„Demokracija, međutim, ostaje zdrava samo kada je ukorijenjena u moralnom zakonu i istinskoj viziji ljudske osobe. Bez ovog temelja, riskira postati ili većinska tiranija ili maska za dominaciju ekonomskih i tehnoloških elita“, papa Leon XIV., poruka sudionicima plenarnog zasjedanja Papinske akademije društvenih znanosti 2026.
Jedan je ne-katolik slušao svoga prijatelja katolika kako definira političko-religijske odnose unutar pojedinih nacionalnih korpusa na prostoru bivše zajedničke države te mogao čuti kako ovaj govori: „Kod Srba je religija tj. Srpska pravoslavna Crkva u službi nacionalne politike, a kod Bošnjaka, koji su se do 1993. i u nacionalnom smislu nazivali Muslimanima, politika je u službi religije.“ Zato ga je – logično – upitao, što je kod Hrvata. „E, kod nas ti je sve interes, pa ‘ko koga prevari: nekad političar iskoristi pratra da bi osvojio što više glasova, a nekad pratar prevesla političara da bi dobio nove klupe“, kazao je katolik… I bez obzira što bi ovo potonje moglo biti iz domena bosanskog humora, istina je da zbog bitno univerzalnoga karaktera Katoličke Crkve nije moguće bilo gdje u svijetu jednoznačno ustvrditi odnose između religijskoga i političkoga. Poglavito što ne postoji niti jedna nacionalna Katolička Crkva koja bi se tako zvala (npr. Talijanska katolička Crkva), niti bi političar mogao zadržati svoju poziciju a biti zaređen za svećenika ili biskupa. No, to ne znači kako postoji apsolutno razilaženje i isključivost katoličanstva i politike. Nego bi se zbilja moglo reći da ove odnose odlikuje interes. Samo je pitanje što se pod time podrazumijeva te koji su načini i putevi ka njegovu ostvarenju. Odnosi na globalnoj razini s proljeća 2026. daju nazrijeti odgovor.
Naime, nakon što je američko-izraelska ratna mašinerija 28. veljače, povela rat protiv Irana i njegova teokratskoga režima, cijeli svijet kao da se našao u nekom bunilu. Najedanput svi znaju za Hormuški tjesnac te se zabrinuto pitaju kako to da cijene nafte na svjetskoj razini toliko divljaju ako kroz njega prolazi tek 20-ak % ukupno ovoga energenta. Uz to informacije da se i druge svjetske velesile posredno uključuju u ovaj sukob, stvaraju bojazan da će svijet skončati u nuklearnom ratu i civilizacijski biti vraćen u kameno doba. No, istodobno malo tko mari za konkretne ljude koji na različitim stranama stradavaju ni krivi ni dužni. Poglavito je malo koga briga što je izraelska aneksija Zapadne obale ušla u završnu fazu, pri čemu palestinski narod ima izbor ili se iseliti gdje mu drago ili živjeti u kazamatskim uvjetima, te što su libanonska pogranična naselja izbrisana s lica zemlje, a njihovi stanovnici prisiljeni na smrt ili bijeg s krajnje neizvjesnom sudbinom.
U takvim okolnostima predsjednik Sjedinjenih Država Donald Trump, posežući za metodom radikalnih prijetnji poručio je Iranu: „Cijela jedna civilizacija večeras će umrijeti, nikada se više neće vratiti. Ne želim da se to dogodi, ali vjerojatno hoće!“ I, dakako, poglavar Katoličke Crkve papa Leon XIV. nije mogao šutjeti nego je istaknuo kako je ovo „neprihvatljivo“, s obzirom da „svaki napad na civilnu infrastrukturu krši međunarodno pravo“. To je izazvalo nekadašnjeg biznismena i showmana, da saspe salve kritika na račun svoga zemljaka rekavši kako je „slab glede kriminala i užasan za vanjsku politiku“. „Leon bi se trebao sabrati kao papa, koristiti zdrav razum, prestati udovoljavati radikalnoj ljevici i usredotočiti se na to da bude veliki Papa, a ne političar. To mu jako šteti i, što je još važnije, šteti Katoličkoj Crkvi“, poručio je Trump. Na novinarski upit da to prokomentira Papa je 13. travnja tijekom leta u Alžir kazao kako njegov govor nije umjeren ni protiv koga i da je evanđeoska poruka jasna: „Blago mirotvorcima!“ „Neću se ustručavati naviještati poruku Evanđelja. Pozivam sve ljude da traže putove kako graditi mostove mira i pomirenja te izbjegavati ratove kad god je to moguće“, rekao je Leon XIV. A već sutradan odjeknula je njegova poruka upućena sudionicima plenarnog zasjedanja Papinske akademije društvenih znanosti da „legitimnost vlasti ne ovisi o akumulaciji ekonomske ili tehnološke snage, nego o mudrosti i vrlini kojom se vrši za opće dobro“.
Ovdje se valja prisjetiti da Leonova reakcija neodoljivo podsjeća na ono što je blagopokojni papa Franjo, kako je sām posvjedočio u intervjuu za Corriere della Sera, rekao ruskom pravoslavnom patrijarhu Kirilu u razgovoru putem Zooma 16. ožujka 2022., nakon što mu je ovaj opravdavao invaziju na Ukrajinu: „Ne razumijem ništa o ovome. Brate, mi nismo državni klerici, ne možemo koristiti jezik politike nego Isusov…“, uz opasku da se patrijarh ne može preobraziti u „Putinova ministranta“.
Stoga je razvidno kako je interes Katoličke Crkve u doticaju sa svijetom politike ne prikloniti se bilo kojoj nacionalnoj ideji, nego evangelizirati ljude koji su aktivno uključeni u tu „kolektivnu djelatnost za opće dobro“. Dakako, povijest je prepuna primjera kada to nije činjeno tako, nego bi svećenici, biskupi i pape bivali glasnogovornici jedne političke opcije, ili su pak sami u teokratskom smislu bili predvodnici politika zanemarujući svoje primarno poslanje. Drugi vatikanski sabor će na tom tragu kazati: „Crkva koja se, zbog svoje službe i nadležnosti, nikako ne podudara s političkom zajednicom niti se veže uz bilo koji politički sustav, znak je ujedno i čuvar transcendentnosti ljudske osobe“ (GS 76). Odatle primarni interes pratra, bilo gdje na svijetu, jest odgojiti čovjeka da bude čestit političar koji će se u konačnici ravnati prema Isusovim načelima, jer će kao takav ponosno izdržati breme vremena i kritiku povijesti, a istodobno u crkvi neće izostati ni potrebite „klupe“.
Don Josip Vajdner/uvodnik Katoličkog tjednika br. 16/2026, od 26. travnja 2026.
