Ilustracija: Interview
Da, mnogo bi pomoglo da imamo snažan sindikat koji bi stao u zaštitu ljudskih prava medijskih radnika, ljudi bi se osjećali sigurnije da imaju takvu organizaciju iza sebe. Ali, nemamo. Nećemo je ni imati. U pitanju je nejedinstvo ljudi, previše interesa i različitosti.
Nema novinarke i novinara koji barem neko vrijeme u karijeri nisu izvještavali, pisali, objavljivali priče o problemima radnica i radnika, analizirali zakone, prakse poslodavaca, upozoravali, apelirali – osobito kada je riječ o neisplaćenim plaćama, neuvezanom radnom stažu, poniženjima na poslu, mobingu, nepravdi…
Novinarke i novinari u BiH godinama su zajedno sa sindikatima trgovaca zagovarali neradnu nedjelju, upozoravali vlasti na minimalna primanja radnika, borili se za prava rudara, prosvjetara, liječnika, bili na ulici i prosvjedovali zajedno s njima, pitali nadležne što namjeravaju poduzeti… A ne sjećamo se da smo ikada u javnosti čuli pitanje – a što je s našim pravima?, piše Interview
Pogotovo jer rad u medijima nije kao u ostalim sektorima – plaće nisu Bog zna kakve, radi se prekovremeno, uglavnom ne znamo za vikende, blagdane, o regresu ni ne razmišljamo, nedjelja za nas nije neradna. Da ne govorimo o tome kako su u vrijeme korone deseci kolegica i kolega ostali preko noći bez posla, a i danas svjedočimo gašenju redakcija, pa i u do jučer respektabilnim medijima.
– Radnička prava u medijskom sektoru iz godine u godinu se urušavaju, pregovore s poslodavcima u medijskim kućama gotovo je nemoguće pokrenuti, a u mnogim medijima sindikalno udruživanje radnika doživljava se kao neprijateljski čin i sindikalni predstavnici nerijetko trpe posljedice. Profesionalno novinarstvo prolazi kroz proces ubrzane prekarizacije. Uslijed ekonomskih kriza, privatizacija i deregulacije tržišta rada, radni uvjeti novinarki i novinara samo su se pogoršavali. Sve je više nestandardnih oblika zapošljavanja, poput freelancera i honoraraca, a sve manje kolektivne zaštite. Uz to, medijski radnici i radnice suočavaju se s povećanim zahtjevima, kraćim rokovima, manjim timovima i nesigurnošću zaposlenja. Kolektivno pregovaranje u medijima gotovo je iščezlo – dok smo nekada imali čak jedanaest kolektivnih ugovora u sektoru, danas su aktivna tek tri, od kojih se dva redovito obnavljaju – piše predsjednica Europske federacije novinara i Sindikata novinara Hrvatske Maja Sever, najavljujući prije mjesec dana projekt „Socijalni dijalog za promjene – jačanje kapaciteta socijalnih partnera u medijima“.
Projekt su zajednički prijavili Sindikat novinara Hrvatske i Sindikat grafičara i medijskih djelatnika, a cilj mu je jačanje kapaciteta sindikata i članstva u sektoru medija, s fokusom na edukaciju, razvoj digitalnih alata, jačanje socijalnog dijaloga i bolju zastupljenost radnika i radnica. Kroz projekt se provode tri glavna segmenta aktivnosti: edukacija sindikalnih povjerenika i članova, umrežavanje kroz javne događaje i radionice, te razvoj digitalnih alata.
Nejedinstvo, previše interesa i različitosti
Tako je to u Hrvatskoj. A u Bosni i Hercegovini? Sindikalni aktivisti lako će se složiti da su novinari i novinarke najslabije sindikalizirana profesija u BiH.
Lako je to utvrditi jer u većini medija sindikati ne postoje, a i tamo gdje ih ima nerijetko su pod utjecajem menadžmenta ili političkih centara moći.
