Sloboda medija i sloboda govora nulti su politički uvjet za pristupanje Bosne i Hercegovine Europskoj uniji. One su sastavni dio Kopenhaških kriterija koji zahtijevaju stabilnost institucija koje jamče demokraciju, vladavinu prava i ljudska prava te su ključni element Poglavlja 23, Pravosuđe i temeljna prava, u pregovaračkom procesu.
Već su postala dosadna upozorenja, i onima koji upozoravaju, ali i onima koji ta upozorenja slušaju, kako se neovisni mediji i novinari suočavaju s političkim, financijskim i pravnim pritiscima. No nije sjajna situacija ni u javnim medijima.
Piše: Vera Soldo/Istina.media
Bez jasnog napretka i zaštite ovih sloboda nijedna država kandidatkinja ne može zatvoriti ključna pregovaračka poglavlja niti postati članica EU-a. Pa tako ni Bosna i Hercegovina, koja je na 90. mjestu, od ukupno 180 zemalja, prema najnovijem Svjetskom indeksu medijskih sloboda (World Press Freedom Index) koji objavljuje organizacija Reporteri bez granica (RSF).
To je najlošija ocjena Bosne i Hercegovine u posljednjih 25 godina, što ukazuje na ozbiljan i kontinuiran pad slobode govora i medija u državi. Uz Srbiju, BiH je trenutačno među najlošije rangiranim zemljama u Europi.
Pet istaknutih stručnjaka odgovara na pitanja o slobodi medija u BiH: Borka Rudić, glavna tajnica Udruge BH novinari, novinarka i profesorica filozofije i sociologije; dr. Srđan Puhalo, psiholog, aktivist i novinar; mr. Ivana Marić, politička analitičarka i savjetnica za odnose s javnošću s dugogodišnjim iskustvom u analizi političkih procesa i komunikacije; prof. dr. sc. Enes Osmančević, doktor žurnalističkih znanosti, profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Tuzli i Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Sarajevu, član Odbora za politologiju Akademije nauka i umjetnosti BiH; i Dario Lukić, dugogodišnji glavni i odgovorni urednik mostarskog Dnevnog lista te ujedno i talentirani glazbenik.
Borka Rudić: Uzroci neslobode medija i rješenja
Kolika je razina slobode govora i izražavanja u BiH?
Rudić: Sloboda govora i izražavanja sve je manje prisutna u javnom prostoru u BiH zbog radikalizacije javne komunikacije u izvanmrežnom i mrežnom prostoru, nepoštivanja prava i sigurnosti novinara i medijskih sloboda od strane javnih dužnosnika i drugih javnih osoba te zbog ograničavanja ovih prava i vrijednosti demokracije kroz institucionalno djelovanje i donošenje novih zakonskih propisa.
Mi u BH novinarima i Liniji za pomoć novinarima bilježimo sve slučajeve ograničavanja prava na slobodu govora i izražavanja i, iako broj slučajeva nominalno opada u odnosu na, recimo, rekordnih 86 u 2023. na 50 prošle, 2025. godine i 40 slučajeva, koliko smo zabilježili do sredine listopada 2026., ne možemo uopće govoriti o poboljšanjima jer jača brutalnost tih napada.
Kao primjer mogu se navesti posljednji napad Milorada Dodika na novinara BHT-a Vladimira Šuška, ponavljanje napada i dugotrajno targetiranje određenih medija, što konstantno radi ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković, ili institucionalni pritisci lokalne vlasti, kao na primjer u Zenici i Bugojnu, odnosno radikaliziranje odnosa građana, verbalno i fizičko nasilje prema medijima i novinarima u javnom i digitalnom prostoru, kakvo smo imali u jednom selu kod Doboja prema ekipi BN TV-a ili FTV-a u Brčkom, iako su navedeni mediji izvješćivali o temama od javnog značaja.
Navest ću još dva primjera koji potvrđuju sužavanje prostora za slobodu govora i izražavanja u BiH: a) broj kaznenih prijava prema odredbama o kriminalizaciji klevete u Republici Srpskoj već sada prelazi 250.
