Pametno, neustrašivo novinarstvo

ČETVRTA OSNOVNA Još dvoje roditelja za Istinu priča o međuvršnjačkom nasilju, jedna majka ispisala dijete, i kaže da nije sama

Dok Četvrta osnovna škola u Mostaru negira vršnjačko nasilje, oglašava se sve više roditelja čija se djeca nisu osjećala dobro u toj školi, a neka su čak prebačena u druge škole, premda im je ova bliže.

Izjava Almira Čolaka, oca djevojčice koja je bila žrtva međuvršnjačkog nasilja Istini je stigla pismeno, a istu prenosimo u cijelosti.

“Može ti je udariti štocem u Fejićevoj pa što ćeš onda”

Poštovana, u vezi s Vašim upitom od danas, smatram važnim da javnost bude potpuno i objektivno informirana, ne samo o incidentu koji se dogodio mom djetetu, nego i o načinu na koji su škola i nadležne institucije postupale nakon toga.

Dana 17. 9. 2025. godine, u školskim prostorijama JU IV. osnovne škole Mostar, mom djetetu je namjerno izmaknuta stolica na kojoj je sjedila te se jedva uspjela održati da ne padne. Radnja je učinjena namjerno, uz upućene verbalne prijetnje od strane učenika iz odjeljenja. Iako, srećom, nije došlo do fizičkog pada, jasno je da je postojala realna opasnost od ozbiljne ozljede, a dijete je tom prilikom doživjelo veliki strah.

Istog dana kao roditelji smo obaviješteni da se 18. 9. 2025. godine trebamo odazvati sastanku s roditeljima drugog učenika u prostorijama škole, što smo i učinili. Na tom sastanku, u prisutnosti školskog osoblja i oboje djece i nas roditelja, otac učenika nas je verbalno napao i uputio ozbiljne prijetnje, uključujući riječi: “može ti je udariti štocem u Fejićevoj pa što ćeš onda”. Tom prilikom mojoj supruzi, koja je zaposlenica škole, upućene su uvredljive i krajnje ponižavajuće riječi. Smatram važnim istaknuti da je ona zaposlenica iste škole te da se već 15 mjeseci suočava s uznemiravanjem na radu od strane direktorice škole, što je dodatno pojačalo težinu situacije. Prisutno osoblje, psihologinja i vjeroučitelj škole, nisu adekvatno reagirali te pred djecom zaustavili verbalni napad oca na našu obitelj; to je učinila razrednica, ali zbog izostanka podrške kolega nije uspjela.

Nakon tog sastanka supruga je zatražila liječničku pomoć, o čemu postoji uredna medicinska dokumentacija. Tijekom iste noći i naše dijete je doživjelo ozbiljnu stresnu reakciju praćenu neurološkom temperaturom. Supruga je nakon događaja bila na bolovanju 10 dana, dok dijete nije pohađalo nastavu 12 dana. U tom razdoblju, zbog zdravstvenih problema djeteta, obraćali smo se i specijalistu pedijatru.

Tijekom razdoblja bolovanja i odsustva djeteta, osim razrednice, nitko iz škole nije kontaktirao našu obitelj niti ponudio bilo kakav oblik pomoći ili podrške, što smatram dodatnim propustom.

Dodatno ističem da je naknadno razrednica bila izložena pritisku te da nije htjela potpisati zapisnik sa sastanka roditelja (taj zapisnik posjedujem jer mi je službeno upućen i na njemu izostaje potpis razrednice) jer isti nije pisala te nije odražavao pravo stanje događaja. Pouzdano znam da je i sama smatrala da učeniku koji je izmaknuo stolicu treba biti izrečena adekvatna pedagoška mjera – smanjenje vladanja – ali direktorica, kao i veći broj nastavnika pod njezinim utjecajem, nisu bili za to. Također mi je poznato da je razrednica upravo zbog takvog postupanja prijavila direktoricu i koordinacijski tim inspekciji, te je po toj prijavi kasnije i postupano.

Dana 19. 9. 2025. godine gore navedeni slučaj sam prijavio svim nadležnim institucijama: MUP-u HNŽ, Centru za socijalni rad, Ministarstvu obrazovanja te Službi za odgoj i obrazovanje Grada Mostara, kao i Školskom odboru JU IV. osnovne škole Mostar.

