Sustav u koji dadosmo crno iza nokta kao u neku jamu liječi simptome. Kao kad oboljeli od karcinoma dobije andol za cirkulaciju. Tako naš sustav, kojem je temeljna funkcija da štiti i za to prima plaću stiže debelo prekasno. Sustav dođe po njihova tijela. Sustav glumi pogrebnike, nema funkciju zaštite. Sustav pokopava. U kontekstu femicida u Mostaru koncem prošle godine pisala sam tako.
Danas mi opet dođe da pišem isto tako, da ponavljam iste riječi, iste tekstove, možda ih netko čuje. Na dvodnevnoj konferenciji OSCE-a u Sarajevu reče kolegica s “Krika” kako se osjeća “da cijeli život piše isti tekst”. I tako je. Isti tekst, a ništa se ne mijenja. Druga tijela, sustav isti. Nije ona žrtva femicida iz prosinca, sada su djeca, njih troje. Prvi jedinac u majke, drugi jedini sin u majke koja ima još kćerku, pa kćerka mamina jedna od tri, pa rupa u srcu, pa krater koji nitko ispuniti više neće. Pomogao dragi Bog tim roditeljima da prežive.
Čemu pak služi sustav. Čini se ponajviše da puni proračun. Nadžidžali radare po cijeloj Hercegovini, baždarili na 50, pa pošten čovjek plaća što je vozio 60. Ove dvjesta s mjesta, s bjesnim kolima što je kupio ćaća, sa stranačkim iskaznicama, pijane i drogirane ne zaustavljaju, ne mogu ih i ne smiju stići.
U Mostaru tragedija, u Širokom kako čujem dvoje policajaca gledalo kako im pijanice prebijaju kolegu specijalca, nisu učinili ništa, kažu šta će, batinaši su jači. Pitali ih što bar ne opališe u zrak, kažu puno papirologije kad se opuca, a olovka teška. I ode kolega na CUM. 1. lipnja trebao se umiroviti, jesti tortu, slaviti, a batinaši ga spremiše u bolnicu, zajedno s kolegama koje se nisu htjeli miješati u svoj posao.
A narod, e moj narode. Što bolan više gledaš, što bolan više šutiš, dokle šutiš, gdje ti je prag tolerancije.
