Ilustracija: Direkt
Bosna i Hercegovina je ove godine pala na 86. mjesto na svetskoj rang-listi medijskih sloboda Reportera bez granica (RSF). Ocjena stanja – problematično. Iza brojeva, bodova i formulacija, kriju se konkretne sudbine i svakodnevne borbe onih koji se još usuđuju nazvati novinarima. Kako izgleda živeti i raditi u medijima u zemlji u kojoj sloboda izražavanja nije više nedostižni ideal nego misaona imenica?
Za troje novinara iz različitih dijelova zemlje – Anamariju Zadro i Kristinu Perić iz Mostara, te Vladimira Kovačevića iz Banjaluke – stanje slobode medija je mnogo više od brojke u globalnom indeksu. To je svakodnevna borba protiv političkih, ekonomskih i sigurnosnih pritisaka, često bez ikakve institucionalne zaštite, piše Direkt.
“Novinari(ke) kojima prijete su neumorni idealisti koji vjeruju da društvo u kojem žive može i mora biti mnogo bolje, djelatnici koji ne vide da im je posao od 8-4, nego prilika da nešto mijenjaju, i na koncu ljudi kojima tvorničke postavke ne dopuštaju da močvaru doživljavaju ugodnim staništem i pokušavaju je razbistriti”, kaže za Direkt Kristina Perić, koja više od dva desetljeća o(p)staje u novinarstvu.
Urednica je portala Istina iz Mostara, a njezini su tekstovi za posljedicu imali istrage, optužnice, potpuni ili djelomični prekid uhodanih nezakonitih praksi. Zbog toga je i bila meta.
“Ja sam dobivala razne poruke, tipa one: ‘Vidim te svako jutro kad dolaziš na posao’, stizale su i neke novčane ponude, stanovi i slično za nepisanje nečega, a prošlo ljeto su mi u Mostaru slomili prednje staklo na automobilu. Nisam se bojala, i dalje se ne bojim, imam nekakvu životnu, ljudsku i novinarsku putanju i smjer koji ne želim mijenjati. Na toj putanji putokaz su mi moja djeca. Želim da žive slobodni, da im trasiramo put za zdraviju životnu sredinu. Svoj našoj djeci”, kaže Perić.
Najveći problemi za slobodu medija u BiH, prema RSF-u, su političko uplitanje, nerasvijetljeni napadi na novinare, ekonomski pritisci i slaba pravna zaštita. Posebno se ističu problemi u entitetskim centrima moći – u Republici Srpskoj kroz zakonodavne restrikcije, u FBiH kroz neefikasan sustav zaštite i političku instrumentalizaciju medija.
“Vidjeli smo kako je pravosuđe nedavno reagiralo na šamar upućen Danki Derifaj od strane bh. državljanke u granicama RH. Ona i suprug su zadržani u istražnom zatvoru, a platit će i po 15 000 eura kazne. Poruka je poslana i njima i ostalima, i pravosuđe je stalo iza struke. Da je taj šamar ista ta djelatnica opalila novinarki s bh. strane vjerojatno bi dobila još i nagradu. Karikiram. Nagradu ne bi dobila, ali sigurno ne bi bilo ni adekvatne sankcije. Ključ je u pravosuđu, pravdi, koja je u BiH i spora i mnogima nedostižna”, kaže Perić.
Ističe da na pad medijskih sloboda veliki uticaj ima sve više SLAPP tužbi, iscrpljivanje novinara po sudovima od strane političara i kriminalaca.
“S jedne strane imamo slobodu objaviti što želimo, s druge strane imamo ove koji su se iza rata ‘snašli’, pa nas mogu proganjati po sudovima, birati najbolje odvjetnike i vršiti pritiske na pravosuđe koje ih je davno trebalo hapsiti. Ima ona izreka da nema zdravih, samo su nepregledani. Ja isto tako tvrdim da među takvima nema poštenih, samo su neuhićeni. Kako možeš imati pet stanova i automobil od 100 tisuća, dok poštenima plaća ne stiže ni hranu i račune. Dakle, goli kriminalci, samo neuhićeni”, stajališta je urednica Istine.
