Nakon objavljivanja Izvješća Europske komisije o napretku BiH pokazalo se da će mandat ove koalicije na državnoj razini, ambiciozno najavljivane kao jedne od najposvećenijih europskim integracijama, vjerojatno ostati upamćen kao četiri izgubljene godine.
Dok Crna Gora i Albanija krupnim koracima grabe prema europskim integracijama koristeći povoljni trenutak koji se otvorio, BiH posustaje i ne može izići iz unutarnjih problema za koje je sama odgovorna. Čak i kada bi SNSD pokazao volju da se vrati na europski put, to bi blokirala „Trojka“, koja s Miloradom Dodikom, predsjednikom te stranke, više ne želi koalirati. „Trojka“ bi željela surađivati s oporbom iz Republike Srpske, što ne želi HDZ. Zbog pritiska bošnjačke javnosti, „Trojka“ ne želi popustiti HDZ-u oko izbornog zakona i još čvršće steže zagrljaj sa SNSD-om. Tako će, po svemu sudeći, istinski napredak biti moguć tek nakon sljedećih izbora.
Tri faze za BiH
EU je u posljednjih petnaest godina prema BiH imala tri faze.
Prva faza mogla bi se nazvati „Sejdić i Finci“, kada se inzistiralo na provedbi odluke Europskog suda za ljudska prava.
Druga faza bila je njemačko-britanska agenda, koja je postala novi okvir EU-a i u prvi plan stavila socijalno-ekonomske reforme, a provedbu presude u drugi plan. Kada ni to nije dovelo do uspjeha, treća faza počela je najavom Jean-Claudea Junckera, tadašnjeg predsjednika Europske komisije, da će EU neko vrijeme pauzirati s prijemom novih članica. U kasnijoj fazi nisu pomogle ni Francuska ni Bugarska, koje su sukcesivno blokirale Sjevernu Makedoniju, iako je ta zemlja promijenila ime uz obećanje da će nastaviti europske integracije ako to učini. Kada se to nije dogodilo, došlo je do velikog razočaranja proširenjem u cijeloj regiji, ne samo u Skoplju.
Sada se BiH, ali i cijeli paket proširenja, promatra u kontekstu geostrateških tektonskih promjena nastalih nakon ruske invazije na Ukrajinu. Proširenje je ponovno u interesu EU-a, a BiH, iako je dobila više prilika, nije iskoristila gotovo nijednu.
Adnan Ćerimagić, analitičar Europske inicijative za stabilnost, slaže se da Europska komisija prema BiH sada ima pošten pristup i realna očekivanja, za razliku od ranijeg razdoblja kada se, kako ističe, od BiH tražilo ono što se od drugih kandidata nije.
„Poruka je sada da BiH može vrlo brzo započeti proces pregovora, odnosno čim se za to ispune uvjeti s bosanskohercegovačke strane – a to su imenovanje glavnog pregovarača i usvajanje dva zakona“, rekao je Ćerimagić.
Komentirajući izvješće EU-a, Ćerimagić smatra da se pripremljenost BiH nije popravila ni u jednom od 33 poglavlja.
„To znači da BiH i dalje ostaje najnepripremljenija kandidatkinja za članstvo u EU-u. U odnosu na susjede, sličan rezultat u smislu beznačajnog ili minimalnog napretka u razini pripremljenosti ostvarile su i neke druge kandidatkinje, poput Srbije, Gruzije ili Sjeverne Makedonije“, ističe on i dodaje da je sada lopta definitivno na strani BiH, koja mora ispuniti poštene uvjete postavljene pred njom.
Faris Kočan, istraživač na Fakultetu političkih znanosti u Ljubljani, ističe da je Europska komisija iz pragmatičnih razloga fokus stavila na Crnu Goru i Albaniju, kao kandidate koji imaju najveće izglede za ulazak u EU tijekom mandata ove Komisije.
„Za BiH i dalje ostaje jasno da su reforma pravosuđa i imenovanje pregovarača uvjet za službeno otvaranje pregovora, i u tom smislu nitko ne očekuje da će se to realizirati prije završetka općih izbora“, rekao je on za Nezavisne.
Kada je riječ o Europskoj komisiji i Glavnoj upravi za proširenje, Kočan smatra da je pristup sada takav da je sve do BiH, dok je EU spremna pomoći i pružiti priliku.
„Očekivao sam veći angažman i platformu za stranke na kojoj bi se razmatralo kako dalje. U prošlosti su dolazili i direktori direktorata koji su željeli pomoći u tehničkom i administrativnom smislu“, naglasio je on.
EU u nezahvalnoj poziciji
EU se nalazi u nezahvalnoj poziciji – s jedne strane mora zadržati jasne kriterije za prijam novih članica i pouzdati se u političke elite koje zapravo ne žele EU, a s druge strane mora pokazati Rusiji, Americi i Kini da je sposobna voditi procese u vlastitom susjedstvu.
Taj raskorak ponekad dovodi do zbunjujućih poruka i spuštanja ljestvica, što domaći političari vješto koriste. Domaća je javnost umorna i demotivirana, pa pritisak na domaće političare da se ide prema EU-u postaje sve slabiji.