S druge strane, medijski profesionalci podijeljeni su u nekoliko udruga pa se ne mogu okupiti pod jednim krovom ni kada su u pitanju profesionalni standardi, a kamoli radnička prava. Kao da nisu ni svjesni da su – u radnopravnom smislu – radnici kao i svi drugi.
Starije kolegice i kolege sjetit će se da je priča o jačanju solidarnosti među novinarima stara gotovo tri desetljeća, te da je upravo Europska federacija novinara davala podršku jačanju „sindikalnog organiziranja novinara u BiH u cilju zaštite njihova radno-socijalnog statusa“.
No, uzalud podrška kad na terenu nije bilo ni volje ni želje.
Novinarka Ljiljana Zurovac, jedna od doajenki zagovaranja boljeg položaja kolegica i kolega, podsjeća kako su danas više nego ikada ugrožena i prava novinara i novinarki, i medijske slobode.
– Dodala bih i – životi istinskih novinara. Uvijek je bilo problema, pritisaka, zabrana, ali danas je to na globalnoj razini preraslo u otvoreni i gotovo legalizirani stav prema novinarima i medijima koji još uvijek pokušavaju biti u službi građana i istine. Potpuno javno i otvoreno, vlade država i ekonomski lobiji pod okriljem vlasti, kao i druge interesne skupine, najveći su kršitelji prava novinara i zaustavljanja protoka informacija koje bi mogle ugroziti njihove interese. To rade preko vlasnika medija u sprezi s njima i urednika koji, dragovoljno ili prisilno, izvršavaju naredbe. Ne biraju sredstva – od zastrašivanja, uhićenja i svake vrste ucjena, do ekonomskih pritisaka, ukidanja signala i onemogućavanja rada medijima koji pokušavaju doprijeti do javnosti istinitim informacijama. Pod stalnim strahom i prijetnjom egzistencijalne ugroze, novinari sami postaju oružje protiv sebe i svoje profesionalnosti, razvijajući samocenzuru, kalkulirajući što bi se smjelo objaviti, a što ne, i iznad svega – kakve bi posljedice objava mogla imati za njih i članove njihovih obitelji – navodi Zurovac.
Zato, dodaje, svakodnevni rad novinara koji želi biti profesionalan počinje tjeskobom i pitanjem – kako i s kakvim posljedicama objaviti ono što treba biti objavljeno?
I što imamo za rezultat – neinformiranu javnost, ili bolje rečeno, informiranu točno onako kako vladini lobiji žele da bude.
– Mediji, uključujući i javne servise, postaju propagandne mašine dežurne politike, kanalizirajući svijest javnosti u smjeru koji vlast želi. Tu prestaje demokracija i počinje sunovrat civilizacije. Nažalost, mi već živimo u tom dobu – ističe Zurovac.
Kad je pitamo tko ili što štiti prava novinara, postoje li mehanizmi zaštite i kako se provode, Zurovac odgovara:
– Ah, tko? Rijetke udruge novinara još uvijek, ali u sve manjem broju, pokušavaju biti zaštitnici. Posljednji Mohikanci, kako se veli, pokušavaju podsjetiti na donesene propise o zaštiti novinara i slobodnih medija, zaštiti slobode govora koje smo posljednjih 30 godina brižljivo razvijali. Njihova je primjena u praksi nikakva, kao da ni ne postoje. U ovoj otvorenoj svjetskoj pomami urušavanja svih sloboda, sve je manje podrške udrugama novinara u njihovoj borbi, a i glasovi međunarodnih organizacija koji se povremeno javljaju – sve su bljeđi i tiši. Zagušeni. Reklo bi se da nekim velikim europskim i svjetskim institucijama medijske slobode više nisu na agendi, pa jednostavno okreću glavu od užasa koji se svuda događa.
Kaže da su ipak na braniku hrabri – oni koji riskiraju, istražuju i ne posustaju. To su mladi novinari koji, u buđenju otpora prema ugrožavanju osobnih sloboda, nemaju strah snimati i objavljivati istinu na društvenim mrežama.