Oko petine kaznenih prijava podneseno je protiv medija i novinara. Na sreću, nema još podignutih optužnica, ali pritisak moguće kaznene istrage protiv novinara snažno je prisutan i prilično utječe na (samo)cenzuru novinara i medija; i b) BH novinari u kolovozu su predstavili istraživanje o ograničavanju slobode izražavanja kroz odluke lokalnih, općinskih i gradskih vlasti u BiH i utvrdili smo kako su najmanje 203 osobe prekršajno kažnjene zbog objava na društvenim mrežama i internetskim portalima u Unsko-sanskoj, Posavskoj, Hercegbosanskoj i Zapadnohercegovačkoj županiji te u Općini Kakanj.
Broj prekršajno kažnjenih građana zbog objava na društvenim mrežama, kritike javne vlasti ili iskazivanja nezadovoljstva prema osobama u javnom prostoru sigurno je daleko veći od ovih 203, budući da nismo dobili podatke iz svih županija i nismo se detaljno bavili lokalnim zajednicama u RS-u. To ćemo učiniti u sljedećoj fazi istraživanja.
Koliko su javni mediji slobodni i nepristrani s obzirom na to da se financiraju iz javnih proračuna? Što je potrebno učiniti da se stanje poboljša?
Rudić: Javni mediji nisu slobodni jer njihovi financijeri, vlasti na svim razinama u BiH, od državne do općinske, smatraju kako oni daju „svoj novac” za te medije, a ne javni novac koji bi trebao služiti javnom interesu, a ne bilo kojim politikama i pojedincima.
Drugi razlog neslobode javnih medija i njihove političke zarobljenosti posljedica je političke zarobljenosti regulatora, RAK-a, koji ne radi svoj posao u skladu sa zakonom i kodeksom novinarske etike koji je sam propisao i dao licence medijima, uz uvjet da poštuju i zakonske propise i etičke kodekse. Da je drukčije, RAK bi do sada više puta kaznio RTRS kao javni medij zbog neprofesionalnog postupanja i rada u interesu SNSD-a, a ne svih građana RS-a. RAK već godinama ne radi ništa na praćenju medija i/ili ispunjavanja uvjeta dozvole koju su dobili javni mediji.
I posljednje što negativno utječe na rad javnih medija i njihovu posvećenost interesima građana jesu načini imenovanja ravnatelja i glavnih i odgovornih urednika te nepostojanje internih kodeksa i pravila ponašanja unutar medijskih kuća koji razdvajaju menadžerske strukture i upravu od uredničke i novinarske neovisnosti i profesionalnog integriteta.
Da bi se stanje moglo poboljšati, potrebno je otklanjati jedan po jedan od navedenih problema, odnosno ograničenja rada javnih medija.
Koja je uloga privatnih medija u bosanskohercegovačkom javnom prostoru te koliko je posrijedi nepravedno tržišno natjecanje s obzirom na to da privatni mediji nisu financirani iz javnih prihoda?
Rudić: Postoji jedan mit o tome kako (samo) javni mediji imaju obveze prema građanima i poštivanju kodeksa novinarstva, a privatni mediji mogu raditi kako hoće. Drugi mit ili zabluda jest da se samo javni mediji financiraju iz javnih proračuna.
Istina je negdje na sredini! Novinarska etika i kodeks standard su novinarstva, a njihovo poštivanje, odnosno profesionalnost i kvaliteta medijskih sadržaja, ne bi trebali ovisiti o vrsti vlasništva u medijima.
Znamo također da brojni tiskani mediji dobivaju javni novac kroz marketing, izravne transfere, bespovratna sredstva, sponzorstva i sl.
BH novinari upravo prate financiranje medija iz javnih proračuna u pet lokalnih zajednica. Krajem godine znat ćemo točno koliko su novca dobili privatni mediji, a koliko javni u tim odabranim gradovima i općinama.
