Dok se nadležne institucije pozivaju na koordinaciju, stručnjaci upozoravaju da dječje prosjačenje nije samo pitanje sigurnosti nego posljedica dubljih socijalnih, ekonomskih i obrazovnih problema.
Slučaj djece koja borave u Kampusu Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru otvorio je pitanje gdje završava prosjačenje, a gdje počinje moguća eksploatacija i zanemarivanje djece.
Kampus Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru prostor je koji bi trebao biti simbol obrazovanja, razvoja i sigurnog okruženja za studente, ali posljednjih godina postao je i mjesto na kojem se otvaraju pitanja socijalne isključenosti, siromaštva i položaja najranjivijih kategorija društva.
Prema informacijama do kojih smo došli razgovarajući sa osobama koje svakodnevno borave u Kampusu među njima i ugostiteljima koji tamo posluju već određeni period prisutna su djeca koja prosjače.
Međutim iza samog čina prosjačenja krije se mnogo složenije pitanje: “Je li riječ o individualnom pokušaju preživljavanja ili pojavi koja ukazuje na zanemarivanje, organizovanu eksploataciju i nedovoljno efikasan odgovor institucija?”
Hipoteza ove priče nije traženje krivca među djecom nego odgovor na pitanje: “Gdje su granice odgovornosti institucija kada se djeca nađu na ulici?”
UGOSTITELJI: ‘Problem nije dijete, problem je što nitko ne reagira’
Elvir Bajraktarević, vlasnik ugostiteljskog objekta u Kampusu Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru, kaže da prisustvo djece koja prosjače primjećuje posljednjih godinu i pol do dvije godine.
Kako navodi ranije je također bilo slučajeva prosjačenja, ali situacija koju trenutno primjećuje smatra problematičnijom.
„Uvijek je bilo, po mom sjećanju, pripadnika romske nacionalnosti koji su prosili. Neki su pravili probleme, neki nisu. Ovi trenutno sada prave ogromne probleme mom objektu, bokserskom klubu i ljudima koji treniraju ovdje”, kaže Bajraktarević.
Prema njegovim riječima problem nije u samom prosjačenju nego i u posljedicama koje ostaju iza boravka djece i drugih osoba na prostoru Kampusa.
„Ostavlja se puno smeća koje svakako mi kupimo. Tu su napravljeni koševi, stadion, prostor koji ima potencijal, ali sve to treba održavati“, navodi on.
Bajraktarević kaže da je pokušavao razgovarati s roditeljima djece koja dolaze pred njegov objekt.
„Kao čovjek sam nekoliko puta razgovarao sa roditeljima i uvijek se kaže da nije njihovo dijete. Onda sam uspio vidjeti čije je dijete, kako prosi i slično. Nakon toga se kaže da to nije njihova nadležnost i da treba neko nadležan reagovati“, priča vlasnik ugostiteljskog objekta.
Dodaje da su gosti više puta tražili njegovu reakciju.
„Ljudi traže od mene kao vlasnika da riješim situaciju, ali ja to ne mogu riješiti na način koji bi neko očekivao. To nije u mom domenu. Obavijestio sam i policiju i vlasti, ali problem se nije riješio“, ističe Bajraktarević.
On smatra da je potrebno sistemsko rješenjenjer pojedinci koji rade u Kampusu nemaju mogućnost samostalno riješiti problem.
„Meni nije problem dati djetetu vode, kafu ili pomoći, ali nije u redu da mi netko ometa posao i goste. Potrebno je da netko reaguje“, kaže on.
POLICIJA: ‘Svaka prijava prosljeđuje se Centru za socijalni rad
Iz Policijske uprave Mostar potvrđuju da su upoznati sa problematikom boravka pripadnika romske nacionalne manjine na području Kampusa Univerziteta „Džemal Bijedić“, ali i na drugim lokacijama u gradu.
Navode da policijski službenici kroz redovne aktivnosti obilaze navedeni lokalitet i postupaju po prijavama građana.
„Svaka zaprimljena prijava u vezi navedene problematike i prosjačenja bude proslijeđena nadležnim institucijama, u konkretnom slučaju Centru za socijalni rad Mostar“, navodi se u odgovoru Policijske uprave Mostar.
Iz Uprave ističu da Centar za socijalni rad provodi aktivnosti usmjerene na suzbijanje prosjačenja i zaštitu maloljetnika, uključujući zajedničke terenske aktivnosti.
Kada je riječ o sigurnosnim rizicima, policija navodi da su oni izraženiji tokom ljetnog perioda, kada Mostar posjećuje veliki broj turista.
„Povećava se rizik od prosjačenja, džeparenja i sličnih pojava, što zahtijeva i povećan broj policijskih službenika na terenu“, navode iz Policijske uprave Mostar.
