U Bosni i Hercegovini pitanje zdravstvene zaštite osoba s poteškoćama u razvoju već se godinama uglavnom otvara tek onda kada obitelji ostanu bez rješenja, kada liste čekanja postanu preduge ili kada zdravstveni problem najranjivijih pacijenata preraste u hitno stanje.
Posebno osjetljivo područje predstavlja stomatološka zaštita osoba koje zbog svojih poteškoća često ne mogu jasno verbalizirati bol, strah ili nelagodu, zbog čega se problemi nerijetko otkrivaju kasno, tek kada stanje postane ozbiljno i zahtijeva kompleksne medicinske zahvate.
Nakon prve priče o radu doktorice stomatologije Lidije Lasić Arapović i anesteziologa dr. sc. Zorana Karlovića s djecom i osobama s poteškoćama u razvoju u Mostaru, otvorilo se mnogo šire pitanje: ima li sustav uopće razvijen odgovor za potrebe ovih pacijenata ili se zdravstvena zaštita i dalje oslanja na individualni angažman pojedinaca?
U nastavku istraživanja zatražili smo odgovore od Ministarstva zdravstva, rada i socijalne zaštite HNŽ, Zavoda zdravstvenog osiguranja HNŽ, Zavoda za javno zdravstvo Federacije Bosne i Hercegovine, Institucije ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine, ali i stručnjaka iz područja edukacijsko-rehabilitacijskog rada.
Institucije bez jasne strategije i konkretnih odgovora
Pitanja su se odnosila na postojanje strategije zdravstvene zaštite osoba s poteškoćama u razvoju, broj ustanova koje pružaju prilagođenu stomatološku zaštitu, procjene potreba za specijaliziranim ambulantama, edukaciju medicinskog osoblja, liste čekanja, hitne slučajeve kod neverbalnih pacijenata, interdisciplinarnu suradnju zdravstva, obrazovanja i socijalne zaštite te planove razvoja sustava u narednim godinama.
Iz Ministarstva zdravstva, rada i socijalne zaštite HNŽ stigao je vrlo kratak odgovor u kojem se navodi: „Ovim putem upućujemo Vas da se s navedenim upitom obratite Zavodu za javno zdravstvo HNŽ i Zavodu zdravstvenog osiguranja HNŽ.“ Međutim, u neformalnom telefonskom razgovoru predstavnica ovog ministarstva kazala je kako Ministarstvo nema razvijenu strategiju medicinske skrbi osoba s poteškoćama u razvoju.
Zavod za javno zdravstvo FBiH bez odgovora na pitanja
Zavodu za javno zdravstvo Federacije Bosne i Hercegovine također su dostavljena pitanja, međutim odgovor nikada nije stigao. Izostanak komunikacije Zavoda otvara pitanje institucionalne odgovornosti i transparentnosti sustava, posebno imajući u vidu činjenicu da obitelji, udruge i stručnjaci godinama upozoravaju na iste probleme.
Memorandum ZZO HNŽ kao pokušaj institucionalnog rješenja
Odgovor je dostavio Zavod zdravstvenog osiguranja HNŽ, koji navodi da je 26. siječnja 2026. godine zaključen Memorandum o suradnji između Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, Sveučilišne kliničke bolnice Mostar i Zavoda zdravstvenog osiguranja HNŽ. Kako se navodi u odgovoru koji potpisuje glasnogovornica Zavoda Alenka Ban, memorandum podrazumijeva organiziranje i pružanje stomatoloških i oralno-kirurških usluga osobama s invaliditetom, uključujući i zahvate koji se zbog zdravstvenog stanja pacijenata izvode uz anesteziološku podršku.
„Stomatološke i oralno-kirurške zdravstvene usluge za osobe s invaliditetom pružaju se na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, a Zavod vrši plaćanje pruženih usluga po ispostavljenom računu Medicinskom fakultetu“, navedeno je u odgovoru.
Koliko sustav zaista može odgovoriti na potrebe pacijenata?
