Gotovo pet godina nakon što je negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca proglašeno kaznenim djelom u Bosni i Hercegovini, iznimno malen broj prijava dobio je sudski epilog, iako su u javnom prostoru zabilježene stotine takvih slučajeva. Ovaj izraženi nesrazmjer otvara pitanje razine učinkovitosti zakona koji bi trebao štiti sudski utvrđene činjenice i dostojanstvo žrtava. Istraživanje otkriva ključne razloge zbog kojih se zakon rijetko primjenjuje u praksi te zašto većina podnesenih prijava nikada ne pređe početne faze procesuiranja.
Transparent s porukom dobrodošlice Ratku Mladiću, postavljen u Bratuncu 2023. godine, ostaje jedan od rijetkih slučajeva veličanja ratnih zločina u Bosni i Hercegovini koji je doživio pravosudni rasplet.
Od 2021. godine, kada je tadašnji visoki predstavnik Valentin Inzko izmjenama Kaznenog zakona BiH zabranio negiranje genocida u Srebrenici i veličanje ratnih zločinaca, pa do svibnja 2026. godine, službeno je evidentirano 35 prijava ili izvješća o ovim kaznenim djelima.
Samo pet slučajeva rezultiralo je podizanjem optužnica, dok je u 18 predmeta odlučeno da se istraga neće ni pokretati, pokazuju podaci Visokog sudbenog i tužiteljskog vijeća BiH (VSTV), koji dosad nisu bili javno prezentirani na ovaj način.
S druge strane, u javnom diskursu te u godišnjim izvješćima Memorijalnog centra Srebrenica, bilježe se stotine primjera negiranja genocida i veličanja ratnih zločinaca, što dodatno potiče sumnju u učinkovitost pravosudnog sustava.
Zakonski okvir i pravosudni zastoj
Izmjene Kaznenog zakona BiH koje je u srpnju 2021. godine nametnuo tadašnji visoki predstavnik uslijedile su nakon višegodišnjeg razdoblja u kojem domaće institucije nisu uspijevale postići politički dogovor o donošenju takvih odredbi.
Za javno negiranje, odobravanje ili opravdavanje genocida propisana je kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, dok se za veličanje pravomoćno osuđenih ratnih zločinaca može izreći kazna zatvora od najmanje tri godine, piše Meliha Kešmer za Atlantsku inicijativu.
Tijekom gotovo pet godina primjene ovog zakona, podaci VSTV-a te informacije iz godišnjeg izvješća Tužiteljstva BiH ukazuju na to da većina prijava ne prelazi početne faze postupka i ne stiže pred sud.
Od 35 prijava službeno evidentiranih pri svim tužiteljstvima u BiH, više od polovice nije rezultiralo ni otvaranjem istrage. U osam slučajeva donesena je naredba o provođenju istrage, dok je jedna istraga u međuvremenu obustavljena.
Šira slika pokazuje da je ukupan broj prijava povezanih s članom 145a znatno veći.
Podaci VSTV-a bilježe ukupno 166 prijava ili izvješća za sva djela obuhvaćena tim članom, dok Tužiteljstvo BiH navodi da je od 2021. godine do danas zaprimilo 180 prijava. Međutim, spomenuti član obuhvaća i druge oblike izazivanja mržnje, dok se ovo istraživanje usmjerava isključivo na stavke 3, 6 i 7, koji se odnose na negiranje genocida i veličanje pravomoćno osuđenih ratnih zločinaca.
U tome je razdoblju podignuto pet optužnica te su zabilježene dvije osuđujuće presude, od kojih je jedna pravomoćna.
U službenom odgovoru za potrebe ovog istraživanja, iz Tužiteljstva BiH ističu kako ključni problem leži u nedostatku policijskih izvješća potkrijepljenih kvalitetno provedenim istragama i prikupljenim dokazima.
