Dok se već vodi bitka i oštre koplja za napad na novi četverogodišnji mandat i „crkavicu” od nekih 6.000 do 6.500 maraka mjesečno, prisjetimo se tko su bili naši predsjednici.
Rijetki će se sjetiti da su prve sjednice Predsjedništva Bosne i Hercegovine u prvom sazivu iz 1996. godine održavane u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, a legenda kaže da su se tadašnji članovi Alija Izetbegović, Momčilo Krajišnik i Krešimir Zubak sastajali u prostoriji na čijim je vratima stajala pločica s natpisom „Ugrožene vrste”.
Spomenuti prvi saziv nije imao rotaciju na mjestu predsjedatelja, tako da je te dvije godine predsjedavao Alija Izetbegović, dok je rotacija uvedena od 1998., pa se predsjedatelj u četverogodišnjem mandatu rotira svakih osam mjeseci, piše Valterportal.
Dok je u prva dva-tri saziva Predsjedništvo BiH, uz ozbiljnije pritiske međunarodne zajednice, donijelo neke od najvažnijih odluka za formiranje države – jedinstvena konvertibilna marka, zajedničke tablice, ukidanje entitetskih vojski, kasnije se sve više pretvaralo u prostor za demonstraciju ili izazivanje političkih podjela i razna prepucavanja, dok je njegova osnovna uloga – zastupanje države, vođenje vanjske, obrambene i sigurnosne politike – gotovo zaboravljena.
Od njegova osnivanja kroz ovu instituciju kolektivnog šefa države prošli su mnogi, neki su još tu, neki su zaboravljeni, a neki odavno nisu među živima. Dok se već vodi bitka i oštre koplja za napad na novi četverogodišnji mandat i „crkavicu” od nekih 6.000 do 6.500 maraka mjesečno, prisjetimo se tko su bili naši predsjednici.
1996.– 1998.: Zaraćene strane za istim stolom
Kako smo spomenuli, Predsjedništvo BiH prve su dvije godine činili Alija Izetbegović, Momčilo Krajišnik i Krešimir Zubak, izabrani u rujnu 1996. na prvim poslijeratnim izborima. Sastanci su se održavali na nekadašnjoj prvoj liniji, u Zemaljskom muzeju BiH, ali i na drugim lokacijama na koje su članovi dolazili u pratnji oklopnih vozila IFOR-a. Rat je tek završio i sastanci nisu prolazili bez raznih napetosti – od toga gdje će se i hoće li se sjednica uopće održati te tko će gdje sjediti, pa do toga hoće li Krajišnik doći jer je već tijekom mandata privođen.
Ipak, u tom su razdoblju postavljeni temelji zajedničke države: BiH je, uz gore spomenuto, dobila i zastavu, osnovana je Središnja banka BiH, počelo je izdavanje prvih jedinstvenih zajedničkih putovnica BiH, a formirano je i Vijeće ministara. Nakon okončanja mandata, Krajišnik je 2000. uhićen i pred Haškim tribunalom osuđen za ratne zločine, da bi nakon odslužene dvije trećine kazne bio pušten na slobodu 2013. godine, a umro je od posljedica zaraze koronavirusom tijekom pandemije 2020. godine.
1998.– 2002.: Bjegunac iz Predsjedništva
Drugi saziv bio je među zanimljivijim te je sadržavao nekoliko „hokejaških” izmjena. Kraj mandata dočekao je jedino Živko Radišić; Alija Izetbegović povukao se zbog zdravstvenih razloga 2000., da bi ga prvo privremenom odlukom Parlamenta zamijenio Halid Genjac, a Genjca, koji se također povukao iz zdravstvenih razloga, od 2001. godine u Predsjedništvu mijenja Beriz Belkić.
Što se tiče hrvatskog člana, Antu Jelavića smijenio je visoki predstavnik Wolfgang Petritsch zbog proglašenja takozvane hrvatske samouprave 2001. godine, za što je poslije i optužen, a od 2005. je u bijegu od bh. pravosuđa. Nakon Jelavićeve smjene, Parlamentarna skupština BiH je krajem ožujka 2001. na funkciju hrvatskog člana Predsjedništva izabrala Jozu Križanovića, koji je dužnost obnašao privremeno do idućih općih izbora. Njegov je mandat trajao do listopada 2002., kada je na redovitim izborima za hrvatskog člana Predsjedništva izabran Ivo Miro Jović.