Škola je tek 25 dana nakon incidenta učenicima ponudila obrasce za opis događaja te zatražila stručni razgovor s našom kćerkom. Kao roditelji smo to odbili, jer je u istom mjesecu u njezinu odjeljenju realizirano više radionica na temu nasilja koje su kod nje izazvale dodatni stres. Zbog osjetljivosti slučaja bili smo primorani potražiti stručnu pomoć za dijete izvan naše županije, nakon što su nas stručnjaci, koje smo prethodno kontaktirali, savjetovali da je to najbolje rješenje zbog postojećih sustavnih pritisaka.

Nakon toga škola je ubrzano postupala u našem slučaju i dostavila nam zaključak koordinacijskog tima škole te drugu dokumentaciju. Zbog neslaganja s tim zaključkom obavijestili smo nadležnu inspekciju, koja je krajem listopada 2025. godine provela nadzor i donijela rješenje 7. 11. 2025. kojim su stavljeni izvan snage zapisnici, odluke i zaključci škole. Tom prilikom direktorici je naloženo 14 mjera, Školskom odboru 4 mjere, a Upravi škole jedna mjera.

Nakon toga direktorica, sa značajnim kašnjenjem u odnosu na rok koji je odredila inspekcija, donosi suštinski identičnu dokumentaciju uz korekciju formalnih pogrešaka. U tim dokumentima škola događaj koji se desio našem djetetu definira kao “sukob vršnjaka”, uz konstataciju da nije bilo ozljede, jer sam osobno na sastanku izjavio da je “dijete moglo pasti i moglo je doći do opasne ozljede”, ali nije. S obzirom na to da je izmicanje bilo nasilno, uz verbalne prijetnje, te da se dijete jedva održalo da ne padne, smatram da je takva kvalifikacija događaja potpuno neadekvatna.

Jednako problematično je i to što je sastanak roditelja okarakteriziran kao “izostanak kulture dijaloga”, iako smo tom prilikom bili napadnuti, a odrasla osoba je izravno prijetila djetetu koje je bilo prisutno. Prema svjedočenju dijela prisutnih kolega, policiji je izjavljen stav da je “galame bilo i s druge strane”, čime je škola posredno moju suprugu dovela u vezu s narušavanjem javnog reda i mira. Zbog izravne prijetnje djetetu, pred Općinskim sudom u Mostaru nalazi se zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv oca učenika, dok je na istom aktu i moja supruga navedena zbog navodnog narušavanja javnog reda i mira u ustanovi u kojoj već 10 godina radi profesionalno i odgovorno.

Dodatni stres našoj kćerki izazvala je činjenica da je inspektor u rješenju naveo da su oboje djece nezakonito upisana u školu, iako su ranije uredno premješteni putem prevodnica iz škola u mjestu stanovanja te naše dijete ovu školu pohađa već treću godinu (upisana u 6. razred, trenutačno 8.), kao što se radi i u slučaju druge djece i škola u gradu Mostaru. Škola je potom od nas tražila da Ministarstvu uputimo zahtjev za suglasnost za nastavak školovanja, što smo učinili 2. 12. 2025. godine, a odgovor smo dobili tek 6. 3. 2026. godine. Istodobno, istu situaciju prolazilo je još oko 50 učenika škole. Ministar je dao suglasnost, ali uz napomenu da troškove prijevoza snose roditelji, iako je škola udaljena oko 5 km od mjesta stanovanja, što smatramo diskriminacijom, posebno jer drugi učenici osnovnih škola u Mostaru imaju osigurane besplatne mjesečne karte i kada im je škola znatno bliža. Čekanje odluke ministra hoće li naša kćerka dobiti suglasnost izazvalo je dodatni stres kod djeteta jer smo bili u strahu da postoji mogućnost negativnog odgovora, s obzirom na to da je inspektor naveo “nezakonito upisani”, te da će dijete na ovakav način i pod ovakvim okolnostima morati napustiti prijatelje iz odjeljenja i škole, dok o tome nadležno Ministarstvo nije vodilo računa.

Kako škola slučaj nije riješila adekvatno, ponašanje učenika se u narednom razdoblju dodatno pogoršalo, a meta su postala i druga djeca. Naše dijete je svakodnevno dolazilo iz škole s pritužbama na loše ponašanje tog učenika i slabu reakciju nastavnog osoblja.

Zbog toga sam se kao roditelj obratio i Vijeću roditelja škole, navodeći konkretne probleme koji se događaju u odjeljenju moje kćerke, jasno naglašavajući da mi cilj nije etiketiranje bilo kojeg djeteta nego sigurnost svih učenika. Posebno sam ukazao na jedan konkretan primjer kao alarm ozbiljnosti situacije i zatražio da se moj dopis pročita svim članovima Vijeća roditelja. Međutim, stigao je samo uopćen odgovor predsjednice Vijeća, a prema informacijama kojima raspolažem članovi Vijeća s dopisom uopće nisu bili upoznati. Ponovno sam pisao, ali do danas nisam dobio odgovor predsjednice Vijeća.