– U svijetu sve više novinara svoje istraživačke radove radi kao freelance novinari, slobodni novinari nevezani za medijske kuće. Nerijetko se udružuju u grupe iz različitih zemalja, istražuju neovisno, svatko na svom području, i sastavljaju zajednički tekst s izvrsnim informacijama. Objavljuju ih na internetu, jer srećom je taj prostor još uvijek otvoren, koliko god i on postaje sve više kontroliran. Članica sam jednog međunarodnog žirija za istraživačko novinarstvo. Svake godine dobijemo više od 500 radova iz cijelog svijeta. Posljednje tri godine preko 70 % autora su freelance novinari, radeći individualno ili grupno istraživanje – ističe Zurovac.
Na pitanje zašto novinari u BiH nikada nisu uspjeli organizirati svoj sindikat, Zurovac odgovara:
– To je pitanje bez odgovora već trideset godina. Da, mnogo bi pomoglo da imamo snažan sindikat koji bi stao u zaštitu ljudskih prava medijskih radnika. Ljudi bi se osjećali sigurnije da imaju takvu organizaciju iza sebe. Ali – nemamo. I nećemo je imati. U pitanju je nejedinstvo, previše interesa i različitosti – zaključuje.
Uzdam se u sebe i Providnost
Kristina Perić, glavna urednica portala Istina.media, ističe kako zbog neadekvatnog rada pravosuđa izostaje sustavna zaštita novinara u Bosni i Hercegovini, koji su na vjetrometini.
– U slučaju pritiska i napada na novinare, reakcija je spora i neadekvatna. Vidjeli smo brzu i efikasnu reakciju pravosuđa u Hrvatskoj koje je automatski reagiralo u slučaju šamaranja Danke Derifaj – što sigurno ne bi bio slučaj s ove strane granice. Imamo primjere naših redakcija koje su nailazile na probleme radeći priče i preko granice i kod kuće. Kod kuće je reakcija slabija. Osim fizičkih napada i nasrtaja na imovinu, novinari su u posljednje vrijeme meta SLAPP tužbi, što sam i sama proživjela. Jedan od najgorih osjećaja je kada istinu, zbog koje si se izložio, moraš braniti na sudu, dovoditi svjedoke, donositi dokaze, a osoba koja te tuži nije pod nikakvim pritiskom pravosuđa. Vode se neke vječne istrage koje možda nikada neće imati rezultat – dodaje Perić.
Ističe kako se novinar, kada je u pitanju zaštita njegovih prava, mora pouzdati sam u sebe.
– Mora pod teretom spoznaje znati da je na vjetrometini dok radi ovaj posao, računati da bi mogao biti tužen i napadnut, i biti spreman izdržati. Kasnije, kad je napadnut ili je pod bilo kakvim pritiskom, moguće je računati da će pojedine – ne sve – kolege reagirati, i da će udruge novinara poslati priopćenje. No, često je sam. U više navrata sam rekla da se najviše uzdam u sebe i Providnost. I tako cijeli život – objašnjava Perić.
Kaže da je pitanje zašto novinari nikada nisu uspjeli organizirati svoj sindikat – odlično, ali nema odgovor na njega.
– Kao mlada novinarka sjećam se da smo pratili neke prosvjede gdje je jedan od zahtjeva bilo povećanje toplog obroka radnicima Aluminija, koji su tada imali najbolji standard u Hercegovini. Držali smo mikrofone, a da nismo znali što je topli obrok, regres i slična prava. U tom trenutku sam bila i neprijavljena. Ni danas ne znamo koja su nam prava – čini se da je to tema koju ne želimo ni ispitivati. S druge strane, život sam provela u privatnim redakcijama, i teško je tu tražiti bilo kakva prava ili razmišljati o sindikalnom organiziranju – ako ti ne odgovara, otvorena su ti vrata. Potrošna si roba, ima drugi koji će raditi za manje – zaključuje Perić.
Međusobna solidarnost
Siniša Vukelić, vlasnik i urednik poslovnog portala Capital.ba, podsjeća nas na početku na izuzetno teško stanje slobode medija danas, osobito u Republici Srpskoj.