Kad je riječ o nepravednom tržišnom natjecanju, i tu postoje pravila RAK-a o marketinškim minutama, čiji je broj nominalno manji za javne medije u odnosu na privatne. Recimo, javne RTV postaje mogu imati šest minuta marketinga po satu, a privatne 12 minuta na sat.
Ima i drugih parametara koji pokazuju da nisu tako velike razlike između ovih dviju vrsta medija kako se u javnosti predstavlja. Taj dojam „nepravednosti” raspodjele novca prema medijima u odnosu na vlasništvo posljedica je naglog povećanja broja informativnih portala i njihova udjela u dobivanju/trošenju novca koji je na raspolaganju na medijskom tržištu u BiH.
Rješenje je da se: a) donese novi zakon o raspodjeli RTV pristojbe i da se novac raspodjeljuje tako da određeni postotak RTV pristojbe bude usmjeren prema privatnim medijima, a takva rješenja već postoje u Sjevernoj Makedoniji i Hrvatskoj; i b) da se osnuje Fond za medijski pluralizam i produkciju sadržaja u javnom interesu, koji bi bio „punjen” javnim novcem, a novac bi se putem javnog natječaja raspodjeljivao po jasnim, transparentnim i javno dostupnim kriterijima dodjele novca i odlukama koje bi se donosile.
BH novinari zagovaraju oba rješenja, budući da je sve manje donatorskog novca u BiH, a javni proračuni iz godine u godinu sve su veći, počevši od općina, županija do entiteta i vrha države. Nedopustivo je da se gase pojedini privatni mediji i dovodi u pitanje opstanak javnih medija, a novca ima za sve druge izuzev za slobodu izražavanja i informiranja, odnosno medijske kuće. Zato mislim kako je jako važno da sami mediji počnu zagovarati ova dva rješenja, da djeluju zajedno (bez obzira na vlasništvo) i primoraju institucije vlasti na izdvajanje javnog novca i raspodjelu svim medijima, neovisno o tome jesu li javni ili privatni.
Srđan Puhalo: Normalizirali smo nenormalnost
Koliko su javni mediji u BiH nepristrani i neovisni o utjecaju vlasti, odnosno vladajućih donositelja odluka, s obzirom na to da se financiraju iz javnih prihoda? Balansiraju li (ne)uspješno između uloge „glasnogovornika” vlasti i profesionalizma? Naravno, iako postoje jasne zakonske odredbe o financiranju javnih medija, svjedočimo ozbiljnim financijskim problemima u vodećim javnim servisima.
Puhalo: Javni mediji u BiH onoliko su slobodni koliko im dopuštaju domaći političari, tj. vlast. Nema tu mnogo filozofiranja, vlast postavlja menadžment javnih servisa i od njega očekuje lojalnost. Ta lojalnost varira od situacije do situacije, tj. ovisi o procjeni političara da im je potrebna pomoć javnih servisa. Zapravo, mi možemo kazati kako su emisije o poljoprivredi, kulturi, zdravlju i sl. dosta profesionalne i da tu nema velikog utjecaja politike, za razliku od informativnog programa. Kada pogledate predizborne statistike zastupljenosti političara u programima javnih servisa, onda vam bude sve jasno o njihovoj nepristranosti i neovisnosti.
Ja mislim da tu novac ne igra veliku ulogu, već kadrovski izbori. Novac za javne servise uvijek se nađe, ali nitko od politički izabranog menadžmenta ne očekuje da bude profesionalan i nepristran. Ni javnost, ni novinari, ni oni koji vode javne servise. Normalizirali smo nenormalnost.
S obzirom na to da BiH teži integraciji u EU, što je potrebno korigirati?
Puhalo: Nema se tu što korigirati jer postojeći zakoni nisu loši, ali se tumače fleksibilno ili se ne provode. Nama prvo treba poštivanje zakona, pravilnika i profesionalnih kodeksa, a onda ispravljanje nedostataka. Mi i ne znamo što je loše jer ne radimo kako treba. Očekivati da će političari prepustiti javne servise profesionalcima iluzorno je, javni servisi moraju se oteti političarima, što je još iluzornije.