Perić često kaže da je ozbiljnijeg fizičkog napada do sada vjerovatno jedino spasilo to što je žena. Njezin kolega iz Banjaluke, novinar Vladimir Kovačević je zbog svog rada pretučen metalnim šipkama. Zbog pokušaja ubojstva osuđena su dva napadača dok su, sedam godina kasnije, nalogodavci još nepoznati javnosti.
“Treba samo pitati Tužiteljstvo kada će pokušati otkriti nalogodavce. Koliko im vremena treba da skupe hrabrosti za takvo nešto?”, više za sebe postavlja pitanje Kovačević, jer od sustava ništa ne očekuje.
Kovačević- Nepodnošljiv je život među Ćacijima
“Situacija je takva da oni koji slobodno misle, slobodno govore, istražuju i objavljuju istinu i činjenice od javnog značaja jedva preživljavaju, jer skupo plaćaju tu svoju slobodu. Oni koji su odabrali da se bave nekakvim hibridnim novinarstvom u kojem će samo prenositi stavove i izjave dužnosnika bez propitivanja i kritike, čak uz promociju određenih politika žive odlično, hvale se novom tehnikom kupljenom za svoje internet televizije, hvale se gledanošću i čitanošću. Situacija je takva da oni koji koriste novinarstvo kao paravan za stjecanje novca, i promociju raznih interesa žive odlično, dok ljudi koji se istinski bave novinarstvom svaki prvi čekaju sa nestrpljenjem“, smatra Kovačević i dodaje:
“Situacija je takva da to ljudi u RS i BiH, očigledno, i žele jer im je više stalo do videa Vlada Đajića na koridi ili Draška Stanivukovića u kupaćim gaćama u vodi nego do tekstova koji otkrivaju istinu i pokazuju stvarno stanje stvari. A da nemaš problema u novinarstvu jednostavno ne treba da se baviš novinarstvom. Jer u ovoj zemlji i u društvima kao što je naše uvijek problem imaju oni koji izvještavaju o kriminalu i oni koji ne mogu da šute. Nemaju problem kriminalci. Zato iz ove zemlje ko je imalo pametan nastoji da ode. Jer ne može da podnese ovakav život. Život sa Ćacijima oko sebe”, objašnjava novinar Vladimir Kovačević.
Dodaje da je pritisak svakodnevan i da se čovjek, ako je ozbiljan novinar ovdje, mora naučiti nositi sa tim.
“Jednostavno shvatiš da si javna osoba i da ljudi o tvom poslu znaju sve. Nije to uvijek prijatno i to često povlači neke druge stvari kao što su izbjegavanje nekih situacija koje ‘obični’ ljudi najnormalnije doživljavaju. Veći je samopritisak jer shvatite da ne želite da idete u neke lokale jer vam se gadi to što znate ko ih drži. Dok vaši prijatelji, rođaci tome ne pridaju nikakvu pozornost. Onda shvatite da su mnogo sretniji. S druge strane za ogromnu žrtvu koju podnose novinari nema adekvatne ‘nagrade’. Plaće su užasne, iako vlada drugačije mišljenje. Poražavajuće je kada vidite koliko zarađuju neki ljudi oko vas baveći se, uslovno rečeno, malim poslovima. Više zarađuju konobari, trgovački putnici, radnici u marketima. To je poražavajuće za ovo društvo. Doduše ovdje više zarađuju policajci sa srednjom školom od profesora i doktora tako da ništa nije čudno. Poremećen sustav koji će doživjeti najcrnju sudbinu. Najgluplji među nama vladaju, odlučuju, žive dobro. Ali mi to omogućujemo, svi zajedno”, zaključuje Vladimir Kovačević.
Anamarija Zadro- Pritisak od klikova, javnosti, tužbi
Urednica portala “Bljesak” iz Mostara Anamarija Zadro smatra da je dosta medija, bilo da su tradicionalni ili online, napravljeni za promociju pojedinih politika, i kao takvi imaju priličnu “slobodu” da pišu protiv nekog.
