Četrdesetog dana rata koji Washington naziva „Operacija Epski gnjev“, a Teheran „Operacija Istinito obećanje 4“, američki predsjednik Donald Trump i Vrhovno vijeće nacionalne sigurnosti Irana dogovorili su prekid vatre uz posredovanje Pakistana. Dogovor podrazumijeva dvotjednu obustavu raketnih i zračnih udara te obećanje da će se pregovarački timovi sastati u Islamabadu 11. travnja 2026. godine.
Brodovima će, prvi put od veljače, biti omogućen siguran prolaz kroz Hormuški tjesnac. U sam dogovor uvršteno je i 10 točaka iranskog prijedloga za trajno rješenje. Prvi put od početka rata 28. veljače, svijet sada ima nešto što nalikuje na mapu puta prema diplomatskom rješenju sukoba, počinje u svom komentaru za Al Jazeeru politički analitičar i stručnjak za Bliski istok Mahjoob Zweiri.
No, prije nego što počnemo proučavati arhitekturu ovog sporazuma, vrijedi zastati i osvrnuti se na sam sukob: njegovo podrijetlo, pravni status i, naposljetku, pitanje tko će snositi njegove troškove.
Ovaj rat nije proizašao iz dugogodišnjih zategnutih američko-iranskih odnosa koji su definirali bliskoistočnu geopolitiku posljednjih 47 godina. Nije ni produkt iranskog čina agresije, niti proizlazi iz proceduralnih okvira u kojima međunarodno pravo opravdava upotrebu sile.
Prije bi se moglo reći da je iznikao iz izraelske doktrine rođene nakon 7. listopada 2023., koju su izraelski stratezi prešutno opisali kao „eliminiranje prijetnji“ – sustavnu kampanju neutraliziranja potencijalnih egzistencijalnih rizika, među kojima se Iran smatrao onim s najvećim mogućim posljedicama.
Sjedinjene Američke Države osigurale su vojne kapacitete, a Izrael strategiju. Međutim, nijedna od ove dvije zemlje nije ponudila vjerodostojan razlog Vijeću sigurnosti UN-a za pozivanje na pravo na samoobranu prema Članku 51. Povelje UN-a, niti bilo kakvu zakonsku osnovu koja bi zadovoljila zahtjeve međunarodnog prava. Ovaj rat bio je stvar izbora. Često je slučaj da se takav rat domaćoj i međunarodnoj javnosti prezentira kroz narativ nužnosti i preventivnog djelovanja.
Posljedice nije bilo teško predvidjeti. Iran, čija je vojna infrastruktura oštećena, a ekonomija izložena teškim pritiscima, odgovorio je onako kako bi se očekivalo od bilo koje zemlje koja kontrolira geografski ključnu točku. Hormuški tjesnac zatvoren je za promet. Operacija pokrenuta pod motom očuvanja regionalne sigurnosti vrlo je brzo dovela do najozbiljnijeg prekida u opskrbi energentima koji globalna ekonomija desetljećima nije doživjela, s reperkusijama koje su osjetila tržišta od Tokija i Berlina do Sao Paula.
Iranskih 10 točaka – okvir vrijedan razmatranja
Iranski okvirni mirovni sporazum od 10 točaka, uvršten u dogovor o prekidu vatre, zaslužuje analizu zasnovanu na vlastitim uvjetima, umjesto da se promatra kroz prizmu redukcionizma karakterističnog za zapadnjačko viđenje iranske diplomacije.
Prijedlog se zasniva na nekoliko ključnih zahtjeva: formalna jamstva za sprječavanje budućih vojnih napada na iranski teritorij, trajno okončanje neprijateljstava nasuprot privremenoj suspenziji, obustava izraelskih vojnih operacija u Libanonu, ukidanje američkih sankcija te povlačenje iz borbenih djelovanja u regiji u sukobima koji uključuju iranske saveznike. Iran se, zauzvrat, obvezuje ponovno otvoriti Hormuški tjesnac, uspostaviti okvire za sigurnu pomorsku plovidbu, dijeliti dobit od tranzitnih pristojbi s Omanom te usmjeravati sredstva prema rekonstrukciji.
Budimo precizni – još nije jasno što je od ovoga prihvatio SAD, a još manje Izrael. Unatoč tome, arhitektura iranskog prijedloga ne odražava niti megalomaniju, niti kapitulaciju. To je nacrt vlade koja je točno procijenila svoju prednost i odlučila je pretočiti u održiv sigurnosni aranžman i ekonomsko olakšanje. Gledali na Iran blagonaklono ili ne, logika ovog prijedloga sadrži dosljednost. Za svaku stranu nudi konkretnu ponudu, uvažava ekonomske realitete regije i formalizira ulogu Omana – države s dugom tradicijom tihog diplomatskog posrednika.