Iako memorandum predstavlja određeni institucionalni pomak, mnoga ključna pitanja ostala su bez odgovora. Nije poznato koliko pacijenata sustav može obuhvatiti, koliko dugo traju liste čekanja, koliko se sredstava godišnje izdvaja za ovu oblast niti postoje li planovi za proširenje kapaciteta i otvaranje dodatnih ambulanti, a upravo liste čekanja i sporost procedura među najvećim su problemima na koje upozoravaju roditelji djece i osoba s poteškoćama u razvoju.
Otac osobe s poteškoćama u razvoju, čije smo iskustvo prenijeli u prvoj priči, opisao je višegodišnje iskustvo u kojem su stomatološki problemi njegovog sina eskalirali upravo zbog sporosti sustava i nemogućnosti pravovremene reakcije.
Prema njegovim riječima, problem nije samo medicinski zahvat nego činjenica da osobe koje ne mogu jasno objasniti što ih boli često ostanu „nevidljive“ unutar sustava koji hitnost procjenjuje prvenstveno kroz verbalno iskazivanje simptoma.
Kada pacijent ne može reći da ga boli
Kod osoba s poteškoćama u razvoju, posebno neverbalnih pacijenata, bol se često ne manifestira na način koji medicinski sustav očekuje. Umjesto jasnog opisa simptoma, bol se pokazuje kroz promjene ponašanja, povlačenje, razdražljivost, odbijanje hrane ili poremećaje sna.
Na taj problem upozorava magistrica specijalne i edukacijske rehabilitacije Jasmina Jahić.
„Netko tko ne može reći što ga boli pokazat će to odbijanjem hrane, razdražljivošću ili povlačenjem. Ovi znakovi često se mogu tumačiti kao faza, tvrdoglavost ili regresija u okviru primarne dijagnoze“, objašnjava Jahić. Ona navodi da su najčešći neverbalni pokazatelji boli promjene izraza lica, pojačan plač, neuobičajeni zvukovi, promjene u pokretima tijela, poremećaji apetita i sna, otežano umirivanje, ali i fiziološke promjene poput ubrzanog pulsa ili disanja.
„Važno je naglasiti da niti jedan od ovih znakova nije specifičan samo za bol, zbog čega se uvijek promatra njihova kombinacija i odstupanje od uobičajenog ponašanja konkretne osobe“, ističe Jahić.
Edukacijski rehabilitatori još uvijek nisu dio standardnih medicinskih timova
Jahić upozorava da zdravstveni radnici često nisu dovoljno educirani za interpretaciju ponašanja osoba koje ne mogu verbalno iskazati bol.
„Medicinski kadar je educiran za kliničke simptome, ali ne i za prepoznavanje specifičnih ponašanja koja mogu ukazivati na zdravstveni problem kod osoba s nedovoljnom govorno-jezičnom razvijenošću“, kaže Jahić.
Poseban problem vidi u činjenici da edukatori-rehabilitatori još uvijek nisu sustavno integrirani u zdravstvene timove.
„U Bosni i Hercegovini ne postoji jedinstven, standardiziran model suradnje između zdravstvenog i edukacijsko-rehabilitacijskog sektora. Postoje pojedinačne dobre prakse, ali ne i sustavni model suradnje“, upozorava ona.
Jahić ističe i fenomen „dijagnostičkog zasjenjenja“, kada se svi problemi osobe automatski pripisuju njezinoj primarnoj dijagnozi, dok se stvarni zdravstveni uzrok zanemaruje. Upravo zbog toga smatra da interdisciplinarni timovi u kojima bi uz liječnike bili uključeni i edukatori-rehabilitatori predstavljaju jedan od ključnih koraka ka sustavnom rješenju.
Udruge roditelja: sustav i dalje ovisi o pojedincima
Na sustavne probleme upozorava i predsjednica Upravnog odbora Udruge „Vedri osmijeh“ Danijela Kegelj, koja ističe da se situacija posljednjih godina jest poboljšala, ali da još uvijek ne postoji trajno i stabilno institucionalno rješenje.
