Promišljeni i argumentirani tekst Zvonimira Despota o šutnji intelektualnih i vjerskih elita snažno me potaknuo na razmišljanje o stanju hrvatskog društva, odgovornosti političkih, intelektualnih i društvenih elita te o pitanju koje danas sve više zaokuplja građane – postoji li još put prema pravednijem i odgovornijem društvu. Despot nije napisao tek kritiku pojedinih pojava ili pojedinaca. Njegov tekst predstavlja ozbiljno upozorenje da nijedno društvo ne može dugoročno opstati ako oni koji posjeduju znanje, moralni autoritet i javni ugled odluče šutjeti u trenutcima kada bi upravo njihov glas trebao biti najsnažniji. Upravo zato smatram kako ta tema zaslužuje širu društvenu raspravu, jer pitanje šutnje nije samo pitanje pojedinaca nego pitanje budućnosti jednoga naroda.
Čitajući njegov tekst, nisam se mogao oteti dojmu da je pogodio samu srž problema koji već godinama opterećuje naše društvo. Sve je više ljudi koji osjećaju razočaranje, nepravdu i beznađe. Sve je više onih koji smatraju da se o ključnim problemima govori premalo ili tek onda kada je već prekasno. Takvo stanje ne može biti slučajno niti je nastalo preko noći. Ono je rezultat dugogodišnjeg gomilanja nepravdi, neispunjenih obećanja, političkih kompromisa i sve manjeg povjerenja građana u institucije koje bi trebale biti jamac jednakosti i pravednosti.
Posebno zabrinjava činjenica da je kod velikog broja građana nestala vjera kako se pošten rad, znanje i odgovornost doista isplate. Kada čovjek izgubi uvjerenje da svojim trudom može ostvariti dostojanstven život, tada počinje tražiti budućnost negdje drugdje. Zato pitanje šutnje nije samo moralno ili političko pitanje. Ono postaje pitanje opstanka društva, demografske budućnosti i očuvanja naroda. Nijedna država ne može napredovati ako njezini najobrazovaniji ljudi odlaze ili ako oni koji ostaju prestanu vjerovati da svojim znanjem mogu nešto promijeniti.
Velik dio odgovornosti snosi način na koji se desetljećima upravlja javnim poslovima. Kada politička podobnost postane važnija od znanja, iskustva i stručnosti, posljedice se osjećaju u svakom segmentu društva. Ključni položaji u javnim poduzećima, državnim institucijama, ministarstvima, bankama i drugim ustanovama prečesto se popunjavaju prema političkim, rodbinskim ili interesnim kriterijima, umjesto prema sposobnosti i rezultatima rada. Time se mladima šalje poruka da nije presudno koliko znaju niti koliko su spremni raditi, nego kome pripadaju i koga poznaju.
Takva poruka razara vjeru u pravednost sustava. Mladi nakon završenog obrazovanja sve češće zaključuju da u vlastitoj zemlji neće imati jednake prilike kao oni koji raspolažu političkim ili drugim vezama. Zbog toga mnogi odlaze u države u kojima vjeruju da će njihov rad biti više cijenjen. To nije samo gospodarski gubitak nego i jedan od najvećih društvenih poraza. Svaka zemlja koja izgubi svoje obrazovane i sposobne ljude zapravo gubi vlastitu budućnost.
Još je veća šteta moralna. Društvo koje prestane vjerovati u pravednost postupno prestaje vjerovati i u sebe. Bez osjećaja jednakosti pred zakonom teško je graditi zajedništvo, odgovornost ili dugoročan razvoj. Zato je nužno stvarati sustav u kojem će stručnost, poštenje i odgovornost ponovno postati temelj napredovanja. Samo država koja jednako vrednuje svakog čovjeka može obnoviti povjerenje građana i zaustaviti odlazak mladih.