Dana 24. 3. 2026. godine zaprimio sam obavijest postupajućeg inspektora da je 12. 3. 2026. izvršen nadzor nad provođenjem mjera iz rješenja od 7. 11. 2025. godine, te da su sve mjere izvršene osim mjere koja se odnosi na razrednicu odjeljenja moje kćerke. U istoj obavijesti traži se da se učeniku smanji vladanje zbog incidenta koji se dogodio prije šest mjeseci, uz zaključak da je upravo razrednica jedina osoba koja nije izvršila svoj dio obveza.

Kao otac učenice smatram ovakav potez krajnje pristranim, posebno imajući u vidu da je inspekcija imala uvid u rad razrednice i da je ona, prema mojim saznanjima, svoj posao obavljala profesionalno i u interesu svih učenika, unatoč pritiscima s kojima je inspekcija upoznata, a koje očito zanemaruje. Opravdano se postavlja pitanje kakva je svrha smanjiti vladanje učeniku za događaj star šest mjeseci, nakon što se njegovo ponašanje dodatno usložnilo. Po mom mišljenju, i taj učenik je žrtva neadekvatnog postupanja škole, jer da mu je mjera izrečena pravodobno, do sada bi imao priliku korigirati ponašanje, a naše dijete, on i druga djeca, računajući i nas roditelje oboje djece, bili bi zaštićeni od dodatnog stresa.

O našem slučaju je u studenome 2025. godine obaviješten i OSCE, uz komentar da će slučaj pratiti. S obzirom na to da je postupanje nadležnih sada formalno okončano, obavijestit ću ih o svim kasnijim događanjima uz zahtjev da se zaštite djeca.

Napominjem i da je o svemu bio obaviješten Ombudsmen za ljudska prava u Mostaru, ali je predmet zatvoren na osnovi dokumentacije škole, odnosno upravo onih akata koje je inspekcija kasnije poništila.

Izravno odgovornom smatram direktoricu škole, čija je osnovna uloga zaštita učenika, ali i institucije koje su propustile suštinski razmotriti slučaj. Sve ovo smatram ozbiljnim sustavnim propustom, jer neriješeni slučajevi nasilja dovode do novih incidenata, što se nažalost pokazalo i u praksi. Naglašavam i činjenicu da se Ministarstvo obrazovanja HNŽ prema međunarodnim obvezama opredijelilo za politiku nulte tolerancije na nasilje u školama.

Posebno zabrinjava da, i pored činjenice da su inspekcijskim nadzorom formalno utvrđeni brojni propusti škole i poništeni njezini akti, ni nadležna inspekcija ni Školski odbor nisu utvrdili odgovornost nijedne odgovorne osobe, čime je izostala suštinska poruka da sustav prepoznaje i sankcionira propuste u zaštiti djece.

Za sve navedeno posjedujem urednu dokumentaciju koju ovim putem ne dostavljam zbog zaštite prava maloljetne djece i drugih uključenih osoba, te, ukoliko bude potrebno, mogu je ustupiti uz anonimiziranje osjetljivih i osobnih podataka. Napominjem i da je portal Hercegovina.info već dva puta informirao javnost o našem slučaju, zaključuje u izjavi Almir Čolak, otac učenice A.Č. koja pohađa VIII. razred JU IV. osnovne škole Mostar. Almir je ujedno suprug nastavnice koja radi u školi, a koja je razrednica sinu sutkinje, koji je ozlijeđen u školi.

“Poštovani, trenutačno nisam u mogućnosti odgovoriti na postavljena pitanja. Nadam se da razumijete moje profesionalne limite i osjetljivost danog trenutka. Razumijem Vaša nastojanja i zahvaljujem se na inicijativi da kroz svoj rad doprinesete važnoj temi u obrazovanju. Hvala Vam što prepoznajete moj trud, upravo zbog zaštite naših maloljetnih učenika u ovom trenutku ne mogu iznositi detalje”, kazala je majka učenice A.Č., ujedno i razrednica sina sutkinje.

Javljaju se i drugi roditelji

Javila nam se i majka koja je dijete prebacila u drugu školu, a i ona se pismeno za Istinu očitovala o događanjima u školi.

“Kao roditelj djeteta koje je pohađalo IV. osnovnu školu u Mostaru, osjećam potrebu da se oglasim povodom zabrinjavajućih događanja o kojima se u posljednje vrijeme sve više govori u javnosti.

