Negdje 1994. godine američka diplomacija pozvala je dvije od triju zaraćenih strana u BiH i tko zna kako postigla da one zaključe Washingtonski mirovni sporazum. Nekomu je u tom procesu pala na pamet ideja švicarskih županija. Nebitno je koji su politički subjekti to time htjeli postići. Bitno je kako je ideja županizacije po švicarskom modelu u praksi postala nekako euforično optimistična. Švicarska asocira naše, ali ne samo naše ljude, na red, preciznost, točnost, stoljeća mira. Baš bi bilo prekrasno u ratom opustošenu zemlju posaditi švicarske županije.
Ali stvarnost često zbija šale s optimizmom.
Dokle smo stigli nakon više od 30 godina uspostave švicarske idile? Sve je bilo lijepo zamišljeno, samo je sitnica nedostajala: nismo u županije naselili Švicarce i nismo uspostavili švicarsku vladavinu prava.
Imamo mi sve. Gradove i općine. Imamo županije koje smo u naletu kroatizacije neslužbeno i proglasili županijama (pri čemu smo zapravo naštetili izvornoj ideji i težnji hrvatskih političkih prvaka iz Washingtona o daleko većem stupnju autonomije županija nego što je imaju županije u Republici Hrvatskoj). Pravno, riječ županija nije hrvatski prijevod za termin „kanton“ iz Ustava Federacije.
Imamo zakone, imamo inspekcije, imamo urbanističke planove, imamo regulacijske planove. Ali sve izgleda kao parodija u odnosu na Švicarsku. „Divlja“ gradnja postala je pravilo, zakonita gradnja iznimka.
Susjedi u mostarskom naselju Brankovac, u Ulici braće Knežića, prijavili su gradskoj inspekciji nelegalnu gradnju. Izašla je inspektorica i sve po zakonu: rješenjem je naložila da nelegalni graditelj odmah obustavi gradnju i da ishodi potrebna odobrenja. Inspektorica je završila posao i otišla. Radovi su nastavljeni. Inspektorica je, čini se, zaboravila izdati prekršajni nalog. I zaboravila provjeriti poštuje li se njezina zapovijed o obustavi gradnje.
Naše inspekcije misle da je stvar diskrecijske ocjene inspektora hoće li poduzeti radnje u cilju prekršajnog progona. Zakon zapravo inspektoru ne daje takve diskrecijske ovlasti. Jednostavno propisuje da je, kada utvrdi počinjenje prekršaja, inspektor dužan ili izdati prekršajni nalog ili, ako to nije moguće, onda podnijeti zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka. Treća mogućnost nije im dana.
Kad propuste izdati prekršajni nalog ili podnijeti zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka, inspektori ne vrše svoju dužnost i u pravilu nanose štetu županijskom proračunu – uskraćuju mu prihode od novčanih kazni. Iz proračuna plaću primaju i inspektori, i gradonačelnik, i ministar financija. I pravni savjetnici koji u prekršajnim propisima vide nešto čega tamo nema: načelo oportuniteta (pravilo da vlast može, ali ne mora poduzeti represivne mjere).
Ne, načelo legaliteta preneseno je iz kaznenog prava u prekršajno pravo. Osim toga, prekršajni propisi određuju dužnost inspektoru da poduzme jednu od dviju radnji radi prekršajnog progona.
I tako, umjesto švicarskih županija, polako gradimo južnoameričke favele.
I još, što se tu susjedi imaju buniti? Samo dosađuju jadnoj vlasti.
Građevinski radnici su ljuti što ih je susjeda prijavila. Došlo je do „nesporazuma“ u kojem su susjedi poodmakle životne dobi nanesene lakše tjelesne ozljede. Prijave oni to policiji. Policija intervenira. U trenutku saslušanja prijavljenika, na tijelu osobe u sedamdesetim godinama života još nisu izbile modrice. No, izbile su nakon par sati, pa je to u zdravstvenoj ustanovi dokumentirano, a snimljene su i fotografije u boji. Nasilnici su odmah pušteni, vratili se na gradilište i nastavili svoj posao. Inspektorice nema. Nastavljaju se nepristojno ponašati i vrijeđati. Ponovno budu prijavljeni, ali policija kaže da to nije u njihovoj nadležnosti.
Da, to je poseban fenomen u hercegovačkoj vrsti švicarskih županija: policajci koji za sebe u službenoj komunikaciji kažu „Ja savršeno znam svoj posao“. Nedavno sam to doživio od strane policijskog inspektora. I nije prvi put.
Naravno, sasvim sigurno postoje policajci koji vrlo dobro poznaju svoj posao. A stekli su znanje upravo zato što znaju da se uvijek ima mnogo toga za naučiti. No, kad vam netko kaže da savršeno – ponavljam – savršeno poznaje svoj posao, onda budite sigurni da se radi o neznalici. Nesumnjive neznalice su oni što sve znaju, pa ništa ne mogu ni naučiti. A takvih je posvuda, ne samo u policiji, nego u svim javnim službama.
Pisale su građanke gradonačelniku i ukazale mu na komično obavljanje inspekcijskog nadzora. Pisale su ministru financija HNŽ-a, upozorile da se proizvoljnim postupanjem inspekcija proračunu uskraćuju prihodi.
Na koju adresu se još obratiti?
Ombudsmanima?
Ombudsmani su od Washingtonskog ustava Federacije (onog koji je donesen na temelju Washingtonskog sporazuma), pretvoreni u „obećanje – ludom radovanje“. U Ustavu Federacije BiH donesenom 1994. godine, ombudsman je imao snažne ovlasti: ombudsman je mogao pokretati postupke pred nadležnim sudovima; intervenirati u već pokrenutim sudskim postupcima; tražiti pomoć sudske policije; prisustvovati sudskim i upravnim postupcima; pregledavati sve službene dokumente, uključujući tajne dokumente; pregledavati sudske i upravne spise; ulaziti u ustanove u kojima se nalaze osobe lišene slobode. U Ustavu Federacije ombudsman je institucija čija je važna zadaća otkloniti posljedice kršenja ljudskih prava i etničkog čišćenja.
Današnji ombudsmani su ukroćena institucija: odlučuju konsenzusom, daju preporuke, koje nisu obvezujuće. I prema Parkinsonovu zakonu birokracije po kojem što je stvarnog posla manje, birokracije je više. Institucija ombudsmana ima broj zaposlenih koji bi bio dovoljan da zaštiti prava ne samo građana u BiH. Mogli bismo zaposlene i izvoziti u druge zemlje.
A zaštita prava građana? Koga je to briga? Institucije su tu, puno administracije i malo rezultata.
„Kako volim ovaj režim, plaća ide, a ja ležim.“
Ekonomist i pravnik Milenko Krčum / Istina.media