“Govoreći o medijima koji pokušavaju biti neutralni, mislim da i nemaju bas toliku slobodu… podliježu brojnim pritiscima od političkih pa do tužbi u konačnici i financijskim pritiscima. A zločini nad novinarima (mislim na prave novinare, ne satelite) ostaju nekažnjeni, često ne nailaze ni na osudu javnosti pa čak i udruga (ovisi kojoj nacionalnosti li mediju pripadate)”, kaže Zadro za Direkt.
Od novinara očekuje solidarnost, a od institucija nepristranost i da rade po zakonu. Ipak, priznaje da je to idealistički pogled na stvarnost, koja je za novinare daleko od takve.
“Vjerujem da svatko od nas na pritiske na poslu reagira drugačije, sto do neke granice ovisi i od osobnosti, ali i od kuće u kojoj radiš i vlasnika iste. Mene najviše muči pritisak od klikova, odnosno čitanosti, jer medij na kojem radim je striktno marketinški i tako se financira pa je teško svakodnevno vagati izmedju kvalitetnog novinarstva, dobre i korisne informacije i klikabilnih tekstova koji često ne odražavaju kvalitetu medija. Iza toga najveći pritisak stvaraju mi jako negativna mišljenja javnosti, kojoj je nemoguće ugoditi i što im često služimo kao ispušni ventil za njihove probleme (gdje često slušamo uvrede i prijetnje), a treće slapp tužbe. Prijetnji jeste bilo, srećom ne nekih ozbiljnih, kolege su samo nekoliko puta prijavljivale policiji, … prijetnje koje sam ja osobno doživjela srećom, bile su najviše telefonski, upućene redakciji ne meni osobno, prijetnje da će doći netko ‘razbit’, ‘isprebijati’ i sl. A to bi, barem ja, rješavala tako sto kažem da ponove sto su rekli da snimim naš razgovor, gdje se većinom povuku ili prekinu poziv, ili kažem ok i da će ih policija dočekati”, govori Zadro o svojoj novinarskoj i uredničkoj svakodnevici dodajući da često sebi postavlja isto pitanje koje smo je i mi pitali – što je drži u novinarstvu.
“Možda moj slobodni izbor tema (srećom povremeno mogu imati taj luksuz) gdje mogu konkretno doprijenijeti zajednici ili nekoj određenoj skupini… možda bolje rečeno drži me osjećaj da sam korisna i nekome pomogla. Kolegama bi poručila da ukoliko ih iskreno ne zanima novinarstvo i rad za opće dobro, da se ne upuštaju u ovaj posao. I da dobro paze za koju kuću rade, jer ako te tvoja kuća ‘ne stoji’ tu ne trebaš biti”, savjetuje Anamarija Zadro.
Kristina Perić kaže da je u novinarstvu zadržava samo ljubav i osećaj zadovoljstva kada neki članak donese rezultat i promjenu.
“Pitala me nedavno jedna glasnovornica koja dobro zna šta radim i što sam radila – što sam od toga svega – hoće reći muke i borbe – dobila. Odgovorila sam da sam dobila par novih dijagnoza i terapija, izložila sebe i svoju obitelj cijelu, ali da nekako kad uvečer zaspem imam osjećaj da sam taj neki zadatak koji mi je zajedno s talentima dan ispunila”, dodaje Perić.
Na pitanje šta bi poručila kolegama kaže:
“Starijim kolegama, i vama kolegicama na Direktu ništa – jer sve već znate i osjetile ste istinitost svega što sam prethodno rekla na svojoj koži. Mladima, da ne odustaju od sebe i svojih ideala ni po koju cijenu. Novinarstvo je najljepši posao na svijetu ako ga radiš kako treba, a kada sebe izgubiš džaba ti sve što si dobio”, kaže Kristina i potvrđuje da je novinarstvo za neke mnogo više od posla – to je misija.
Bosna i Hercegovina je zemlja dubokih političkih podjela, ali novinari širom zemlje govore istim jezikom kada je reč o slobodi medija: pritisci, pretnje, nevidljivost pred institucijama. U društvu koje sve manje razlikuje propagandu od novinarstva, njihova borba za istinu često je usamljen otpor – ali i neophodan. Bez obzira koliko se to danas pretvorilo u floskulu, i dalje je istina da bez slobodnih medija nema ni slobodnog društva.