Potpuno je, kaže, jasno, nakon gotovo 20-godišnje vladavine Milorada Dodika i vladajuće koalicije, da su glavni kršitelji novinarskih prava najviši funkcioneri u RS, ne samo iz izvršne već i zakonodavne vlasti, koja je kriminalizirala klevetu, najavila zakon o medijima i usvojila Zakon o posebnom registru nevladinih organizacija.
– To se radi sustavno, organizirano, već dulje vrijeme, kako bi se potpuno ugušila sloboda govora u RS. Ta tendencija je ekspanzionistička. Vidimo da se prostor za demokratsko djelovanje u RS sve više sužava. Radimo u otežanim uvjetima. Osim stalne ekonomske neizvjesnosti za neovisne medije od rata do danas, posljednjih je godina to još izraženije. Uz to dolazi salva verbalnih uvreda, fizičkih napada – poput onog na kolegu Vladimira Kovačevića – i zloupotreba kontrolnih organa koji dolaze u redakcije po nalogu Milorada Dodika. Na kraju, vlast donosi zakone čija je svrha dodatno otežati život novinarima i medijima u RS – podsjeća Vukelić.
Pa na koga se onda novinari mogu osloniti, tko staje u njihovu zaštitu, pitamo Vukelića.
– Možemo se osloniti na međusobnu solidarnost dijela kolega. Najbolji primjer bio je zakon o kriminalizaciji klevete, kada su kolege iz Sarajeva ustale protiv toga. Zajedno smo bili na prosvjedima i javnim raspravama. No, ne vidim institucionalnu snagu na terenu. U Banjoj Luci ne funkcionira Klub novinara, Udruženje novinara RS je neefikasno, nije prisutno u javnosti, povezuje ga se s vlastima. Meni i kolegama iz RS veliku podršku pruža Udruženje Umbrella. Ono nas povezuje i daje zajedničku snagu i podršku kroz medijsku i ljudsku suradnju – ističe.
Vukelić smatra da je pitanje sindikata u medijima zanimljivo i važno, ali podsjeća da se o tome raspravlja već 30 godina.
– Mislim da je nakon raspada velikih redakcija nestala i svaka ozbiljna mogućnost sindikalnog organiziranja. Poznat je slučaj u jednom mediju u RS gdje je sindikat odigrao veliku ulogu – kad je ugašen taj medij, zahvaljujući sindikatu novinarima su isplaćene sve plaće. Za razliku od malih medija gdje vlasnici ostaju dužni po godinu dana plaća i doprinosa. Sindikat je vrlo važan. A zašto ga nema? Možda baš kao i ono pitanje – zašto obućar ima lošu obuću ili mehaničar loš auto? Mislim da je razlog i u tome što se novinari toliko bore za prava drugih, da su iscrpljeni i nemaju snage boriti se za svoja. To je pogrešan pristup i mislim da nam treba netko tko će nas povezivati, usmjeravati. I ne samo kad je riječ o radničkim pravima novinara, već i o drugim pravima kojih novinari nažalost nemaju. Treba nam profesionalni institut koji će nas štititi – kaže Vukelić.
Ističe, međutim, da postoji više faktora zbog kojih bi bilo teško sindikalno organizirati novinare i medije.
– Mi smo razjedinjeni, podijeljeni – cijeli taj konglomerat uzrokuje da se bilo tko tko nešto pokuša pokrenuti odmah dočeka s osudom. A nitko ne želi uložiti vrijeme i znanje da to pokrene iz iskrenih motiva – zaključuje.
Sve je manje ozbiljnih novinarskih sadržaja
Rubina Čengić, jedna od najiskusnijih novinarki u BiH, radila je u brojnim redakcijama, dobro poznaje kolege, zakone, poslodavce i uvjete rada.