Iz Tužiteljstva BiH također navode kako većina prijava pristiže od građana i nevladinih organizacija, uglavnom putem elektroničke pošte, uz određen broj anonimnih dojava.
Izazovi u praksi: Društvene mreže i definicija javnog prostora
U izvješću za 2025. godinu Tužiteljstvo BiH navodi kako nije zaprimilo niti jedno izvješće policijskih ili drugih nadležnih institucija na temelju relevantnih odredbi člana 145a Kaznenog zakona BiH.
Ujedno napominju kako se velik dio prijava odnosi na sadržaj objavljen na društvenim mrežama. Upravo se internetski prostor pokazao kao jedan od najvećih izazova za pravosuđe.
Tužiteljstvo BiH ističe da je u takvim predmetima često teško utvrditi stvarni identitet osobe koja stoji iza profila, dok pribavljanje podataka od platformi poput Meta-e zahtijeva međunarodnu pravnu pomoć, što znatno usporava postupak.
Dodatnu prepreku predstavlja i pravno tumačenje samog pojma javnog prostora.
U jednom od predmeta koje Tužiteljstvo navodi, sud nije potvrdio optužnicu uz obrazloženje da privatni Facebook profil ne mora nužno predstavljati javni prostor u smislu kaznenog zakonodavstva.
To pokazuje da procesuiranje nije samo političko ili institucionalno pitanje, već i tehničko-pravno, pri čemu različiti akteri na drugačiji način definiraju izvore problema u sustavu.
Istovremeno, tijekom petogodišnjeg razdoblja dodatna pitanja otvorila je i interpretacija zakona u javnim istupima pravosudnih dužnosnika.
Glavni tužitelj Tužiteljstva BiH Milanko Kajganić izjavio je tijekom 2023. godine kako se zakon u javnosti pogrešno tumači, dodavši pri tome: “Svaka polemika o tome je li negdje bio genocid ili nije predstavlja kazneno djelo, što nije u skladu s Kaznenim zakonom”, kazao je Kajganić.
Takva tumačenja izazvala su reakcije dijela stručne javnosti, uz ocjene da bi mogla dodatno suziti prostor za procesuiranje ovih kaznenih djela.
Pravna tumačenja i uloga političkog govora
Odvjetnica Jovana Kisin Zagajac, govoreći o pravnim kriterijima za procesuiranje, ističe da nije dovoljno da neka izjava bude isključivo uvredljiva, provokativna ili politički zapaljiva.
“Da bi određena izjava ispunila biće kaznenog djela, sud mora utvrditi da ona nije samo uvredljiva ili politički zapaljiva, nego da je objektivno podobna da izazove mržnju, razdor ili nasilje”, izjavila je Kisin Zagajac.
Kako pojašnjava, upravo se na toj točki pojavljuje ključni problem.
“Politički govor uživa najširu zaštitu u demokratskim društvima. Sudovi su oprezni da kazneni postupak ne postane instrument političkog obračuna, zbog čega se traži jasan element poticanja, poput izravnog poziva na nasilje, veličanja presuđenih ratnih zločina ili intenzivne dehumanizacije koja prelazi granicu političke retorike”, kazala je Kisin Zagajac.
Dodaje i kako se govor mržnje u praksi rijetko pojavljuje kao pojedinačni incident.
“On se češće pojavljuje kao kontinuirani narativ, kao postupna eskalacija jezika. Svaka pojedinačna izjava, promatrana zasebno, može izgledati ispod praga, iako u zbroju proizvodi atmosferu neprijateljstva”, izjavila je Kisin Zagajac.
Prema njezinim riječima, to je glavni razlog zašto velik broj prijava ne dobiva brz i vidljiv pravosudni epilog.
S druge strane, dio pravnih stručnjaka smatra da takva objašnjenja ne mogu u potpunosti opravdati tako malen broj procesuiranih predmeta.
Bivša sutkinja Suda Bosne i Hercegovine Azra Miletić ističe da izostanak policijskih prijava ne može biti jedini razlog za mali broj predmeta.