Zapravo, meni je temeljno pitanje trebaju li nam tri javna servisa i tko to može financirati?
Zapravo, ako želite doznati što se događa u RS-u, onda pratite medije iz Federacije BiH, a ako želite vidjeti što se događa u Sarajevu, pratite medije iz RS-a i one u vlasništvu Hrvata. Ista je shema i kod Hrvata.
Gdje su u bosanskohercegovačkom medijskom prostoru privatni mediji i, kada se uspoređuju s javnim medijima, možemo li kazati da je tu prisutno nepošteno tržišno natjecanje s obzirom na to da oni imaju jako značajnu ulogu u informiranju, ali istodobno moraju samostalno iznalaziti marketinško financiranje jer, za razliku od javnih servisa, ne ovise o stabilnim prihodima iz javnih proračuna?
Puhalo: To jest istina, pogotovo kada se govori o oglašavanju, ali ne smijemo zaboraviti da u BiH općenito ima previše medija i zapitajmo se kako se oni financiraju. Velik broj medija dijeli marketinški kolač i svi dobivaju mrvice, a onda su primorani tražiti pomoć od vlasti na različitim razinama, od stranaca, tajkuna, političkih stranaka i oglašivača. Meni se čini da mi u BiH imamo siromašne medije, koji moraju biti manje ili više poslušni kako bi preživjeli.
Europski zakon o slobodi medija izričito štiti novinarstvo kao javno dobro. Međutim, u BiH novinarstvo često osuđuju oni koje se kritizira, najčešće javni dužnosnici. Je li to i razlog što je BiH na 90. mjestu od 180 zemalja na Svjetskom indeksu slobode medija? Što treba hitno mijenjati ako želimo prihvatiti pravnu stečevinu EU-a?
Puhalo: Mislim da mediji trebaju shvatiti i prihvatiti da su oni moćna sila koje se plaše političari i da se tako i ponašaju. Oni moraju biti profesionalni, hrabri i solidarni. Naravno, uvijek će biti medija koji su poslušni i „nagodni”, ali građani to znaju i tražit će alternativu. Druga stvar koja je važna za medije jest financijska neovisnost, tj. pronalaženje modela koji će pružiti najviše slobode, a osigurati održivost. Treće, novinari moraju sami očistiti svoje dvorište da nam se ne bi dogodio Informer kao u Srbiji. Četvrto, treba nam fond za pomoć „neposlušnim” novinarima, tj. novinarima koji zbog svojega dobrog rada mogu ostati bez posla, ali i fond za pomoć novinarima kojima se sudi za klevetu, koji su trpjeli mobing, za pružanje psihološke pomoći.
Ivana Marić: Politika bira ravnatelje javnih medija
Koliko su mediji u BiH neovisni?
Marić: Mediji u Bosni i Hercegovini odraz su cjelokupnog društva. Bilo bi iznenađujuće da u društvu u kojem je politički utjecaj sveprisutan, a korupcija, nepotizam i pristranost utkani u narodne običaje, mediji budu neovisni, profesionalni i slobodni. Vrlo je malo medija koji obavljaju svoj posao na razini profesionalizma i koji bi mogli opstati bez političke podrške, a pogotovo onih koji bi mogli opstati ako bi kritizirali vladajuće strukture.
Poseban su slučaj javni mediji koji se promatraju kao dio izbornog plijena, a čiji se ravnatelji biraju pod budnim okom politike, o čemu političari čak i otvoreno govore. To se toliko ustalilo da oni više ne vide problem u tome da javno kažu kako biraju ravnatelje javnih medija jer je to tako već 30 godina.
Bilo bi poštenije da to bude i službeno kako ne bismo pravili farsu od navodnih javnih natječaja, ne samo za ove već i mnoge druge pozicije. Međutim, time se nitko ne bavi jer je to kod nas postala uobičajena praksa i malo tko u tome vidi problem, dok su popisi funkcija između političkih stranaka redovita pojava nakon izbora.