Nepovjerenje koje danas osjećaju građani nije posljedica jednoga događaja niti jedne političke odluke. Ono se stvaralo desetljećima kroz brojna razočaranja i neispunjena obećanja. Građani su svjedočili kako mnogi preko noći mijenjaju političke dresove, ideologije i svjetonazore, dok način upravljanja ostaje gotovo isti. Mijenjale su se zastave, retorika i politički slogani, ali su obrasci ponašanja često ostajali nepromijenjeni.
Ljudi vrlo jasno razlikuju iskreno domoljublje od političkog oportunizma. Oni ne očekuju savršene političare, nego vjerodostojne ljude koji će svojim djelima potvrditi ono što govore. Povjerenje se ne može graditi govorima ni predizbornim sloganima. Ono se stječe godinama poštenog rada, transparentnosti i spremnosti da se odgovara za vlastite odluke. Sve dok građani budu imali osjećaj da se politike mijenjaju prvenstveno radi očuvanja vlasti, a ne radi općega dobra, nepovjerenje će ostati jedno od najvećih opterećenja društva.
Upravo zbog toga građani političkim elitama najviše zamjeraju raskorak između obećanja i stvarnih rezultata. Više od četvrt stoljeća slušamo gotovo iste najave reformi, gospodarskog razvoja, ispravljanja nepravdi i stvaranja uvjeta za ostanak mladih. Nakon svakih izbora ponovno se govori kako će rješenja doći uskoro, ali mnogi problemi ostaju isti ili postaju još složeniji.
Dok političke rasprave traju, mladi odlaze, natalitet opada, gospodarstvo se sporo razvija, a povjerenje građana u institucije dodatno slabi. Građani ne očekuju nemoguće. Oni žele da se obećanja pretvore u konkretna djela. Žele odgovorne ljude koji će preuzeti teret donošenja teških odluka, a ne stalno tražiti opravdanja za neuspjehe.
Posebno važnim smatram pitanje odgovornosti intelektualnih i duhovnih elita. U velikoj se mjeri slažem s razmišljanjima Zvonimira Despota, ali vjerujem kako je problem još dublji. Šutnja nije zahvatila samo intelektualce i vjerske predstavnike. Ona je postala obrazac ponašanja u mnogim dijelovima društva. Političke elite često su odabrale očuvanje vlastitih pozicija umjesto odgovornosti prema građanima, dok su brojni profesori, znanstvenici, stručnjaci i javni djelatnici odlučili ne iznositi svoja stajališta kako ne bi ugrozili vlastiti položaj ili egzistenciju.
Time društvo ostaje bez svojih najvažnijih korektiva. U demokratskom društvu upravo bi obrazovani ljudi trebali upozoravati na nepravilnosti, ukazivati na opasnosti i nuditi rješenja. Njihova odgovornost nije samo prenositi znanje studentima ili pisati znanstvene radove. Oni su pozvani braniti istinu, pravednost i jednakost pred zakonom. Kada oni šute, javni prostor ostaje prepušten populizmu, interesnim skupinama i površnim raspravama koje ne nude odgovore na stvarne probleme.
Nažalost, živimo u vremenu u kojem se poslušnost često više nagrađuje nego sposobnost, a lojalnost pojedincima nerijetko postaje važnija od stručnosti i integriteta. Oni koji argumentirano upozoravaju na probleme nerijetko se proglašavaju protivnicima ili remetilačkim čimbenicima, dok se šutnja često nagrađuje. Međutim, povijest nas jasno uči da nijedno društvo nije napredovalo zahvaljujući šutnji. Napredovala su samo ona društva koja su imala dovoljno hrabrih ljudi spremnih govoriti istinu, čak i onda kada to nije bilo lako niti popularno.
Građani danas zapravo ne očekuju čuda. Oni žele živjeti u državi u kojoj će se poštovati zakon, u kojoj će svi imati jednake prilike te u kojoj će se rad, znanje i poštenje vrednovati više od političke pripadnosti.
Božo Vukoja/Istina.media