Alija Izetbegović umro je u Sarajevu 2003. godine. Unatoč svemu, u ovom sazivu postavljeni su temelji za reformu obrane i formiranje zajedničkih Oružanih snaga, osnovana je Državna granična služba (DGS) – današnja Granična policija, a BiH je u travnju 2002. primljena u Vijeće Europe.
2002.– 2006.: Afere „Orao”, „Lijanović”, obavještajne afere…
Još jedan turbulentan saziv koji kraj mandata nije dočekao u punom sastavu. Mirko Šarović već je početkom 2003. smijenjen zbog povezanosti s aferom „Orao” i ilegalnim izvozom oružja u Irak, kao i zbog obavještajne afere špijuniranja međunarodne zajednice i građana, a sve u vrijeme dok je bio predsjednik RS-a.
Zamijenio ga je Borislav Paravac, koji je nakon mandata živio povučeno u Doboju; sudski proces koji je protiv njega, zbog optužbi za ratne zločine, vođen pred Sudom BiH okončan je oslobađajućom presudom, a umro je nakon duže bolesti u veljači ove godine. Šarović je poslije bio (uspješan) ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH te predsjednik SDS-a.
Hrvatski član Predsjedništva, predsjednik HDZ-a Dragan Čović, koji ovih dana izjavljuje kako treba ukinuti sve odluke visokih predstavnika, odlukom Paddyja Ashdowna smijenjen je u ožujku 2005. zbog optužnice za korupciju i zlouporabu položaja u aferi „Lijanović”. Zamijenio ga je Ivo Miro Jović, kojega je na sljedećim izborima za hrvatskog člana Predsjedništva porazio vječni Željko Komšić. Kraj mandata dočekao je jedino Sulejman Tihić, koji je političku karijeru nastavio kao izaslanik i predsjedatelj Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH i predsjednik SDA, a umro je u Sarajevu u rujnu 2014. Ipak, u ovom sazivu Predsjedništvo je dalo ključni pristanak i podršku za ukidanje entitetskih ministarstava obrane i formiranje jedinstvenih Oružanih snaga BiH (OS BiH) 2005. godine.
2006.– 2010.: SNSD-ovac potpisao za NATO
U ovom sazivu na scenu stupa Željko Komšić, populistički kandidat koji je obećavao rušenje etnonacionalnog i pobjedu građanskog koncepta u kojem bi se dokazalo da je moguć sustav „jedan čovjek – jedan glas” u kojem će ljudi birati program i čovjeka. Koncept je propao. Kao najdugovječniji član, u Predsjedništvu je već 16 godina, a osim retoričke obrane države slabo smo čega drugog vidjeli.
U ovom sazivu na scenu stupa i Haris Silajdžić, nekadašnji ministar vanjskih poslova u Predsjedništvu RBiH i veliki rival Milorada Dodika, dok je za srpskog člana izabran Nebojša Radmanović. Iako Dodik to često „zaboravi”, upravo u ovom sazivu u kojem je bio kadar SNSD-a Radmanović, Predsjedništvo je 2008. dalo zeleno svjetlo za potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju s Europskom unijom, a 2009. godine jednoglasno je podnesen službeni zahtjev za dobivanje Akcijskog plana za članstvo u NATO-u.
2010.– 2014.: Predsjedništvo u plamenu
Godine 2010. po drugi mandat osvajaju Komšić i Radmanović, a pridružuje im se Bakir Izetbegović. Međunarodni pritisak slabi i počinje era domaćih blokada, opstrukcija i prepucavanja, nauštrb stvarnih reformi.
Nakon izbora 2010. BiH ulazi u dotad najdužu krizu vlasti koja je potrajala više od godinu dana, obilježena raznim previranjima, rascjepkanošću vlasti, nacionalnim tenzijama i nefunkcioniranjem institucija. Državni proračun nije mogao biti usvojen, zemlja je mjesecima funkcionirala na privremenom financiranju, a državne institucije bile su gotovo potpuno paralizirane.
U veljači 2014. godine dogodili su se i veliki prosvjedi u više bh. gradova, na kojima su zapaljene neke zgrade institucija, među kojima i zgrada Predsjedništva BiH. Od „uspjeha” se mogu izdvojiti neke regionalne inicijative i slanje pripadnika Oružanih snaga BiH u međunarodne mirovne misije, poput ISAF-a u Afganistanu.