Koliki je politički utjecaj?
Marić: Što je veća moć političkih struktura u vlasti, to je veći njihov utjecaj na javne servise. Javna je tajna da SNSD ima potpunu moć nad RTRS-om. Za sve one koji sumnjaju u to dovoljno je pogledati statistiku objava u području politike, kao i odnos pozitivnog i negativnog izvješćivanja ovisno o tome radi li se o vladajućim ili oporbenim akterima.
U Federaciji BiH situacija je malo bolja u posljednje četiri godine, tijekom kojih sve strane podjednako imaju pristup FTV-u. Ovo se ne odnosi samo na političare već i na analitičare, a čak bi se moglo kazati da se više prostora daje oporbenim strukturama nego vladajućim. Ranije je i tu situacija bila strogo kontrolirana i ako bi se i dogodilo da netko od oporbenih analitičara „zaluta” u emisiju, to bi završavalo sankcijama za onoga tko bi tu osobu pozvao.
Jasno je da bi se ovo područje moralo bolje regulirati i zaštititi od političkog utjecaja kako bi građani imali barem jedan siguran kanal komunikacije u kojem bi svi imali jednak pristup i u kojem bi se vijesti prenosile bez pristranosti prema vladajućim strukturama. Osim toga, važno bi bilo da se izbor rukovodstva ovih medija vodi isključivo na temelju njihove sposobnosti, a ne podobnosti.
Enes Osmančević: Gušenje slobode mišljenja i govora u BiH i sve izraženija tendencija totalitarnog vladanja
Koliko su javni mediji u BiH nepristrani i neovisni o utjecaju vlasti, odnosno vladajućih donositelja odluka, s obzirom na to da se financiraju iz javnih prihoda? Balansiraju li (ne)uspješno između uloge „glasnogovornika” vlasti i profesionalizma?
Javni RTV servis BHRT pokušava uravnoteženo izvješćivati o događajima u našoj zemlji i svijetu, ali baš zbog toga pod udarom je populističkih i totalitarnih vođa i njihovih stranaka. Taj se udar manifestira u javnom pozivanju na neplaćanje pretplate, nezakonitom prisvajanju novca od pretplate, što predstavlja otvoreno kršenje zakona, pa je kao takvo i predmet sudskih presuda.
S druge strane, javni nakladnik RTRS odavno je postao megafon jednog čovjeka i jedne stranke, Milorada Dodika i SNSD-a, a drugi javni nakladnik, RTV Federacije, pokazuje nekad veće, a nekad manje znakove pristranosti ovisno o vladajućim političkim garniturama u Federaciji BiH, koje se povremeno smjenjuju.
S obzirom na to da BiH teži integraciji u EU, što je potrebno korigirati?
Osmančević: Sve je već poznato: treba uspostaviti Konzorcij Javnog RTV sustava i javnih nakladnika, koji bi bio zasnovan na profesionalnim novinarskim i etičkim standardima, koji bi se financirao novcem građana kroz pretplatu, koji bi bio u vlasništvu građana i služio interesima građana radi orijentacije i donošenja odluka. Ali takav sustav ne bi odgovarao stranačkim vođama i njihovim stranačkim kamarilama jer bi smanjio mogućnosti medijske manipulacije u javnom komunikacijskom prostoru.
Gdje su u bosanskohercegovačkom medijskom prostoru privatni mediji i, kada se uspoređuju s javnim medijima, možemo li kazati da je tu prisutno nepošteno tržišno natjecanje s obzirom na to da oni imaju jako značajnu ulogu u informiranju, ali istodobno moraju samostalno iznalaziti marketinško financiranje jer, za razliku od javnih servisa, ne ovise o stabilnim prihodima iz javnog proračuna?
