koruptivne prakse u Hercegovini zaustavljene temeljem mojih članaka.
U aferi „Urbicid“, gdje sam pisala niz tekstova o pogodovanju pri izgradnji zgrada u Mostaru, pale su i zatvorske kazne. Dalje da ne nabrajam, niz je procesa koji se vode temeljem mojih tekstova. Na kraju puta mislim da ću sama sebi moći reći onu biblijsku: „Dobar si boj bila, trku završila.“ I to mi je motiv. Da zadovoljim put i cilj koji mi je, kao i svakom čovjeku, postavljen. S druge strane, mnogi ne žele ustati istinom čak ni kada im se dira u obitelj – šute i čekaju da to netko drugi završi za njih.
Promjenu društva počinješ od sebe. Evo, ja ću progovoriti, evo, ja neću dati mito, evo, ja ću posvjedočiti za nevino optuženog, evo, ja ću prijaviti nasilje nad susjedom – znam da je muž tuče, a šutim – obranit ću kolegu na poslu… Prije je bilo još i gore, i više šutnje i manje sugovornika. Mene iskreno veseli kada me pitaju u porukama: što misliš, mogu li ovo objaviti, je li utuživo, bi li mi pogledala ovaj status… Znači, dobar sam im primjer da i „rogati“ gube.
BUKA: Godinama se suočavaš s pritiscima, prijetnjama, pa i diskreditacijama. Cilj je da odustaneš. Jesi li o tome razmišljala i što u tebi najviše probudi inat pa ostaneš i dalje u profesiji?
-Diskreditirati me nikada nisu mogli, pokušavali jesu, ali nisu imali čime. Da bi radio ovaj posao, moraš paziti da si čist u svakom pogledu. Pritisci i prijetnje bili su česti, prije dvije godine razbili su mi i automobil u Mostaru. Slali su i ponude u vidu stanova, auta, funkcija za nepisanje. Zahvalila sam se. Jučer me jedan kolega u Livnu pitao bojim li se kad pišem, začudio se kad sam rekla da nisam. Čega se bojati? Lopova, uhljeba, nacionalnih trubača i naroda zavađača za vlastiti džep? Svi smo tu na zemlji kratko, jedva šezdesetak godina, treba napraviti što se može. Inat mi budi nepravda, a motiv su mi četiri mala oka koja sam rodila da ostanu u našoj lijepoj zemlji, nadam se i boljoj državi dok stasaju. Da ne pitaju u Čovića posao, da ga dobiju u poštenoj tržišno-radnoj utakmici.
BUKA: Nezavisno, a posebno istraživačko novinarstvo ima svoju cijenu. Je li ona previsoka?
-Borbe svakako iscrpljuju. Tisuće puta sam psihički, a 2003. i fizički ozbiljno pala i bilo je trenutaka kada sam poželjela kupiti neku kolibu u šumi, saditi cvijeće i gledati zalazak sunca. Živjeti kao i ostali ljudi, no nije za svakoga jednostavan i komforan život. Već treći dan bih se vratila na teren i za laptop – meni je novinarstvo u duši i u krvi i način na koji ovoj lijepoj zemlji, a nikakvoj državi, mogu pomoći da ozdravlja.
Sve ima svoju cijenu. Neke su stvari preskupe, ali ako ti je stalo – platiš. Patila je moja obitelj, patili su moji prijatelji i privatni život. U međuvremenu smo naučili da je to naše normalno stanje i ostali ustrajni. Istraživačko novinarstvo se, htio ne htio, odrazi na tvoju svakodnevicu. Recimo, banalan primjer – moji kod kuće znaju u koje trgovine i restorane ja nikada neću ući jer znam kako su i kojim novcem građeni, i to poštuju. Skreću u one druge, o kojima ne znam ništa loše. Moram kazati da teško da bih radila ovo što radim i na ovaj način da nije bilo stupova u mom životu – prvo oca radnika koji je sve stekao vlastitim rukama i radio do smrti, a kasnije supruga koji bi me na svaki pritisak hrabrio da ustanem još jače. Žena drži kuću, ali dodala bi da kuću drže temelji. Ja nemam u okruženju onih koji mi govore da šutim.
BUKA: Primjećujem, a možda je to subjektivni osjećaj, da sve više kolegica i kolega odustaje od novinarske profesije. To je uspjeh onih koji zaziru od neovisnih novinara i novinarki, ali šta je s javnošću? Što oni gube?