2014.– 2018.: Povratak Čovića
Iz prethodnog saziva u Predsjedništvu ostaje Izetbegović, pridružuje mu se Mladen Ivanić, u Predsjedništvo se na velika vrata vraća Dragan Čović i „počinje zabava”. Predali smo u veljači 2016. aplikaciju za članstvo BiH u EU, što je kao Čovićeva „pobjeda” obilježeno i vatrometom iznad Mostara, usvojen je „Pregled obrane” važan za NATO integracije, ali je ostatak mandata prošao u već ustaljenim prepucavanjima.
Ustavni sud BiH je u studenome 2015. proglasio obilježavanje Dana RS-a 9. siječnja neustavnim; Ivanić je na obilježavanje ovog dana u Banjoj Luci 2016. izveo Treći puk OS BiH, što je očekivano izazvalo oštre reakcije iz Sarajeva. Slične reakcije iz Banje Luke izazvao je Izetbegović predajom zahtjeva za reviziju presude Međunarodnog suda pravde u Haagu protiv Srbije za genocid, iako je na koncu odbijen, a šlag na tortu stavio je Čović pokretanjem priče o „legitimnom predstavljanju Hrvata” te sve otvorenijom osovinom suradnje s Dodikom i SNSD-om…
2018.– 2022.: Dodikov kaos na krilima harmonike
Situacija postaje dodatno zanimljiva ulaskom Milorada Dodika u Predsjedništvo BiH 2018. godine, a mandat počinje „unošenjem i iznošenjem” državne zastave iz kabineta, u kojem će se poslije pojaviti i harmonikaš i „pasti pjesma”. Već na početku vidjelo se da nas čeka jedan od najnapetijih i najnefunkcionalnijih saziva od Daytona.
U Predsjedništvu je ponovno i Komšić, a pridružio mu se i Šefik Džaferović, koji je tijekom mandata uglavnom bio „statičan”. Prva veća kriza nastala je oko slanja Godišnjeg nacionalnog programa (ANP) u sjedište NATO-a u Bruxellesu, što je Dodik odbijao, a Komšić i Džaferović su bez toga odbijali imenovanje novog predsjedatelja Vijeća ministara Zorana Tegeltije. Trakavica je okončana kada je u Bruxelles poslan praktično isti dokument, samo nazvan „Program reformi”, što je još jedan od doprinosa Dodika i SNSD-a članstvu BiH u NATO-u.
U srpnju 2021. odlazeći visoki predstavnik Valentin Inzko nametnuo je dopune Kaznenog zakona BiH kojima se zabranjuje i kažnjava negiranje genocida i ratnih zločina, što je Dodiku poslužilo kao „opravdanje” za daljnje dizanje tenzija. Na sjednice Predsjedništva dolazio je samo da bi glasao protiv svih točaka, čak i onih tehničkih, te ulagao veto; aktivno je promovirao ideju o „mirnom razlazu” i inicirao separatističke zakone u NSRS-u, s druga dva člana sukobio se i oko stava o agresiji Rusije na Ukrajinu, a sve je dovelo do najlošijih ocjena Europske komisije o napretku BiH i uvođenja izravnih američkih i britanskih sankcija Dodiku.
2022.– 2026.: Tihe blokade umjesto galame
Dodikove blokade dijelom je nastavila Željka Cvijanović na poziciji prve članice Predsjedništva, a uz vječnog Komšića na poziciji bošnjačkog člana, u ovom mandatu je Denis Bećirović, koji će biti kandidat za tu poziciju i na izborima u listopadu ove godine.
Iako je kriza proteklih godina postala više redovita nego izvanredna situacija, članovi Predsjedništva u ovom mandatu ipak su u prosincu 2022. dočekali službeno dodjeljivanje kandidatskog statusa BiH te odluku Europskog vijeća o otvaranju pristupnih pregovora u ožujku 2024. Komšić i Bećirović vodili su intenzivne diplomatske aktivnosti, što je rezultiralo donošenjem Rezolucije o Danu sjećanja na genocid u Srebrenici u Općoj skupštini UN-a u svibnju 2024. godine.
Mandat aktualnog saziva su, za razliku od ranije „galame”, obilježila preglasavanja i česta pokretanja veta kojima je Cvijanović kroz institucije RS-a pokušavala blokirati određene odluke.
Istina.media
