Kruševo je malo mjesto u kojem se po pravilu, vijesti ne prave brzo, ovdje se ljudi znaju, ulice su tihe, a dani teku po ustaljenom ritmu koji rijetko probije nešto što nadilazi lokalne okvire.
Upravo zato je vijest koja je nedavno stigla iz Dečana, s Muay Thai svjetskog prvenstva, izazvala buru, ne toliko glasnu koliko duboku, jer je jednom malom mjestu donijela nešto što mu čini se, dugo nije stizalo, razlog za neskriven ponos.
Hrvoje Čule iz Kruševa, postao je svjetski prvak u teškoj kategoriji Muay Thaija, nastupajući za reprezentaciju Bosne i Hercegovine.
Vijest je prvo objavio HNK Kruševo, uz komentar koji je odisao mješavinom ponosa i gorčine: Ponosa zbog rezultata koji nadilazi sve što je ovaj kraj do sada vidio u borilačkim sportovima, i gorčine zbog šutnje institucija koje su čini se, prezauzete izbornom kampanjom da bi primijetile da iz njihove sredine dolazi svjetski šampion.
„Zamislite, u jednom sportu svjetski prvak dolazi iz Kruševa”, stoji u objavi kojom je vijest prvi put dospjela u javnost. Ova rečenica zvuči gotovo nevjerovatno, ali je potpuno tačna: Hrvoje Čule član Kluba tajlandskog boksa „Ludvig Pavlović” iz Ljubuškog, a kao kick bokser takmičar kluba „Fenix” iz Mostara, osvojio je zlatnu medalju na Svjetskom prvenstvu u Muay Thaiju održanom u Dečanima.
Put koji je počeo u obitelji
Za razliku od mnogih sportskih priča koje počinju slučajno Hrvojev put u borilačke sportove ima jasan početak – obitelj.
„Završio sam u borilačkom sportu preko svoga oca i starijeg brata koji je trenirao boks, pa sam kroz djetinjstvo počeo i ja”, kaže Hrvoje.
Ono što ga je isprva privuklo nije bila slava niti ambicija za titulama, nego sama dinamika sporta: „Svidjela mi se dinamična borba te udarci rukama i nogama, pa sam prešao na kickboks i tajlandski boks.”
Ta jednostavna, gotovo dječačka fascinacija pretvorila se tijekom godina u ozbiljnu sportsku karijeru, punu odricanja koja rijetko tko izvana primjećuje. Kad ga se pita kako mu zvuči rečenica: „Hrvoje Čule iz Kruševa – svjetski prvak”, izgovorena naglas, njegov odgovor otkriva koliko je taj put zapravo bio dug i neizvjestan:
„Svjetski prvak zvuči mi nezamislivo, treba dosta truda i odricanja da bi se to postiglo.”
Čak i nakon osvajanja titule, priznaje, nije odmah uspio shvatiti razmjere onoga što je postigao.
„Prošlo mi je kroz glavu – stvarno sam osvojio svijet – ali i dalje nisam svjestan da sam postigao taj rezultat.”
Odricanja koja se ne vide na fotografiji
Iza svake medalje kaže se stoji priča koju kamere ne bilježe. Kod Hrvoja je ta priča ispunjena trenucima u kojima je pomišljao da sve ostavi: „Puno puta sam kroz karijeru pomislio da stanem – zbog ozljeda, problema, obaveza i svega.”
Ono što ga je svaki put vraćalo na stazu nije bila spoljna motivacija, nego nešto dublje, osobno.
„Uvijek sam se vraćao sportu sa još jačom voljom za trening”, napominje.
Ta rečenica, na prvi pogled jednostavna, zapravo je suština svake velike sportske priče onog dijela koji publika ne vidi kada gleda zlatnu medalju oko vrata. Iza svakog uspjeha stoje mjeseci i godine u kojima je bilo lakše odustati nego nastaviti, a upravo je ta unutrašnja borba, bila teža od bilo kojeg protivnika u ringu.