Slaže se da je aktualna situacija za medije vrlo teška – nema novca, jer se smanjuje broj donatora…
– A postojeći novac odlazi na druge strane jer kompanije u BiH koje imaju novac za medije uglavnom ga usmjeravaju poslušnicima i politički podobnim medijima. Institucije u BiH ne mare za profesionalne medije, čak ni da im pomognu poštivati Zakon o slobodi pristupa informacijama ili da pokažu odgovornost na način da odgovore na novinarske upite. To se vidi i u medijskom sadržaju. Sve je manje složenih, istraživačkih priča, ozbiljnih intervjua i reportaža, a sve više prepisanih besmislenih sadržaja, tračeva i postova s društvenih mreža – navodi Čengić.
Dodaje da će rezultat toga biti sve manja razina povjerenja i praćenja medija među publikom, a rad „šake romantičnih čuvarica i čuvara vatre“ postat će besmislen.
Čengić ističe kako je dodatni problem što veliki broj iskusnih i odgovornih profesionalaca odlazi u druge profesije. Plaće u novinarstvu su male, ne prate troškove života. U redakcijama ostaju mladi ljudi kojima je, u većini slučajeva, moguće manipulirati, koji uglavnom nemaju dovoljno znanja ni profesionalne strasti – a ni mentora koji bi ih usmjeravali. Sve to ugrožava profesiju.
Kome se obratiti kad govorimo o pravima novinara?
– Adresa na koju se možemo obratiti u kritičnim situacijama je udruženje BH novinari. No, i oni kubure s novcem za odvjetnike koji bi pomogli. Imaju Free Media Help Line. Tu je i Udruženje Umbrella, koje priprema Media Alert. Dobili smo i kontakt-točke u nekoliko tužiteljstava, ali samo u slučaju fizičkih napada. Što se tiče slobode novinarskog rada – tu je situacija jako loša. Vlasnici medija trebali bi štititi slobodu medija, ali većini to nije u interesu, jer ograničavanje novinarskih sloboda donosi veću financijsku korist iz institucija vlasti. Tu i tamo poneki donator pokuša pomoći nekim medijima da neometano rade svoj posao, ali to nije ni blizu dovoljno – kaže Čengić.
Poučena vlastitim iskustvima, Čengić danas bez problema zna nabrojati razloge zašto novinari nikada nisu uspjeli organizirati svoj sindikat.
– Sindikata nemamo iz više razloga. Redakcije su mahom male, ljudi su pod velikim pritiskom, nemaju ni vremena ni ideje kako se organizirati. Nema edukacije o sindikalnom organiziranju. Vlasnici medija ne žele da se organiziraju. Za osnivanje sindikata potrebna je mala grupa kolega spremnih da to pokrene, potreban je i novac, određena podrška – a to za sada nemamo. Postoji inicijativa u udruženju BH novinari, par puta smo o tome raspravljali i nije isključeno da će se uskoro pokrenuti proces osnivanja. Novinari su često podijeljeni po entitetskoj i političkoj liniji – primjerice, kada je usvojen zakon o kriminalizaciji klevete u RS, mnogi naši kolege iz RS tvrde da se taj zakon odnosi samo na njih, a ne na sve novinare bilo gdje u svijetu. Problem je i u nekoliko udruga koje kao da imaju iste ciljeve, ali – bojim se da se radi o osobnim antagonizmima – navodi Čengić.
Da postoji interes za sindikalnim organiziranjem, govori i primjer Viber grupa novinara.
– Takvih grupa ima više. Ja sam u dvije, okupljaju više od 700 kolegica i kolega iz cijele BiH. U njima solidarno i lijepo surađujemo, razmjenjujemo kontakte, ali i druge informacije vezane uz posao. Možda baš te grupe mogu biti nukleus budućeg sindikata. A da potrebe ima, pokazuje broj prijava o kršenju prava kojima raspolaže Linija za pomoć medijima koja djeluje pri udruženju BH novinari – zaključuje Čengić.
Borba za radnička prava, ističe Maja Sever, nije nešto što dolazi nakon novinarstva. Jer samo kada su novinarke i novinari zaštićeni, kada je osigurano poštivanje njihovih radničkih prava – tada oni mogu štititi sve druge i baviti se slobodnim, profesionalnim novinarstvom koje služi javnom interesu.