Osmančević: Privatni mediji komercijalni su mediji koji su okrenuti profitu i oni svoje djelovanje trebaju zasnivati ne na političkoj propagandi, persuaziji i agitaciji, već više na opuštajućim, zabavnim, reportažnim i dokumentarnim sadržajima. A to bi ih moglo učiniti bolje profiliranima, drukčijima, originalnijima, prepoznatljivijima i pridonijeti njihovoj gledanosti i slušanosti. Ovako, nemali broj njih ima puno redundantnog kvazipolitičkog sadržaja, recikliraju već objavljene informacije i često se stavljaju u ulogu propagatora i agitatora političkih ili tajkunskih centara moći, što onemogućuje njihov razvoj u smislu nepristranih i profesionalnih medija.
Europski zakon o slobodi medija izričito štiti novinarstvo kao javno dobro. Međutim, u BiH novinarstvo često osuđuju oni koje se kritizira, najčešće javni dužnosnici. Je li to i razlog što je BiH na 90. mjestu od 180 zemalja na Svjetskom indeksu slobode medija? Što treba hitno mijenjati ako želimo prihvatiti pravnu stečevinu EU-a?
Osmančević: To je posljedica sve većeg gušenja slobode mišljenja i govora u BiH i sve izraženijih tendencija totalitarnog načina vladanja. Tome su pridonijeli i sami mediji svojim apologetskim, umjesto kritičkim odnosom prema vlasti. Na taj su način usporili ili onemogućili razvoj slobode kritičkog mišljenja i razvoj javnosti.
Nužna je rekonstrukcija medijskog sektora, donošenje nedostajućih zakona, poput Zakona o transparentnosti medijskog vlasništva, Zakona o oglašavanju, Zakona o korištenju tehnologija i drugih nedostajućih zakona. Zatim, konstituiranje Konzorcija Javnog servisa i javnih nakladnika, regulacija i samoregulacija u području internetskih medija, bolje obrazovanje novinara, edukacija o političkoj kulturi i informacijsko-medijskoj pismenosti, poticanje i razvoj svijesti javnosti itd.
Dario Lukić: Ako si „rektalni alpinist”, možeš uspjeti u tržišnom natjecanju. Ako pokušaš biti neovisan, nemaš šanse.
Koliko su javni mediji u BiH neovisni i nepristrani?
Lukić: U BiH politizirana je svaka pora društva, tako da ni mediji nisu iznimka. Posebno javni mediji, koji bi trebali biti nepristrani, ali su daleko od toga. Pritom ne mislim samo na javni televizijski servis već i na masu lokalnih medija koji djeluju kao javni na lokalnom području, a čiji se politički program dirigira iz stranačkih središnjica.
Znam za nekoliko bizarnih slučajeva u kojima je jedan „ugledni” stranački lider čak diktirao koje boje trebaju biti mikrofoni u studiju, pa do naređivanja brisanja određenih snimaka s poslužitelja itd. Bizarno, ali tako je. Isti ti mediji dobivaju ogroman javni novac.
Gdje su u tom kontekstu privatni mediji i može li se govoriti o nepoštenom tržišnom natjecanju s obzirom na to da se javni mediji financiraju iz javnih prihoda?
Lukić: O privatnim medijima mogu govoriti iz osobnog iskustva i samo ću kazati kako je stanje više nego žalosno i ne vidim da će biti bolje. Čak je i međunarodna zajednica odustala od istinske podrške neovisnim medijima, a pravo da kažem, i među „neovisnima” dosta je „ovisnih”.
Što se tiče tržišnog natjecanja, ono u biti ne postoji. Da budem nepristojan, ako si „rektalni alpinist”, možeš uspjeti u tržišnom natjecanju. Ako pokušaš biti neovisan, nemaš nikakve šanse.
Da skratim, javni mediji nisu neovisni, većina privatnih koji se zovu neovisni jest „ovisna”, međunarodna zajednica je posustala, a neovisni su siromašni i urušeni i nikoga u biti nije ni briga za to. Cijeli taj sektor zagađen je prljavim političkim utjecajem. Medij koji „lider” odabere dobivat će novac i diktate, ostali „neka nestanu”.