“Tužitelj po zakonu nije samo dužan procesuirati, nego i otkrivati kaznena djela. Ne mora čekati da mu policija ili građani nešto prijave ako je sadržaj već javno dostupan”, izjavila je Miletić.
Prema njezinu mišljenju, sam zakonski okvir ne predstavlja prepreku.
“Zakon je dovoljno precizno definirao različite oblike ponašanja koja mogu predstavljati kazneno djelo, uključujući javno negiranje genocida i veličanje pravomoćno osuđenih ratnih zločinaca”, izjavila je Miletić, dodajući kako ne vidi normativne zapreke u slučajevima kada postoje javno dostupne izjave.
Također naglašava da velik dio spornih izjava dolazi iz javnog prostora te od političkih aktera, zbog čega smatra da bi institucije morale proaktivnije procjenjivati postojanje elemenata kaznene odgovornosti.
Prema njezinom tumačenju, za postojanje kaznenog djela nije nužno da dođe do izravnih incidenata ili nasilja, već je dovoljno da sadržaj objektivno nosi potencijal za izazivanje mržnje ili netrpeljivosti.
Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA), u odgovoru dostavljenom za potrebe ovog teksta, navela je da je nadležna za sprečavanje, otkrivanje i istragu kaznenih djela iz nadležnosti Suda BiH, uključujući i prikupljanje podataka o takvim djela, no nisu dostavili konkretne informacije o aktivnostima ili predmetima koji se odnose na negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca.
Česti javni istupi bez kaznenih posljedica
Unatoč nedostatku tih podataka, javnost redovito svjedoči istupima koji izazivaju oštre reakcije i nove prijave.
Bivši predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik u protekloj je godini u više navrata javno negirao genocid u Srebrenici te relativizirao sudski utvrđene činjenice.
U lipnju 2025. godine izjavio je kako “nikada nije dokazano da je u Srebrenici ubijeno 8.000 ljudi”, čime je doveo u pitanje pravomoćne sudske presude.
U svibnju 2026. godine, u medijskim istupima, ponovno je veličao Ratka Mladića i Radovana Karadžića, nazivajući ih herojima.
Ravnatelj Memorijalnog centra Srebrenica Emir Suljagić objavio je u svibnju da je protiv Dodika podnio novu kaznenu prijavu zbog negiranja genocida i veličanja ratnih zločinaca.
Ishod tog predmeta još nije poznat, a Tužiteljstvu BiH je od 2021. godine podneseno više prijava protiv Dodika.
Tijekom 2025. godine udruge žrtava reagirale su i na javne događaje na kojima su se upućivale poruke veličanja ratnih zločinaca, a kojima je nazočio i Dodik. Unatoč učestalosti takvih izjava, prikupljeni podaci ne ukazuju na značajniji pomak u pravosudnim reakcijama.
Za obitelji žrtava pravosudni podaci nisu tek puka statistika, nego nastavak osjećaja nekažnjivosti i izostanka pravde.
“Imamo predstavnike koji godinama javno negiraju genocid, a nikada nisu procesuirani. Onda se čovjek pita je li pravosuđe nemoćno, pod političkim pritiskom ili jednostavno ne smatra da je to važno”, izjavila je Kada Hotić, jedna od preživjelih iz Srebrenice.
Za nju problem ne leži samo u izostanku presuda, već i u dojmu da institucije godinama ne nude konkretne odgovore.
Hotić navodi da su predstavnici udruga žrtava u više navrata razgovarali s predstavnicima Tužiteljstva BiH, uključujući različite upravljačke strukture te institucije, no nakon tih sastanaka nisu vidjeli konkretne pomake.
“Bili smo kod svih. Obećavali su, ali konkretnih rezultata nema. Nama to ne daje nadu da pravda postoji”, zaključila je Hotić.
