Već dva dana nameće mi se pitanje zašto se u Bosni i Hercegovini, koja je prije dvadesetak dana staru, lošu vlast zamijenila istom, ne događa Srbija.
Imamo li i možemo li i mi, u ovoj tronacionalnoj zemlji, pronaći zajedničko nezadovoljstvo stanjem u društvu koje bi izbrisalo entitetske, nacionalne i sve druge granice? I kada će nezadovoljstvo „našima” napokon prerasti strah od „onih drugih”?
Piše: Kristina Perić/Istina.media
Srbija ima jasno koncentriranu političku moć. Građani znaju prema kome usmjeriti svoje nezadovoljstvo i od koga zahtijevati odgovornost. A kome bi se danas-sutra obraćali naši eventualni prosvjednici? Bećiroviću, Cvijanović, Filipović? Predsjednicima entiteta, premijerima, ministrima, županijskim vlastima? Tu već imamo problem, nemamo jasnu adresu. Ili imamo?
Bi li ustali studenti u Mostaru, Banjoj Luci i Sarajevu, svatko protiv svojih? Bi li studenti iz Mostara podržali one iz Sarajeva, a studenti iz Sarajeva one iz Banje Luke? Bi li se okupili na istom mjestu? Bi li mogli prepoznati da, unatoč različitim političkim okolnostima, dijele iste probleme?
Ako bi prosvjedi bili usmjereni protiv federalne ili državne vlasti, ponovno se nameće isto pitanje. Tko bi prosvjedovao, protiv koga i bi li se zahtjev za odgovornošću odmah pretvorio u pitanje nacionalne pripadnosti?
U Srbiji je okidač bio pad nadstrešnice na željezničkom kolodvoru u Novom Sadu. Jedna tragedija otvorila je pitanje odgovornosti, korupcije i funkcioniranja institucija te pokrenula val nezadovoljstva koji je prerastao u mnogo više od pojedinačnog prosvjeda.
A koliko smo samo mi imali okidača?
Sjetimo se Jablanice. Sjetimo se tramvajske nesreće u Sarajevu, brojnih femicida, pandemije koronavirusa, uhićenja premijera, malinarskih poduzeća za nabavku respiratora. Sjetimo se svih afera koje su se nizale jedna za drugom, svih izgubljenih života, svih sumnjivih javnih nabava i svih slučajeva u kojima je odgovornost ostala tek riječ koju političari izgovaraju pred kamerama.
Jesmo li se digli?
Nismo. Ili jesmo, ali sporadično. Bilo je prosvjeda, bilo je ljudi koji nisu pristajali na šutnju, bilo je upornih pojedinaca i skupina koji su tražili pravdu. No nezadovoljstvo nije preraslo u zajednički, dugotrajan bunt koji bi nadživio pojedinačne tragedije i granice u glavama građana.
Gledamo iz Mostara prema Banjoj Luci ili Sarajevu. Gledamo iz Sarajeva prema Mostaru ili Banjoj Luci. Gledamo iz Banje Luke prema Sarajevu i Mostaru. I najčešće se ne pridružujemo.
To je tamo negdje. To su oni. To nisu naši problemi.
Ili ipak jesu?
Je li korupcija manje opasna ako se događa u instituciji kojom upravljaju „oni drugi”? Je li loše zdravstvo prihvatljivije ako se s njim suočavaju građani drugog grada? I je li nepotizam manje štetan kada svoje zapošljavaju „naši”?
Imamo li u Bosni i Hercegovini probleme oko kojih se možemo okupiti?
Dakako da imamo.
Radeći ovaj nezahvalni novinarski posao više od dvadeset godina, uočila sam da se korupcija, zdravstvo, obrazovanje, zapošljavanje i pravna sigurnost tiču svih nas. Bez obzira na to kako se zovemo, kojem narodu pripadamo, gdje živimo i za koga glasujemo.
HDZ, SNSD i SDA godinama su pokazivali i pokazuju slične obrasce političkog djelovanja. Njihovo djelovanje pratile su brojne afere, optužbe za nepotizam, pogodovanje podobnima i nepravilnosti u javnim nabavama. Razlikovali su se po pričama koje su nudili biračima, ali su se problemi u upravljanju javnim resursima često pokazivali zapanjujuće sličnima.
