Ovih dana Internet se smije šaljivoj humanitarnog akciji tipa crowdsourcing: na portal 4fund pokrenuto je prikupljanje donacija za povratak poštara koji je, čini se, nestao s novcem za mirovine. Navodno je poštar stigao do Tajlanda, navodno u društvu svoje djevojke. Pa su šaljivdžije smislile duhovitu akciju: skupljanje novca za povratak poštara i angažman odvjetnika koji govori “naški” i tajlandski.
Za Istina.media ekonomist i pravnik Milenko Krčum
U šali izvrtanja stvarnosti, pošar je od antiheroja, postao meme. Nešto što je, ako su informacije istinite, u normalnoj percepciji za svaku osudu, postalo je kolektivno prihvaćena tema za šalu. Uzeo je novac od naših baka, naših deda (ne baš, i autor ovih redaka je djed). Od umirovljenika koji ionako jedva sastavljaju kraj s krajem (zanemarimo izuzetke, koji primaju maksimalne mirovine). Naravno, vijest se lakše podnosi, kad se zna da je Pošta odlučila naknaditi nestale mirovine.
Ali ima u toj priči više slojeva.
Prije svega, što je mladog čovjeka potaklo da mazne novac od mirovina. Zaljubio se? U tom slučaju ne treba mu odvjetnik koji zna tajlandski. Može se slobodno braniti da nije bio ubrojiv (uračunljiv). Iako to sudska praksa ne priznaje, ljubav je težak psihički poremećaj. I u međunarodnoj klasifikaciji mentalnih bolesti postoji šifra F69.91 — Akutna zaljubljenost 😊
Karakterizira je nagli nastup, povišena idealizacija objekta ljubavi, nesanica, gubitak apetita ili njegov suprotan oblik te izražena sklonost donošenju odluka koje bi osoba u stabilnom psihičkom stanju smatrala nerazumnima. Stoga bi se naš poštar, uz pomoć odvjetnika koji ne govori tajlandski, ali natuca naški, mogao braniti da nije bio uračunljiv (ubrojiv) i možda mu sud oprosti.
Evo i ja se šalim. Nema takve dijagnoze. Nema takvog suda koji bi mu priznao neubrojivost na temelju dijagnoze F69.91 — Akutna zaljubljenost, koju sam izmislio (ali se ne odričem ideje). Čak i kad bi našao dobrog odvjetnika i nagodnog vještaka neuropsihijatra, proša bi kao onaj: A ja visim obješen mlad za dvanaest dolara (‘Ko je jamio, jamio)
Dobro, nije bilo dvanaest dolara i dobro, ukinute su smrtne sve smrtne kazne (pa i smrtna kazna vješanjem). Naš poštar što je jamio jamio, ne bi se dobro proveo. Osim što bi odslužio kaznu zatvora, gora kazna bi slijedila nakon što iziđe na slobodu. Bio bi osuđen na život. Na život sličan ili gori od života onih čije je mirovine pokupio. Nema potrebe za crowdsourcingom radi vraćanja poštara. Prikupimo novac da odu oni iz priče “Nestala je lova, sve preko papira /…/ pojeo vuk kenjca” tamo gdje im je mjesto.
Dakle one iz stihova “nestala je lova, sve preko papira” ne treba vraćati. Oni su tu i nikud neće otići, jer im nigdje nije dobro niti sigurno živjeti kao ovdje. Trebalo bi skupljati novac za njihovo putovanje na Tajland. Ili negdje drugdje, ako ima negdje dalje. Što dalje, jer se ne smiruju i nikad im nije dosta. Ili, ako nema šanse da išta promijenimo, hajmo se zabavljati vicem o financiranju povratka poštara. Jer kad ne znaš bi li se smijao ili bi plakao, odgovor je – bolje ti je smijati se.