Reprezentativni dres i osjećaj koji nadilazi pojedinca
Nastup na Svjetskom prvenstvu u Dečanima nije bio samo osobna borba, za Hrvoju Čulu bio je to nastup pod zastavom Bosne i Hercegovine, u dresu reprezentacije.
Za sportaša koji dolazi iz male sredine takav trenutak nosi posebnu težinu: prestaje se boriti samo za sebe, a počinje se nositi odgovornost cijele jedne zemlje na leđima.
Upravo je ta dimenzija ono što njegov uspjeh čini značajnijim od pojedinačnog trijumfa.
Kruševo, mjesto koje rijetko dospijeva u nacionalne, a kamoli u međunarodne okvire, odjednom je, kroz jednog svog stanovnika, postalo dio priče o BiH na svjetskoj sportskoj mapi.
Klubovi koji su izgradili prvaka
Hrvojev sportski put nije nastao u vakuumu. Iza njega stoje dva kluba čija je uloga u njegovom razvoju nezaobilazna: Klub tajlandskog boksa „Ludvig Pavlović” iz Ljubuškog, gdje trenira Muay Thai, i kickbokserski klub „Fenix” iz Mostara, za koji nastupa u toj disciplini. Kombinacija dva sportska okruženja, dvije discipline i dva trenerska pristupa, oblikovala je sportistu sposobnog da se na najvećoj svjetskoj pozornici izbori za zlato u teškoj kategoriji jednoj od najzahtjevnijih i najkompetitivnijih u borilačkim sportovima.
Pitanje koje visi u zraku: Gdje su institucije?
Ono što je prvu vijest o uspjehu Hrvoja Čule učinilo posebno upečatljivom nije bila bila samo vijest o zlatnoj medalji, nego i gotovo retoričko pitanje koje je uslijedilo: „Zanima me reakcija Grada i naše Mjesne zajednice, ili su pak izbori prioritet.”
Ta rečenica, izgovorena s dozom gorčine, otvara šire pitanje koje nadilazi Hrvojevu ličnu priču: pitanje odnosa lokalnih institucija prema sportašima koji, bez velike infrastrukturne podrške, sami grade svoje karijere i noseći grb svoje zemlje osvajaju svjetske titule.
Nije riječ o izoliranom slučaju.
U Bosni i Hercegovini nerijetko se dešava da sportisti postižu vrhunske rezultate praktično bez sistemske podrške plaćajući sami troškove priprema, putovanja i opreme da bi tek nakon osvojene medalje ,dobili pažnju institucija koje bi ih trebale podržavati od samog početka. Hrvojev slučaj, čini se, nije izuzetak od tog pravila.
Poruka mladima i pogled unaprijed
Uprkos svemu Hrvoje ne odustaje od vjere da Kruševo i okolina kriju još talenata poput njega.
„Potencijalnih Hrvoja ima još dosta u našoj okolici, i mladih talenata ne samo u borilačkom sportu nego u svemu”, kaže on, dodajući da je za uspjeh, osim talenta, presudno nešto što se ne može kupiti niti naslijediti: „Za uspjeh je potrebna odlučnost, samouvjerenost i karakter.”
Ovim riječima Hrvoje u suštini, nudi odgovor na pitanje šta bi poručio djetetu iz Kruševa koje bi mu jednog dana prišlo i reklo da želi biti poput njega – da put do vrha ne počinje talentom, nego karakterom koji izdrži sve padove usput.
Za samog Hrvoja, priča se ovim poglavljem ne završava. Već je najavio sljedeći cilj: „Nakon osvajanja svjetske titule slijedeće je Evropsko prvenstvo i još jači treninzi sa novim borbama koje se bliže.”
Drugim riječima, Kruševo možda tek treba da navikne na ideju da iz njega dolazi svjetski prvak jer, ako je suditi po Hrvojevim riječima, ovo je tek početak.
M. Zukanović/Istina.media
