Predsjednik Hrvatske republikanske stranke (HRS) Slaven Raguž uputio je priopćenje povodom nedavnog posjeta izaslanstva HDZ-a BiH Washingtonu. Raguž proziva vladajuću stranku za političko licemjerje, ističući kako s jedne strane u SAD-u traže američke investicije, dok istodobno na domaćem terenu opstruiraju strateške projekte poput Južne plinske interkonekcije.
S druge strane, upozorava Raguž, HDZ BiH bez ikakvih prepreka i dilema širom otvara vrata ruskom i kineskom kapitalu u energetskom i infrastrukturnom sektoru, što američka administracija itekako dobro zna.
Priopćenje u nastavku prenosimo u cijelosti:
Doista treba imati posebnu razinu geopolitičkog obraza i u Washingtonu tražiti „više američkih ulaganja u energetski sektor“, govoriti o regulatornoj sigurnosti, brzim procedurama i strateškom partnerstvu sa SAD-om, kada politička praksa vlastite stranke godinama djeluje dijametralno suprotno drukčije.
Delegacija HDZ-a BiH na čelu s Darijanom Filipović u Washingtonu Amerikancima poručuje kako je vrijeme da se, npr. Južna plinska interkonekcija „iz dogovora pretvori u provedbu“. Problem je samo jedna sitnica: upravo je HDZ BiH godinama politički opterećivao projekt kojeg Washington smatra strateškim.
Javno su govorili kako su protiv projekta, jer se u zakonu spominjao kao nositelj BH Gas. Problem je bilo sjedište poduzeća i kontrola projekta. Naravno, s aspekta ekonomsko-političkih parametara i odnosa sve su oni bili u pravu, jedino im u prilog nije išla činjenica što je isti taj HDZ BiH bio autor i teksta i glazbe i aranžmana samog zakona, kao i činjenica da su u formi Nacrta dva puta podržali taj isti zakon. Na kraju je zakon usvojen u formi i normi koja je u praksi neprovediva, tako da od projekta Južne plinske interkonekcije, na ovaj način, na kraju neće biti ništa!
O Regulusu, američkoj tvrtki koja je najavila više od 100 milijuna dolara ulaganja u namjensku industriju BiH, ubrzala početnu investiciju od oko 25 milijuna dolara, da bi zatim javno upozoravala na političko uplitanje i otežavanje daljnjih ulaganja, zbog čega bi BiH mogla završiti na arbitraži, ovdje neću ni govoriti.
No, kada su u pitanju ruski i kineski kapital, kod energetskih projekata, osobito na prostoru političke dominacije HDZ-a, misteriozno ne postoje nikakve dileme niti oko sjedišta, niti oko političke kontrole, niti oko bilo čega.
Primjerice, u Stocu kineski NORINCO, tvrtka poznata po sivim listama i sankcijama, preuzima 80% Aurora Solara, društva koje raspolaže koncesijom za Komanje Brdo i istodobno ulazi u realizaciju projekta vrijednog oko 100 milijuna eura. Nikakve rasprave nije bilo o tome tko kontrolira strateški energetski resurs, gdje je stvarni centar korporativnog odlučivanja i kakve interese predstavlja kineska državna kompanija.
Još je slikovitiji Počitelj: Europska investicijska banka osigurava novac, LOT 1 vrijedan 56,5 milijuna eura dobiva kineski China State Construction, dok Most Počitelj vrijedan 28,1 milijun eura grade konzorcij AzVirt, Sinohydro i PowerChina Roadbridge. Zapad, dakle, može osigurati novac, a kineske državne kompanije sasvim uredno uzeti najveće građevinske poslove, bez političkih lekcija o strateškoj autonomiji.
U Miljkovićima smo vidjeli još jedan model: nakon što lokalno društvo dođe do energetskih koncesija, 95% Enersola, društva koje nosi projekt, kroz aranžman vrijedan 1,4 milijuna eura završava kod osoba nastanjenih u Rusiji, od kojih je više njih profesionalno povezano s Velesstroyem, ruskom kompanijom također pod američkim sankcijama. Ni to nije proizvelo političku zabrinutost usporedivu s višegodišnjom dramom oko BH-Gasa.
Zato washingtonska turneja, kako kažu, diplomatski prodor u SAD HDZ-a BiH izgleda smiješno. U Washingtonu se govori o američkim investicijama, zapadnom putu i energetskoj sigurnosti, u praksi se najvažniji američki energetski projekt godinama uvjetovao, dok se nije doveo do modela koji ga je učinio neprovedivim. S druge strane, prema kineskom i ruskom kapitalu pokazuje se zavidna poslovna fleksibilnost.
Tražiti političku legitimaciju na Zapadu, a biti gotovo isključivo otvoren prema kapitalu s Istoka, na prvi pogled izgleda lukava pragmatika. Međutim, danas svi postavljaju pitanje: u periodu interesno definiranih, geopolitičkih odnosa gdje je s malo truda moguće doći do najviših razina vlasti u SAD-u, je li maksimum diplomatskog dometa najjače hrvatske stranke „zamjenik pomoćnika ministra za multilateralnu saradnju i razvoj tržišta ministarstva energetike SAD-a“?
Možda odgovor na ovo pitanje leži baš na činjenici da ta ista američka administracija itekako dobro zna tko u praksi vrata okrenuta Zapadu godinama drži na lancu s lokotom, dok se prema Moskvi i Pekingu, bez ikakvih problema, širom otvaraju.
Slaven Raguž
