„Ako možeš, moraš – za one koji ne mogu“
Kristijan Josip Periš
Čuo sam jednom davno, davno, još dok sam bio dijete, lokalni frazem: „Dobar i lud na istoj deredži“. Čuo i nikako da zaboravim – i nikako to da protjeram iz svoje glave.
Za Istina.media ekonomist i pravnik Milenko Krčum
Potražio sam izreku i zaista se uvjerio da je to (bio) poznati lokalni frazem. Navodi ga i Sonja Jurić, mostarska književnica i lektorica Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, u svojem radu „Tuđice (srbizmi i turcizmi) u razgovornom stilu govornika hrvatskoga jezika u Mostaru i okolici“, objavljenom u časopisu Osvit, br. 101–102, 2020., str. 147–166.
Nisam baš znao što znači „deredža“. No iz konteksta sam shvatio da je ta riječ pogrdnica – riječ kojom se omalovažava. Nekad je kontekst dovoljan da razumiješ riječ. Kasnije sam naučio da je to arapska riječ koja upravo znači stupanj, razinu i koja nam je donesena kao turcizam. Uglavnom, valjda se hoće kazati da su dobrota i ludost na istoj razini?
Zašto mi se ova izreka urezala u pamćenje? Ne znamo pouzdano kako memorija razvrstava ono što će zadržati i ono što će izbrisati ili sakriti u podsvijest. Znam da mi se izreka nije svidjela.
S druge strane, naslutio sam da nije potpuno besmislena i da se nad njom valja zamisliti. Ne treba svaku misao koja ti se ne sviđa odmah odbaciti kao smeće. Možda neprihvaćene ideje treba, kao i smeće, razvrstavati, selektirati i reciklirati – privesti korisnoj svrsi.
I onda je bljesnula izjava nesretnog Kristijana Josipa Periša, nabijena smislom i ljudskošću:
„Ako možeš, moraš – za one koji ne mogu“.
Snažno kazano.
No što znači? Je li Kristijan samo mislio da je naša dužnost pomoći onima koji ne mogu? Ako jest, kakva je to vrsta dužnosti? Proističe li iz vlastite savjesti, odnosno empatije? Ili je društvena norma? Ili bi trebala postati društvenom normom?
Treba li biti sastavnicom profesionalnog kodeksa? Zar u tom kodeksu već ne stoji dužnost liječnika, pedagoga, svećenika, odvjetnika pomoći onome kojemu je pomoć potrebna?
Ili je to prigovor protiv kolektivne besćutnosti, nedostatka empatije? Jesu li ljudi pojedinačno ljudskiji nego što je kolektiv koji čine? Nešto u smislu izreke „Senatores boni viri, senatus autem mala bestia“ (Senatori su dobri ljudi, senat je ipak zla zvijer), koja se bez pouzdanog razloga pripisuje Ciceronu? Usput, „mala bestia“ nije mala zvijer, nego zla zvijer.
Čini se vjerojatnim da kolektivi mogu biti besćutniji nego pojedinci koji im pripadaju. Mogu ljudi biti zla zvijer kad čine zlo drugome. Naročito kad su u skupini.
Na videosnimci vidjeli smo da mogu biti zle zvijeri. Vidjeli smo i ravnodušnost onih koji su nijemo promatrali. Vidjeli smo kako, dok se događa zlo, jedna od osoba črčka po mobitelu. Kolektivna patologija ne završava u tome što kolektiv može biti zla zvijer. Ni besćutna ravnodušnost nije baš izraz kolektivnog zdravlja.
A o dobroti i zlu pojedinca: u svima nama stanuju dvije duše. „Zwei Seelen wohnen, ach! in meiner Brust“ – „Dvije duše stanuju u mojim grudima“ – kaže Goethe u „Faustu“. Kristijanova dobra duša kazala je: „Ako možeš, moraš za one koji ne mogu“. Ona druga duša, zbog koje se našao u psihijatrijskoj bolnici, povremeno se, valjda, javljala u vidu nekontroliranog bijesa. Ne znamo o tome skoro ništa. No znamo da je kazao:
„Ako možeš, moraš – za one koji ne mogu“.
I znamo da je htio i morao. Od jednog čovjeka više nego dovoljno.
