U vremenu kada se zdravstveni sustavi u Bosni i Hercegovini često suočavaju s kritikama zbog sporosti, nedostatka kadra i administrativnih barijera, pojedine medicinske prakse izdvajaju se kao primjer da posvećenost, znanje i empatija mogu nadomjestiti ono što sustav ne uspijeva osigurati.
Jedan od takvih primjera dolazi iz Klinike za dentalnu medicinu Sveučilišta u Mostaru, gdje doktorica stomatologije Lidija Lasić Arapović i anesteziolog dr. sc. Zoran Karlović, zajedno sa svojim timom, godinama pružaju specijaliziranu skrb djeci i osobama s poteškoćama u razvoju.
Njihov rad, prema navodima skrbnika pacijenata, prevazilazi standardne profesionalne okvire i ulazi u zonu kontinuirane dostupnosti, fleksibilnosti i razumijevanja kompleksnosti stanja ovih pacijenata.
Svjedočanstvo roditelja: između boli, sustava i povjerenja
Otac osobe s poteškoćama u razvoju u razgovoru za Istinu podijelio je svoje višegodišnje iskustvo koje oslikava i snagu i slabosti sustava.
Prema njegovim riječima, najveći problem nije samo medicinska intervencija, nego vrijeme čekanja na termin, neusklađenost procedura i nedostatak brze reakcije u situacijama kada je bol akutna.
Kod osoba s poteškoćama u razvoju, posebno onih koje ne mogu jasno verbalizirati bol, stomatološki problemi često eskaliraju do ozbiljnih komplikacija. Naš sugovornik ističe da su upravo u takvim situacijama doktorica Lasić Arapović i dr. Karlović pokazali izuzetnu spremnost da reagiraju brzo, čak i izvan standardnog radnog vremena.
Njegovo iskustvo otkriva ključni problem: sustav često ne prepoznaje hitnost u slučajevima kada pacijent ne može jasno izraziti simptome.
Stomatologija u specifičnim uvjetima
Dr. Zoran Karlović pojašnjava da rad s ovom populacijom pacijenata predstavlja visoku razinu medicinskog rizika.
Mnoge osobe s poteškoćama u razvoju nemaju potpunu medicinsku dokumentaciju, često nisu prethodno adekvatno obrađene, a komorbiditeti dodatno otežavaju procjenu.
„Svako dijete je poseban klinički slučaj. Često moramo raditi dodatne preglede prije same intervencije kako bismo uopće mogli sigurno pristupiti zahvatu“, ističe Karlović.
Jedan od problema je i organizacija zahvata pod anestezijom, koji se zbog kompleksnosti nastoje obaviti u jednom aktu kako bi se smanjio stres za pacijenta i obitelj.
Doktorica Lidija Lasić Arapović naglašava da se dio zahvata danas uspijeva izvesti i bez anestezije, zahvaljujući kontinuiranom radu, povjerenju i navikavanju pacijenata na medicinski tim.
„Kontinuitet je ključan. Kada dijete prepozna tim i prostor, strah se smanjuje, a suradnja raste“, navodi ona.
Sustav koji kasni za potrebama
Iako je rad ovog tima prepoznat od strane Zavoda za zdravstveno osiguranje i institucionalnih partnera, doktori ističu da se sustav još uvijek dominantno oslanja na individualnu posvećenost, a ne na strukturalno rješenje. Problem, prema njihovim riječima, nije samo medicinski nego i organizacijski: nedostatak prostora, neprilagođena infrastruktura te ograničeni kapaciteti anestezioloških timova.
Pacijenti se često suočavaju s dugim listama čekanja, što u stomatologiji može značiti produženu bol, infekcije i komplikacije koje utječu na cjelokupno zdravstveno stanje.
Predsjednica Upravnog odbora Udruge „Vedri osmijeh“, Danijela Kegelj, problem vidi kao sustavni i dugogodišnji. Prema njezinim riječima, najveći izazov nije samo nedostatak usluge, već nedostatak stabilnog i trajnog sustava.