Centar za socijalni rad: ‘Djeca zahtijevaju koordinisan odgovor više institucija’
Direktorica Centra za socijalni rad Mostar Antonia Novak navodi da je prema dostupnim informacijama riječ o obitelji s područja Zenice koja trenutno boravi u Mostaru, a prema njihovim navodima na toj lokaciji se nalazi privremeno.
„Navedena obitelj od ranije nije poznata ovom Centru u smislu evidentiranih ranijih postupanja”, navodi Novak.
Dodaje da su na području Kampusa i ranije evidentirana okupljanja pripadnika romske zajednice te da je riječ o populaciji koja je često sklona migracijama i promjenama mjesta boravka.
Kada su u pitanju maloljetnici, Centar ističe da se mjere poduzimaju u skladu sa zakonskim ovlastima i procjenama stručnih službi posebno kada postoji sumnja na zanemarivanje ili ugroženost djece.
„Takvi slučajevi zahtijevaju koordiniran rad više tijela i institucija, a ne samo Centra za socijalni rad i policijskih uprava“, navodi Novak.
Kao jedan od problema ističe povećan obim posla i nedostatak stručnog kadra.
„Centri za socijalni rad imaju povećan obujam posla i potrebno je više stručnih radnika“, kaže direktorica.
Posebno upozorava na problem smještajnih kapaciteta za djecu.
„Jedan od problema s kojim smo se u posljednje vrijeme susretali jeste popunjenost ustanova socijalne zaštite za smještaj djece, odnosno njihov hitni prijem”, navodi Novak.
Prema njezinim riječima javnost često ne razumije posljedice davanja novca djeci koja prose.
„Građani davanjem novca maloljetnoj djeci zapravo nesvjesno podržavaju nastavak prosjačenja i boravak djece na ulici. Djeca ostaju izložena rizicima umjesto da budu uključena u obrazovni sistem”, upozorava Novak.
SOCIOLOG PECO: “Ovo nije problem djece nego društva
Profesor sociologije doktor Jasmin Peco smatra da dječije prosjačenje treba posmatrati kao društveni problem.
„Dječje prosjačenje najčešće nije rezultat izbora djeteta, već uključuje širi spektar ekonomskih, socijalnih i pravnih problema“, kaže Peco.
Prema njegovim riječima jedan od ključnih uzroka je ekonomska nestabilnost porodica.
„Siromaštvo često dovodi do toga da porodice ne šalju djecu u škole, a bez obrazovanja djeca se teže socijaliziraju i integrišu u društvo, što kasnije vodi ka segregaciji“, objašnjava profesor.
Peco upozorava da djeca koja prose ostaju na marginama društva.
„Sama činjenica da prosjače tjera djecu na socijalnu izolaciju i onemogućava kvalitetnu socijalizaciju“, kaže on.
Istovremeno upozorava da problem ne treba etnički generalizovati.
„Stvari ne treba dovoditi u etnički kontekst. Tačno je da na terenu vidimo da iz jedne etničke skupine djeca najviše prosjače, ali to ne znači da kod drugih etničkih skupina nema dječjeg prosjačenja“, navodi Peco.
Prema njegovom mišljenju institucije uglavnom reaguju kada problem već nastane. „Čini mi se da institucije pristupaju reaktivno, a potrebno je sistemsko rješenje“, kaže on.
Kao važan element rješenja vidi obrazovanje.
„Obrazovni sistem može pomoći kroz kvalitetnu edukaciju djece, ali konačna odluka je često na roditeljima“, navodi profesor.
Između pomoći i stigmatizacije
Slučaj djece koja borave u Kampusu otvorio je i pitanje odnosa društva prema romskoj zajednici.
Stručnjaci upozoravaju da rješavanje problema ne smije značiti dodatnu stigmatizaciju.
„Romi generacijama doživljavaju stigmatizaciju na ovim prostorima i potreban je potpuni kolektivni zaokret u percepciji romske populacije“, smatra Peco.
Prema njegovim riječima rješenje nije samo u represiji nego u stvaranju uslova za integraciju.
„Lokalna zajednica može pomoći integraciji djece i porodica u društveni život, ali do one mjere do koje porodice žele biti integrisane“, kaže on.
Dječje prosjačenje ostaje pitanje koje se ne može riješiti samo policijskim intervencijama niti pojedinačnim reakcijama građana.
Potrebni su obrazovni programi, socijalna podrška porodicama, bolja koordinacija institucija i jasna zaštita djece jer iza svakog djeteta na ulici ne nalazi se samo ispružena ruka za novac, nego pitanje koje društvo mora postaviti sebi: “Jesmo li reagirali dovoljno rano i jesmo li učinili sve da dijete bude tamo gdje treba biti, u školi, sigurnom okruženju i među svojim vršnjacima?”
