Znamo da političari vole izigravati velike vođe, a da na to nisu imuni ni oni iz kvazizemalja, kakva je naša, niti oni iz uređenih svjetskih društava, kao na dvoru u Briselu ili Washingtonu (jeste, ja pišem Brisel po naški jer je to naš grad, kao i Beč i Istanbul i Rim, ako kome smeta, žalite se Grliću Radmanu).
Piše: Igor Božović
Uvijek su tako političari, da ne kažem baš cijenili, ali bili prilično skloni primanju darova transcedentalne vrijednosti, primjerice žezlo od Sveučilišta. Tako je primjerice Nicolae Ceaușescu primio žezlo od Akademije društvenih i političkih znanosti Rumunjske 1974. godine. Imao je on još tih počasnih doktorata i sličnih titula, ali zbog žezla se našao na meti časopisa kao što su The Times ili Le Monde, koji tih godina na istok nisu gledali toliko kritički kao ostali.
Istina, nije da Ceaușescu nije imao određenih ostvarenja u svojoj prošlosti, primjerice, osudio je invaziju na Češku 1968. godine, ali je s vremenom od vizionara prerastao u najobičnijeg aristokratu, primjerice, kada je baš 1974. godine intervenirao u rumunjski ustav i dao sebi ovlasti kakve ima kralj. E zato je i dobio žezlo, kao simbol kraljevske moći.
Naravno da to nije jedini primjer kada je nekom voždu dodijeljen laureat koji apsolutno ne zaslužuje, tipa žezlo moći. Recimo, kod nas… a ne, u nas toga nema, mi smo moderno europsko društvo.
ALKAR WOODROW U NIŠTA
Od drugih laureata s kojima se najčešće gradi kult ličnosti, ističe se možda ponajviše Nobelova nagrada. Tako je, primjerice, Woodrow Wilson 1919. godine nagrađen Nobelom za mir jer je njegova ideja Liga Nacija, koja bi bila međunarodno tijelo koje bi zajamčilo mir u svijetu nakon Prvog Svjetskog Rata.
Sama Liga Nacija kao ideja je propala, što svakako znamo iz primjera sljedećeg velikog rata, ali ne samo zato. Predsjednik Wilson nije uspio ni vlastiti Senat uvjeriti da se Sjedinjene Američke Države priključe Ligi Nacija. Istodobno, Wilson je organizirao prikazivanje prvog filma u Bijeloj Kući, radilo se o filmu The Birth of a Nation (Rođenje nacije), u kojem se, primjerice slavi Ku Klux Klan.
I inače je Wilson nedvojbeno zagovarao rasističke politike, segregaciju u javnim ustanovama, a iako je formalno vodio međunarodnu politiku samoopredjeljenja nacija, za zemlje poput Meksika, Haitija, Dominikanske Republike, Nikaragve ili Kube to je značilo Democracy comes to the U.S.A., ne ne, to je značilo vojnu intervenciju američke vojske, tada već jedne od najmoćnijih na svijetu. Ta doktrina samoopredjeljenja čizmom nastavljena je do danas, tako sada, recimo Netanyahu samoopredjeljuje Palestince glađu i raketama.
NOBEL ZA (NE)MIR
Nije, naravno, Wilson jedini koji je danas smiješan zbog dodjele Nobela kao da je u pitanju grijanje Nobel. Imaš isto tako možda najpoznatiji primjer smiješnog Nobela za mir 1973. godine, u slučaju Henryja Kissingera, koji je dobio nagradu više nego dvije godine prije kraja rata u Vijetnamu. A da ne kažemo da njegovo petljanje u Kambodžu ili Čile znače sve osim miroljubivosti. Barem je s druge strane, također za isti taj mir nagrađeni Le Duc Tho, odbio primiti nagradu, bilo mu je to ponižavajuće.
Imaš onda bliskoistočni trojac Shimon Peres, Yitzak Rabin i Yasser Arafat, koji su 1994. godine dobili Nobelovu nagradu za mir, a vrijeme je pokazalo ‘ko ‘e bio taj Nobel. Mislim, i tad se znalo, nismo morali čekati 30 godina, ti njihovi mirovni pregovori su ostali mrtvo slovo na papiru, a nasilje je nastavljeno kao da se ništa nije dogodilo.
Imaš onda Abiya Ahmeda iz Etiopije, koji je odmah poslije Nobela nastavio ratovati u Tigrayu. Pa imaš Aung San Suu Kyi, koja je dobila Nobela jer je šutjela na nasilje nad Rohingya muslimanima. Pa mislim, je li bila mirna, jeste, to je onda za Nobela.
DAJTE MU ULICU U BANJALUCI
Kažem, veliki voždovi uvijek su voljeli kititi se lovorom, da ne kažem titulama, tako je primjerice Benito Mussolini 1924. godine dobio počasni doktorat u Bologni (take that, bolonjski procesu). Adolf Hitler je 1939. godine dobio počasni doktorat sveučilišta Heidelberg, dok je Josif Visarionovič Staljin pored svečanog doktorata, to je ipak passe, dobio titulu heroja socijalističke znanosti.
I tako dolazimo do današnjice. U nas imaš tako zaslužene nositelje doktorata, Admira Hadžipašića pa Sebiju, pa onda počasni doktori Živko Budimir, Dragan Čović, Haris Silajdžić, Alois Mock (da, i on je naš visoki diplomac sa počasnim doktoratom Univerziteta u Sarajevu). I bit će tih laureata još, nemojte misliti da neće, jer mi smo društvo izvrsnosti i cijenimo znanost.
Ali posljednjih dana mi smo počeli stremiti i više. Recimo, nevjerojatno je koliko se srpski lideri, trans i cisdrinski, pokušavaju dodvoriti Donaldu Trumpu. Sjećate se onog karikiranog nastupa Rudyja Giulianija, onih podcasta i prikazivanja druge strane Srpske?! Pa je nakon njega dodvoravanje bilo i oko posjeta Martina de Luce. Pa se Aleksandar Vučić bezuspješno pokušavao uvaliti na republikansku donatorsku večeru u rezidenciji Trumpa Mar-a-Lago.
Sada novu veliku ideja poklanjanja božanstvu Trump ima Željka Cvijanović. Ona je tako posljednjih dana pokušala iscenirati glasanje o nominaciji D.T. za Nobelovu nagradu za mir. Ono što je u tome svemu smiješno jeste kako je prozirno i tupavo nastupila profesorica Željka – ona je, naime, mislila da su historičar Bećir i not-my-president Željka od jučer pa da će mahinalno pristati na njezin nedorečeni prijedlog, da će onda njih dva reći: ‘Kakav ti je, bona, ovo prijedlog, nemere!’ i undan će ona pokazati Trumpu kako su Bećo i Željka (not-my-president Željka, imaju oni dvije Željke) protivnici Trumpove mirnodopske politike u svijetu.
A ima ona narodna poslovica: Bolje žezlo u ruci, nego Trumpov mirovni prijedlog. Možda i ne ide tako, ali nakon čitave ove priče okolokole, ja sam samo stijo pitat: jel moramo mi svaki put biti topolove naćve za prebivanje drveta za ogrjev?! Može li nekad netko drugi ispasti budala, osim nas u BiH. Dajte, Srbi, izmislite i vi neki počasni doktorat ili žezlo, nemojte nas umarati. Znamo da Trumpa zanimaju samo rijetki metali i ratovi. Nemojte tog duha zazivati ni pod razno. Ne daj Bože, ukazat će se, pa šta ćemo onda?!