Udruženje je, kako navodi, kroz godine djelovanja svjedočilo situacijama u kojima su pacijenti bili primorani čekati dolazak stranih volonterskih timova kako bi dobili osnovnu stomatološku skrb. Ključni iskorak dogodio se kada su se u sustav uključili upravo dr. Karlović i dr. Lasić Arapović, uz podršku humanitarnih organizacija.
Ipak, Kegelj upozorava da je situacija i dalje nestabilna: „Ambulanta funkcionira, ali nema trajnog rješenja. Sve ovisi o pojedincima, a ne o sustavu.“
Kegelj posebno ističe problem ekonomske dostupnosti usluga, jer mnoge obitelji osoba s invaliditetom nemaju mogućnost privatnog liječenja.
Nevidljiva bol i pogrešna tumačenja
Magistrica specijalne i edukacijske rehabilitacije Jasmina Jahić daje dodatnu dimenziju ovom problemu: dijagnostičku i komunikacijsku. Jahić objašnjava da je najveći izazov kod osoba koje ne mogu verbalizirati bol pogrešno tumačenje simptoma.
Bol se često manifestira kroz promjene ponašanja: razdražljivost, povlačenje, promjene u snu ili apetitu, što se nerijetko pogrešno pripisuje „fazama“ u ponašanju.
„Nažalost, bol kod ovih osoba često ostaje nevidljiva ili pogrešno interpretirana“, ističe Jahić.
Ona naglašava da zdravstveni radnici nisu uvijek dovoljno educirani za interpretaciju neverbalnih signala, dok je uloga edukacijskih rehabilitatora još uvijek nedovoljno integrirana u zdravstveni sustav.
Jedan od ključnih problema jest fragmentiranost sustava – zdravstvo, obrazovanje i socijalna zaštita funkcioniraju odvojeno, umjesto kao jedinstven sustav podrške.
Roditelji, kako objašnjava Jahić, često razvijaju izuzetnu sposobnost prepoznavanja promjena kod svoje djece, ali i sami mogu pogriješiti u interpretaciji simptoma.
Zbog toga je ključna suradnja između obitelji i stručnjaka, gdje se roditeljska intuicija ne odbacuje, već stručno interpretira.
Sustav koji počiva na pojedincima
Jedna od najčešće ponavljanih poruka svih sugovornika jest da sustav u Bosni i Hercegovini u velikoj mjeri funkcionira zahvaljujući pojedincima, a ne institucionalnim rješenjima. To znači da kvaliteta usluge često ovisi o tome gdje pacijent živi, kojem timu pripada i ima li pristup specijaliziranim stručnjacima.
Unatoč formalnom priznanju problema, sustavna rješenja, prema ocjenama stručnjaka, i dalje izostaju.
Priča iz Mostara otvara širu sliku zdravstvene zaštite osoba s poteškoćama u razvoju u Bosni i Hercegovini.
S jedne strane, postoje timovi koji svojim znanjem, posvećenošću i dostupnošću nadilaze ograničenja sustava, dok s druge strane institucionalni okvir još uvijek ne prati realne potrebe pacijenata.
Doktorica Lidija Lasić Arapović i dr. Zoran Karlović, zajedno sa svojim timom, predstavljaju primjer kako medicina može izgledati kada se kombiniraju stručnost i empatija, međutim njihova priča istovremeno je i upozorenje da se zdravstveni sustav ne može dugoročno oslanjati na individualni entuzijazam. Istovremeno, iskustva roditelja, stavovi udruženja i stručna analiza rehabilitatora jasno ukazuju na isto: bez sustavnih promjena, uključivanja interdisciplinarnih timova i jasne institucionalne strukture, osobe s poteškoćama u razvoju i dalje će zavisiti od „dobrih pojedinaca“, a ne uređenog sustava.
M.Zukanović/Istina.media