„Ambulanta funkcionira, ali nema trajnog rješenja. Sve ovisi o pojedincima, a ne o sustavu“, upozorava Kegelj.
Ona podsjeća da su obitelji godinama bile primorane čekati dolazak stranih volonterskih timova kako bi djeca i osobe s invaliditetom dobile osnovnu stomatološku zaštitu. Problem predstavlja i ekonomska dostupnost liječenja, jer mnoge obitelji nemaju mogućnost privatnog financiranja skupih stomatoloških zahvata, posebno onih koji zahtijevaju anesteziju i multidisciplinarni pristup.
Ombudsmeni upozoravaju na diskriminaciju
Da problem nije izoliran samo na jednu županiju ili jednu medicinsku oblast potvrđuje i odgovor Institucije ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine. U odgovoru dostavljenom redakciji Istina.media Ombudsmeni podsjećaju da je Bosna i Hercegovina još 2009. godine ratificirala UN Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom i time preuzela obvezu osiguravanja ravnopravnog pristupa uslugama bez diskriminacije. Međutim, kako navode, pravni i institucionalni okvir u Bosni i Hercegovini i dalje je nepotpun.
Iz institucije Ombudsmena kažu kako europski izvještaji ukazuju na nedostatke sustava u BiH.
Pozivajući se na Izvješće Europske komisije za Bosnu i Hercegovinu za 2025. godinu, Ombudsmeni ističu da Bosna i Hercegovina mora unaprijediti zakonodavni okvir, razviti strategije pristupačnosti i poboljšati provođenje postojećih prava osoba s invaliditetom. Posebno upozoravaju da uskraćivanje pristupa uslugama i neprilagođenost javnih institucija može predstavljati diskriminaciju.
„Osobe s invaliditetom u Bosni i Hercegovini često se susreću s problemom nepristupačnosti — arhitektonskoj, informacijskoj, medijskoj, pristupačnosti usluga i javnih servisa“, navodi se u odgovoru Ombudsmena. Institucija Ombudsmena podsjeća i da je još 2023. godine izdana preporuka za Zeničko-dobojsku županiju kojom je zatraženo prilagođavanje stomatoloških usluga osobama s poteškoćama u razvoju.
Fragmentiranost zdravstva, obrazovanja i socijalne zaštite
Ombudsmeni upozoravaju i da Bosna i Hercegovina još uvijek nema dovoljno razvijene strategije deinstitucionalizacije i podrške samostalnom životu osoba s invaliditetom te da su sustavi zdravstva, socijalne zaštite i obrazovanja i dalje fragmentirani.
Sve navedeno pokazuje da pitanje stomatološke zaštite osoba s poteškoćama u razvoju nije samo medicinsko pitanje nego i pitanje funkcioniranja institucija, dostupnosti prava i jednakosti građana pred sustavom.
S jedne strane postoje liječnici, anesteziolozi, stomatolozi, rehabilitatori i pojedinci koji vlastitim angažmanom pokušavaju nadomjestiti institucionalne nedostatke, dok s druge strane izostaju dugoročne strategije, stabilni kapaciteti, jasni protokoli i standardizirani modeli suradnje koji bi jamčili jednaku dostupnost zdravstvene zaštite svim građanima bez obzira na mjesto stanovanja, financijske mogućnosti ili sposobnost verbalne komunikacije.
Mostarska priča kao slika zdravstvenog sustava u Bosni i Hercegovini
Priča iz Mostara zato otvara mnogo šire pitanje: koliko jedan zdravstveni sustav može biti održiv ukoliko njegovo funkcioniranje ovisi prvenstveno o entuzijazmu i empatiji pojedinaca? U odgovoru na to pitanje leži možda i najveći problem cijelog sustava — kada kvaliteta zdravstvene zaštite ovisi o tome hoće li pacijent imati sreću da naiđe na „dobre ljude“, tada pravo na zdravstvenu zaštitu prestaje biti univerzalno pravo i postaje pitanje okolnosti.
M. Zukanović/Istina.media