-Sada ću opet biti osobna. Ne smeta, Buku doživljavam prijateljski oduvijek, pa mi se čini da ne dajem intervju nego sa kolegama usputno pričam. U prvom mediju u kojem sam radila, odnosno učila raditi prije dvadesetak godina, nakon tri mjeseca naplatila sam oko 300 maraka. Otac, odavno pokojni, jednom me u šali upitao: „Naplati li išta?“ Ja rekoh da jesam, i u hipu mu udvostručih skromni honorar, jer bi bilo: ne isplati ti se to, ostani kući, ja ću ti toliko dati da ne ideš… Imala sam volju i ljubav prema novinarstvu i nevjerojatnu predanost. Financije mi nisu bile prve, štoviše – zadnje. Htjela sam učiti, rasti. Mladi novinari danas su drugačiji. Prvo traže visoku plaću, ne gledaju koliko kao novinar vrijede, smatraju da je to uredski posao. Ne „grizu“. Stotine puta im moraš napomenuti da nazovu, da podsjete, da budu uporni, da traže odgovore i inzistiraju. I onda, ako se ukaže prilika, završe u PR-u. Stara škola novinara izumire, nema duše ni dubine, pišemo o Severini, zmijama, navijanjima, ne pišemo o golom životu. Ima i mladih koji grizu, ali ih je manje. Kod njih sam zabrinuta zbog medija u kojima rade praksu – većinom su to mediji režima koji im mogu pokazati samo kako da budu sluge. Što će biti s našom branšom, ne znam, no ako se ovako nastavi, društvo je na gubitku.
BUKA: Posljednjih mjeseci, pa i godina, često se govori o načinima spašavanja javnog servisa. Što treba biti prioritet, ali skoro nikako se ne govori o problemima i važnosti lokalnih medija. Gdje ti vidiš suštinu i važnost postojanja lokalnih medija?
-Bez lokalnih medija, neovisnih nema ništa. Ti iz Banja Luke ili Sarajeva ćeš teško znati koji je problem u Mostaru i Širokom i obrnuto. Ljudi vuku za rukav, pišu, umeću koverte ispod vrata, pišu u inbox, zovu, vjeruju u tebe. Ti ih primaš, slušaš, povezuješ, znaš kako grad diše i o svemu tome pišeš. To je jedna divna sinergija koje neće biti ako ne bude lokalnih medija. Ti otkrivaš teme na posve lude načine. Sjećam se jednom me nazvao čovjek da galami što sam objavila da je piroman, sada već i procesuirani. Zapalio neku njivu u Širokom, pa se požar proširio, pa kanaderi, pa cijeli cirkus, a snimile ga kamere. I zove on mene i pita što pišem o njemu, kako ne pišem o tvornici lijekova direktora bolnice u Mostaru, jer je snimljen s nje. I naravno kasnije napišem i o tome tekst. Takve teme teško dopiru do javnih servisa, o kojima također treba govoriti, učiniti ih održivima, odmaknuti od politika i staviti u službu narodu. Sada u Dnevniku gledamo zahvalu ministru na tortama, a plaćamo litru dizela četiri marke. I dvojimo zbog nekvalitete onoga što gledamo o tome trebaju li opstati. Svakako da trebaju, ali ovakvi ne. Opstojnost i kvalitet.
BUKA: Mnogi primjeri nam govore da je možda od slobode medija bitnije slobodno novinarstvo i slobodni novinari, ali kako ti ocjenjuješ slobodu medija u BiH?
-Neke kolege misle da je sada najgore, neke statistike pokazuju da i jeste gore. Obzirom da sam počela raditi u vremenima potpunog mraka, ja bi rekla da se na kraju tunela ipak nazire svjetlo. Prije dvadesetak godina nije se baš smjela pisati ili govoriti istina i činili su to rijetki, pa bivali i premlaćivani. Danas pišemo svašta, može nam biti, prijete nam, pritišću, tuže, ali pišemo i dalje. Vladajući se više ne služe batinašima, ja sam imala iskustvo da su me nekadašnji batinaši molili da nešto ne objavim. Dakle batina više ne prolazi, a i protiv ovoga što im prolazi ćemo se izboriti. Vrijeme čini svoje, a bh. društvo, premda puževim korakom, ipak ide naprijed.
BUKA: Danas vodite svoj portal i koordinatorka ste Mreže neovisnih novinarki i urednica Hercegovine. Zašto je bitna izgradnja takvih mreža?
-Dvadeset godina sam u realnom medijskom sektoru i uvijek radila za druge. Nabralo se godina, iskustva i nagrada i odvažila sam se, u najgorem mogućem trenutku za vlastiti medij. Taman kad su se donatori povukli. Dvojila sam se i oko toga kako portal nazvati. Onda mi je na Bunuru, to je mali mostić u Mostaru preko kojeg ideš sa suda kući, nakon svjedočenja Rade Bošnjaka iz afere Peti kat, izvrtanja istine, poluistina i neistina koje je iznio, palo na pamet da taj medij može biti samo Istina. Da se bori protiv laži. I Istina okuplja moje drage prijatelje kao suradnike, opstaje i raste, i zadovoljna sam. Pokušavamo proizvesti što više svoga sadržaja, a ljudi nam se sami javljaju sa svojim problemima. U cilju istine okupila sam i svoje kolegice, novinarke i urednice od Trebinja do Konjica u Mrežu neovisnih novinarki i urednica Hercegovine, da sinergijski djelujemo po temama koje su u nas u Hercegovini bitne. Uskoro ćemo se i formalno registrirati. Podupiremo se, družimo, javljamo na projekte zajedno, uskačemo jedna drugoj s člancima. Zadovoljna sam kako to sve ide. Nije isto kada jedan medij nešto objavi, ili kad to prenese pet medija mreže, a bitno je da za društvo.