Predložena tranzitna naknada po plovilu kroz Hormuški tjesnac mogla bi naići na kritike unutar brodarske industrije i energetskog tržišta. To se, međutim, mora usporediti s troškovima koje je globalnom tržištu nanijela četrdesetodnevna blokada. Naknada predstavlja prihvatljiv operativni trošak; alternativa je trajno zatvoren tjesnac, što nije održivo rješenje ni za jednu stranu, uključujući i sam Iran.
Zaljev plaća račun za nešto što nije naručio
Među najznačajnijim posljedicama, ali i najmanje istraženim dimenzijama, jest ono što je ovaj sukob otkrio o promjenjivoj prirodi sigurnosne uloge Washingtona u regiji Zaljeva. Desetljećima se SAD pozicionirao ne samo kroz vojno prisustvo, već i kroz pružanje sigurnosnih jamstava stabilnosti svojim zaljevskim partnerima – kroz sigurnosni odnos utemeljen na zajedničkim interesima i uzajamnim konzultacijama.
Iranski odgovor odvijao se na deset istovremenih frontova. Iranske vojne operacije na američke objekte i postrojenja u susjednim zemljama, za koja je Teheran tvrdio da se koriste u kampanji protiv njega, prouzročile su štetu procijenjenu na 350 milijardi dolara diljem Mašreka (istočnog dijela arapskog svijeta). Energetskoj infrastrukturi, trgovačkim putovima i povjerenju investitora nanesena je golema šteta, a za procjenu punog učinka vjerojatno će trebati godine.
Obavještajne procjene podijeljene s Trumpovom administracijom prije eskalacije navodno su precizno upozoravale na scenarij u kojem bi vojna operacija protiv Irana potaknula uzvratne udare na susjedne zemlje. Te su procjene ili zanemarene ili odbačene. Zaljevske zemlje, koje su nastojale očuvati stabilnost i nisu imale institucionalni glas u odlukama koje su dovele do sukoba, pretrpjele su teške posljedice, iako nisu imale nikakvu ulogu u njegovu pokretanju.
Ova dinamika nameće pitanje kojim će se kreatori politika u Zaljevu morati pozabaviti u narednim mjesecima: je li se uloga Washingtona iz sigurnosnog partnerstva pretvorila u sigurnosni teret – partnera čije strateške odluke nameću troškove koje mora snositi netko drugi.
Zaključak je pitanje na koje još nema odgovora
Objavljeni ciljevi operacije Epski gnjev bili su sveobuhvatni: onesposobiti iranske vojne kapacitete, stvoriti uvjete za destabilizaciju ili kolaps Islamske Republike te uspostaviti novu regionalnu sigurnosnu arhitekturu u skladu s interesima Izraela i SAD-a. U usporedbi s tim ciljevima, kampanja se nije pokazala uspješnom.
Iranska vojna infrastruktura pretrpjela je ozbiljnu štetu. Nuklearni program je usporen. Značajne rukovodeće figure, uključujući vrhovnog vođu ajatolaha Alija Hamneija, vrh Islamske revolucionarne garde te Alija Laridžanija, ubijeni su u ciljanim napadima. To su bili značajni taktički ishodi.
No, politički sustav nije kolabirao. Stanovništvo se nije okrenulo protiv režima, kako su predviđali brojni analitičari. Iranski politički i sigurnosni aparat pokazao se, ovisno o analitičkom okviru, izdržljivijim ili snažnijim nego što su planeri kampanje predvidjeli. Iran je podnio udarce, zatvorio Hormuški tjesnac i zadržao svoju poziciju.
NATO je odbio sudjelovati u ovom ratu. Europske vlade, suočene s energetskom krizom u čijem stvaranju nisu sudjelovale, okrenule su se otvorenom kritiziranju kampanje, ubrzavajući diplomatsko distanciranje od Washingtona – proces koji je godinama bio u povojima. Pokušaj proširenja vojne koalicije nije uspio.
Još je prerano u potpunosti procijeniti dugoročne posljedice ovog sukoba na iransku unutarnju stabilnost. Eliminacija rukovodeće elite uvela je dinamiku nasljeđivanja čije će se posljedice moći procijeniti tek u vremenu koje dolazi.
Ono što ne može biti predmet osporavanja jest činjenica da je regija strukturno izmijenjena. Pravne norme za reguliranje upotrebe sile bile su nategnute, ako ne i u potpunosti prekršene. Manje države platile su cijenu nametnutog sukoba koji nisu mogle spriječiti. Puni iznos gubitka diplomatskog kapitala, ekonomske štete i ljudskih žrtava još uvijek nije konačan.
Deset točaka neće poništiti 40 dana uništenja. No, ako se pregovori u Islamabadu održe i ako obje strane pokažu političku disciplinu te ispoštuju ono u čemu je Pakistan posredovao, tjesnac bi mogao ostati otvoren, trgovina bi se mogla nastaviti, dok bi međunarodna zajednica mogla započeti sporiji i teži posao utvrđivanja odgovornosti za nezakoniti rat – te izgradnje, iz njegovih ruševina, nečeg trajnijeg od poretka koji je postojao prije, smatra Mahjoob Zweiri.
Istina.media
