U vremenu ubrzanog života i sve izraženijeg udaljavanja od korijena, uskrsni blagdani ostaju podsjetnik na vrijednosti koje se prenose generacijama: vjeru, zajedništvo i tradiciju.
Kroz razgovor s Mirom Buntić iz Počitelja i Anđom Burić iz Prozor-Rame, koja je godinama radila radionice šaranja pisanica, otvara se priča o običajima koji ne blijede, ali i o izazovima njihova očuvanja.
Nisu Uskrs samo jaja i kolači
Za Miru Buntić, priprema za Uskrs nije samo skup rituala, već proces koji počinje mnogo prije samog blagdana, već u Velikom tjednu. „Sve se čisti, kuća, dvorište, ali najviše duša“, kaže Mira naglašavajući duhovnu dimenziju ovog vremena. Post, odlazak u crkvu i tišina Velikog četvrtka i petka, ističe, nisu tek formalnosti, nego prostor za unutarnji mir i molitvu.
U njezinoj obitelji pojedini običaji nikada nisu prekinuti, a među njima se posebno izdvaja tradicionalno bojanje jaja u ljusci luka, uz korištenje travki i listića koji stvaraju prepoznatljive šare.
„To ti je običaj koji se nikad nije prekidao“, govori Mira s ponosom.
Iako je, kako kaže, cijeli život bila „čuvar tradicije“, danas tu ulogu polako preuzimaju mlađi članovi obitelji. Ipak, njezina uloga podsjetnika i dalje je prisutna kao most između prošlosti i sadašnjosti.
Posebnu pažnju posvećuje prenošenju značenja Uskrsa na najmlađe. „Nije Uskrs samo jaje i kolači, nego radost jer je Isus uskrsnuo. To je pobjeda života i nade“, objašnjava unucima, nastojeći da blagdanu vrati njegovu suštinu, ali ipak primjećuje promjene. Prema njezinu mišljenju, danas se manje živi duhovni aspekt Uskrsa, dok materijalni elementi sve više dolaze u prvi plan. „Više se gleda što će se obući i staviti na stol, a manje se moli“, kaže.
U Počitelju i okolini se čuvaju stari običaji nošenja hrane na blagoslov na Veliku subotu i ranog okupljanja obitelji na uskrsni doručak nakon mise. Na tom stolu obavezno se nalaze šunka, jaja, mladi luk, kruh i kolači, sve blagoslovljeno, objašnjava Mira.
Sjećanja na ranija vremena nose posebnu emociju. „Prije je sve bilo skromnije, a toplije, dok danas ima svega, ali nekad fali duše“, prisjeća se Mira.
Iako među mladima postoje različiti stavovi, ona vidi nadu u dječjoj radosti i interesu za pisanice. Ipak upozorava da su pojedini običaji u opasnosti da nestanu ukoliko se ne budu svjesno prenosili.
Tradicionalno šaranje voskom
S druge strane, priča Anđe Burić otkriva umjetničku i emotivnu dimenziju očuvanja tradicije. Više od dva desetljeća radila je radionice šaranja uskrsnih pisanica, prenoseći znanje i ljubav prema ovoj tehnici na brojne generacije.
Njezina veza s pisanicama počela je još u djetinjstvu, ali je dodatnu dubinu dobila kada je upoznala tehniku ukrašavanja voskom.
„Otkrila sam tradicionalne šare, ali moje ideje i motivi bili su nezaustavljivi“, kaže, opisujući proces stvaranja kao spoj tradicije i osobne kreativnosti.
Najveće zadovoljstvo pronalazi u radu s djecom i njihovoj radosti kada uspiju napraviti vlastitu pisanicu. Upravo u tim trenucima vidi smisao svog dugogodišnjeg angažmana.
„Za mene je to ljubav i uživanje u nečemu što radim“, govori Anđe.
Iako ove godine ne organizira radionice, njezin doprinos očuvanju ove tradicije ostaje značajan. Kroz godine rada uspjela je prenijeti ne samo tehniku, već emociju i svijest o važnosti kulturne baštine.
Postupak ukrašavanja jaja voskom
Podsjetimo, bojanje uskrsnih jaja voskom jedan je od najstarijih načina ukrašavanja pisanica koji se i danas čuva u mnogim obiteljima. Riječ je o postupku u kojem se rastopljeni vosak nanosi na ljusku jajeta kako bi zaštitio dijelove koji trebaju ostati neobojeni, čime nastaju prepoznatljivi uzorci.
Postupak započinje pripremom jaja koja se prethodno operu kako bi boja bolje prianjala. Vosak se zagrijava iznad plamena, a zatim se pomoću igle, čačkalice ili posebnog alata nanosi na ljusku u obliku željenih motiva. Nakon toga jaja se uranjaju u boju, počevši od svjetlijih nijansi, dok se za složenije uzorke postupak nanošenja voska i bojanja može ponavljati u više faza.
Na kraju se vosak uklanja blagim zagrijavanjem, čime se otkrivaju ukrasi koji ostaju u prirodnoj boji ljuske ili prethodno nanesenim nijansama. Ova tehnika, iako zahtijeva strpljenje i preciznost, i dalje je simbol tradicije, kreativnosti i uskrsnog duha.
Priče Mire Buntić i Anđe Burić svjedoče da tradicija živi kroz proces koji se oblikuje kroz ljude, njihove navike i vrijednosti. Između obiteljskih običaja, duhovne dimenzije i kreativnog izraza, Uskrs ostaje prostor susreta prošlosti i sadašnjosti.
Poruka koju obje sugovornice šalju glasi: Običaji nisu samo naslijeđe nego i identitet, a njihovo očuvanje ovisi o spremnosti da ih živimo, prenosimo i razumijemo.
M.Zukanović/Istina.media