Iste poluge i makinacije, samo svatko skreće svojim tajkunima.
Dok su nas uvjeravali da nas trebaju štititi od drugih, tko nas je štitio od njih samih? I tu dolazimo do možda najvažnijeg zaključka: svaki naš narod ima problem sa svojima.
Hrvati imaju pravo zahtijevati odgovornost od hrvatskih političkih predstavnika. Bošnjaci od bošnjačkih. Srbi od srpskih. Zašto pristajemo na lošu vlast samo zato što se predstavlja kao naša?
Možda je upravo u tome odgovor na pitanje zašto nam se ne događa Srbija.
Jer dok god je strah od „onih drugih” veći od nezadovoljstva „našima”, političari ne moraju pretjerano strahovati od građanskog bunta. Dovoljno je ponovno otvoriti nacionalno pitanje, podsjetiti nas na prijetnje i uvjeriti nas da, unatoč svemu, nemamo drugog izbora nego podržati svoje.
A onda im ponovno podarimo četiri godine.
Četiri godine u kojima će se nastaviti iste rasprave, iste afere, ista zapošljavanja po stranačkoj podobnosti i ista prebacivanja odgovornosti. Četiri godine u kojima ćemo ponovno slušati tko je ugrožen, tko koga napada i tko jedini može zaštititi nacionalne interese.
Pritom će naši stvarni, svakodnevni problemi ostajati gotovo isti.
Kada ćemo onda biti na tragu onoga što danas gledamo u Srbiji, svojevrsne građanske renesanse u kojoj ljudi sve glasnije traže odgovornost?
Možda onda kada svatko počne mesti ispred svojega praga. Kada zbog istih problema budu organizirani prosvjedi u Mostaru, Sarajevu i Banjoj Luci, ili krenu autobusi prema zajedničkoj prosvjednoj točki. Ne nužno protiv istih političara, nego protiv istih obrazaca ponašanja, protiv istog tromog sustava, trulih politika. Kada svatko bude zahtijevao odgovornost od svojih, ali istodobno razumio i podržavao one druge koji rade potpuno isto.
Kada se ne budemo morali složiti oko svih političkih i nacionalnih pitanja da bismo se složili kako nitko nema pravo krasti javni novac, zapošljavati nesposobne samo zato što imaju stranačku iskaznicu ili izbjeći odgovornost za propuste koji građane mogu stajati života.
Zajednički bunt u BiH možda ne mora imati jednog vođu, jednu adresu ni jednog političkog protivnika. Možda upravo zbog našeg složenog uređenja mora izgledati drukčije. Možda se mora dogoditi istodobno na više mjesta, s različitim imenima na prosvjednim transparentima, ali s istim zahtjevima.
Jer ako nemamo jednu središnju figuru koju smatramo odgovornom za stanje u društvu, imamo itekako dovoljno onih kojima se možemo obratiti. To su političke figure koje su nas dovele tu gdje jesmo.
I pitanje više nije samo zašto nam se ne događa Srbija. Pitanje je koliko ćemo još puta pristati da nas strah od „onih drugih” spriječi da od „naših” zahtijevamo odgovornost.
I koliko ćemo im još puta podariti četiri godine da nas vode prema nigdje. Jesmo li toliko naviknuli braniti svoje političare od drugih da smo prestali braniti sebe od svojih političara?
Imali smo izbore nedavno. Birali smo, zarobili sebe i svoju djecu na novo mandatno razdoblje, pustili mašineriju da nam izabere budućnost. Kažu ovi što su ostali kućama da nisu imali za koga glasovati. Nije to potpuno točno, bilo je kvalitetnih pojedinaca na listama, moglo se birati dobro, ili najmanje zlo. No, točno je da je oporba je kod sva tri naroda neinovativna i potrošena, i često zanoći kao oporba, a osvane kao partner u vlasti. Ima li dakle nade uopće za promjenu u BiH? Ima, kada se uhvatimo istog problema, a svatko pomete ispred svoga praga. I kada izroni neka nova oporba iz borbe, i nakon nje lista.