Prije svega, dječaku koji je bio žrtva vršnjačkog nasilja želim brz i uspješan oporavak, a njegovim roditeljima pružam punu podršku i iskreno odajem priznanje na hrabrosti da javno progovore o onome kroz što njihovo dijete prolazi.

I sama sam odlučila progovoriti zato što želim da i drugi roditelji znaju da nisu sami. Smatram da je važno da se o ovakvim iskustvima govori, jer se samo tako može skrenuti pažnja na probleme koji se predugo prešućuju. Anonimnost sam izabrala isključivo radi zaštite svog djeteta.

I moje dijete se tijekom boravka u toj školi suočavalo s teškim i neprijatnim situacijama, zbog čega sam se obraćala i razgovarala s upravom škole. Očekivala sam da će se prijavljeni problemi ozbiljno razmotriti i da će biti poduzeti odgovarajući koraci, ali nisam stekla dojam da je postojala stvarna odgovornost niti adekvatna reakcija.

Posebno želim istaknuti da se nije radilo samo o problemima u redovnoj nastavi, nego i o ozbiljnim propustima u produženom boravku, gdje je također bilo vršnjačkog nasilja i situacija koje su kod roditelja opravdano izazivale zabrinutost i osjećaj nesigurnosti.

Zbog svega što se događalo, bili smo primorani da dijete prebacimo u drugu školu. Razlog tog prelaska nije bio nikakav hir niti neozbiljna odluka, nego nezdrava školska okolina koja je očigledno utjecala na emocionalno stanje mog djeteta. Dijete je često imalo bolove u trbuhu pred odlazak u školu, postalo je povučenije i bilo je vidljivo da školsko okruženje negativno utječe na njegov osjećaj sigurnosti i svakodnevno funkcioniranje. U takvim okolnostima, prelazak u drugu školu bio je jedino rješenje koje smo kao roditelji vidjeli za njegov oporavak.

Nakon prelaska u drugu školu došlo je do vidljive pozitivne promjene. Dijete je postalo veselije, opuštenije i vratilo se svom uobičajenom ponašanju. To nam je kao roditeljima samo dodatno potvrdilo da je odluka o promjeni škole bila ispravna i donesena isključivo radi zaštite njegovog zdravlja i dobrobiti.

Također želim naglasiti da, prema mojim saznanjima, moje dijete nije bilo jedino koje je napustilo isti razred zbog problema u školi.

Posebno smatram žalosnim i neprimjerenim to što smo, i četiri mjeseca nakon odlaska iz škole, moje dijete i ja bili tema roditeljskog sastanka. Pri tome se nije govorilo o stvarnim razlozima zbog kojih smo otišli, niti o problemima na koje smo ukazivali, nego je naš odlazak predstavljen kao da se radi o nekoj hirovitoj odluci. Smatram da je porazno da se učiteljica, umjesto da se zapita zbog čega je nekoliko učenika napustilo njezin razred i umjesto da se na roditeljskim sastancima govori o prevenciji vršnjačkog nasilja i zaštiti djece, bavila roditeljem i djetetom koji više ni ne pohađaju tu školu.

Također želim reći da mi je žao svih učitelja i nastavnika koji svoj posao rade savjesno i profesionalno, a koji zbog nesposobne uprave i pojedinaca koji ne postupaju pedagoški i odgovorno bivaju stavljeni u isti koš. Upravo zbog takvih pojedinaca narušava se ugled cijele škole i svih onih koji svoj posao obavljaju časno i predano.

Ovakve situacije kod roditelja stvaraju osjećaj nepovjerenja i ostavljaju dojam da oni koji ukažu na problem na kraju sami postanu tema, umjesto da fokus ostane na zaštiti djece i rješavanju problema.

Zbog toga smatram da je važno da se o ovim stvarima govori odgovorno, ozbiljno i s punim fokusom na dobrobit djece”, zaključuje u pisanoj izjavi ova majka(podatci o njoj i djetetu poznati redakciji).

Ravnateljica škole je u dva navrata dobivala upite Istine o stanju u školi. Oba puta fokusirala se na probleme koje uprava ima s roditeljima, dok za dječaka D.R tvrdi da nije bio žrtva međuvršnjačkog nasilja, odnosno da se ozlijedio na tjelesnom. Novinarima Istine je poručila da je ne uznemiravaju, što god to značilo. Ovih dana u školi bi trebala postupati i prosvjetna inspekcija.

I. Leto Nametak/K. Perić/Istina.media

Ako želite da nastavimo objavljivati ovakve priče, podržite naš rad.