Sudski utvrđene činjenice i razmjeri javnog negiranja
Negiranje genocida ne predstavlja pitanje političke rasprave, već odbacivanje sudski utvrđenih činjenica o jednom od najtežih zločina počinjenih u Europi nakon Drugog svjetskog rata.
U srpnju 1995. godine, nakon pada zaštićene zone Ujedinjenih naroda u Srebrenici, snage Vojske Republike Srpske ubile su više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka.
Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, Međunarodni sud pravde te Sud BiH utvrdili su da zločin u Srebrenici predstavlja genocid. Pred ovim je sudovima osuđen veći broj osoba, uključujući zapovjednika Vojske Republike Srpske Ratka Mladića i predsjednika Republike Srpske Radovana Karadžića, koji su pred Haaškim tribunalom osuđeni za genocid i druge ratne zločine.
Dok precizni podaci Tužiteljstva BiH o prijavama izostaju, podaci Memorijalnog centra Srebrenica prikazuju znatno obimniju sliku.
Od 2021. do 2025. godine dokumentirano je 1.415 slučajeva negiranja genocida u javnom prostoru kroz političke izjave, medijske objave i različite javne nastupe.
Iako ti podaci ne predstavljaju broj kaznenih prijava, oni jasno ukazuju na raširenost negiranja genocida i veličanja ratnih zločina u javnom diskursu u regiji.
Almasa Salihović-Husejinović iz Memorijalnog centra Srebrenica ocjenjuje kako je podatak o svega 35 službeno evidentiranih prijava u gotovo pet godina “nesrazmjerno nizak u odnosu na opseg javno dokumentiranog negiranja genocida”.
Prema njezinoj procjeni, nakon izmjena zakona 2021. godine zabilježen je kratkotrajni pad takvih istupa, no taj je broj kasnije ponovno rastao. To, kako navodi, sugerira da je izostanak sudskih procesa i kažnjavanja ohrabrio pojedine političare iz Republike Srpske na pojačavanje takve retorike.
Rijetki pravosudni epilozi: Slučajevi Bratunac i Vlasenica
Jedan od rijetkih slučajeva koji je dobio konačni pravosudni epilog odnosi se na Vojina Pavlovića, predsjednika Udruge “Istočna alternativa” iz Bratunca.
Sud Bosne i Hercegovine osudio ga je na tri i pol godine zatvora zbog postavljanja transparenata u Bratuncu u ožujku 2023. godine, koji su sadržavali poruku dobrodošlice Ratku Mladiću, pravomoćno osuđenom za genocid i druge ratne zločine.
Ovaj je predmet ostao jedan od rijetkih primjera u kojima je zakon primijenjen do samog kraja te je, za razliku od brojnih prijava koje propadnu u početnim fazama, završio pravomoćnom osuđujućom presudom.
S druge strane, u travnju 2026. godine pred Sudom BiH počeo je postupak protiv Miroslava Kraljevića, načelnika Općine Vlasenica.
Protiv Kraljevića se pred Sudom BiH paralelno vodi odvojeni postupak u kojem je optužen za progon bošnjačkih civila na području Vlasenice 1992. i 1993. godine.
Sud BiH je u veljači 2026. potvrdio optužnicu protiv Kraljevića zbog izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti, a na početku procesa Kraljević se izjasnio da nije kriv.
Prema navodima iz optužnice, Kraljević je 9. ožujka 2025. godine u izjavi za medije veličao osobe pravomoćno osuđene za genocid i druge ratne zločine. Na skupu povodom obljetnice pogibije vojnika iz Dervente, Karadžića i Mladića nazvao je “slavnim imenima koja treba spominjati”.
“Jer to smo mi, to je naša realnost. Svi smo mi Radovani…”, izjavio je tada Kraljević.
Za razliku od većine prijava, ovaj je slučaj stigao do faze glavne rasprave te bi mogao jasno pokazati gdje Sud BiH povlači granicu između političkog govora i kaznene odgovornosti.
Istina.media
