Poštovani čitatelji, pred vama je treći dio serijala „Što su nama privatne vjetrenjače i solari“. Kroz prethodna dva članka mogli ste vidjeti da brojke i temeljite analize ne govore u prilog tvrdnji da masovna izgradnja vjetro i solarnih elektrana može dovesti do jeftinije i stabilnije električne energije, već upravo suprotno. Kroz primjere Njemačke i Velike Britanije jasno je kako energija iz obnovljivih izvora može igrati pozitivnu ulogu samo ako se ograniči na ono što se realno može i potrošiti, a to je u obje zemlje trenutačno samo oko 15 posto ukupne potrošnje električne energije.
Piše: Anđa Ćosić/KODD – Koalicija za odgovornu demokraciju i dostojanstvo
Primjeri Njemačke i Velike Britanije jasno pokazuju kako prekomjerni udio nestabilne energije vjetra i sunca, i nerazumno napuhavanje postotaka radi ideološke opsesije, u konačnici vodi većim cijenama električne energije i za kućanstva i za industrijske potrošače te postaje teret za cjelokupno gospodarstvo.
Ako želite više pročitati na ovu temu, preporučila bih poveznicu na analitički osvrt Australskog centra za nezavisne studije koji je analizirao pet zemalja – Španjolsku, Njemačku, Dansku, Kaliforniju i Kinu:
https://www.cis.org.au/publication/the-renewable-energy-honeymoon-starting-is-easy-the-rest-is-hard/
Drugi dokument je sumarna analiza Ekonomskog odjela Nacionalnog sveučilišta Pusan u Južnoj Koreji, koji su analizirali sve znanstveno verificirane radove na ovu temu od 2000. do 2020. godine:
https://docs.wind-watch.org/Cost_of_Wind_Negative_Economic_Effects.pdf
Ostalo je još da treću tezu „elektrane će puniti proračun pa ćemo bolje živjeti“ suočimo s brojkama i stvarnošću. Ali, najprije da razjasnimo jednu vrlo važnu stvar.
U svijetu trenutačno postoji osam zemalja koje 100 posto svoje energije dobivaju iz obnovljivih izvora i to su: Albanija, Butan, Etiopija, Island, Nepal, Paragvaj i Demokratska Republika Kongo. Pogađate, to su zemlje koje oko 90 posto ili više energije dobivaju iz hidroelektrana i onda im nije bio problem zamijeniti preostalih manje od 10 posto s obnovljivim izvorima. Tako da je i udio u ukupnoj potrošnji otprilike oko 100 posto.
Postoji i još jedna zemlja koja 100 posto svoje energije dobiva iz obnovljivih izvora. Ta se “zemlja” zove HZHB. Naime, Elektroprivreda HZHB sa svojih sedam hidroelektrana i jednom vjetroelektranom 100 posto svoje energije dobiva iz obnovljivih izvora. Ovo je vrlo važan podatak u kontekstu priče o CBAM-u, porezu na uvoz proizvoda s visokim emisijama ugljika (CO₂), koji je Europska unija htjela uvesti od 1. siječnja ove godine, ali je uvođenje odgodila do veljače 2027. nakon što su shvatili da su se sapleli u vlastite loše procjene. Pitanje je hoće li ga ikada i uvesti. O tome ću uskoro napisati poseban članak.
Vratimo se sada tezi da ćemo bolje živjeti ako budemo imali više vjetro i solarnih elektrana. Samo općina Tomislavgrad sa svojih pet vjetroelektrana, tri izgrađene i dvije u završnoj fazi, ukupne nazivne snage 290 MW, ima više instaliranih vjetroenergetskih kapaciteta nego Cipar (158 MW), Farski Otoci (68 MW), Island (4 MW), Slovenija (3 MW), Slovačka (4 MW) i Švicarska (102 MW). Dakle, mi slijedimo isti megalomanski obrazac Njemačke i Velike Britanije.
Već više od tri mjeseca naše vlasti u svakoj prilici ističu kako je od koncesija u proračun prikupljeno čak šest milijuna maraka. Zatim nabrajaju kako su od koncesija osigurali školskoj djeci besplatan prijevoz, subvencioniranje prve nekretnine za mlade, pet puta veća izdvajanja za vrtiće i tri puta veće vrtićke kapacitete, povećanje studentskih stipendija, jednokratne naknade za prvašiće i tako dalje – sve se, navodno, platilo od koncesija. No zaboravljaju reći da je riječ o šest milijuna maraka za osam godina i da koncesijske naknade ne predstavljaju ni pet posto proračuna.
I tako smo tri mjeseca slušali hvalospjeve o tome koliko smo se silno obogatili, dok nas sredinom prosinca nije „strefila“ vijest da je blokirana Županijska bolnica u Livnu i svi domovi zdravlja u Hercegbosanskoj županiji, pa sada više nikome nije jasno jesmo li se obogatili ili smo bankrotirali.
A još manje će vam biti jasno kada pogledate Obrazloženje o izvršenju Proračuna općine Tomislavgrad za 2024. godinu, u kojem piše: „Prihodi i primici Proračuna općine Tomislavgrad za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2024. godine ostvareni su u iznosu od 16.941.997 KM, a rashodi i izdaci u iznosu od 18.361.706 KM. Višak rashodovne strane nad prihodovnom u iznosu od 1.419.709 KM pokriven je viškom prenesenih sredstava iz prethodnih godina.“ Dakle, općina Tomislavgrad je u 2024. godini imala proračunski manjak od 1,4 milijuna KM, koji smo pokrili viškom novca iz prethodnih godina, kada smo imali manje vjetroelektrana.
Izvješće o izvršenju Proračuna za 2025. godinu još nije dostupno javnosti. Ako pogledate Obrazloženje uz Proračun za 2026. godinu, vidjet ćete da je Proračun planiran u iznosu od 29,7 milijuna KM, a prihodi od koncesija u iznosu od oko 1,25 milijuna KM, od čega je 455 tisuća KM postotak od proizvedene električne energije i oko 800 tisuća KM na ime općinske naknade za zemljište i izgradnju.
Budući da trenutačno imamo tri aktivne vjetroelektrane, ovih oko 1,25 milijuna KM iznosi otprilike 450 tisuća KM po elektrani godišnje. Dakle, svaka vjetroelektrana donosi u proračun oko 1,5 posto. Ako znamo da je prosječna stopa inflacije u BiH za 2024. godinu bila oko 2,2 posto, a u 2025. oko 4 posto, jasno je da inflacija „pojede“ svaku novu elektranu, bez obzira na to koliko ih dodavali po brdima, jer se naknade ne usklađuju s inflacijom. Naša je Vlada puna raznih doktora znanosti, ali se stječe dojam da nitko nikada nije prošao pokraj srednje ekonomske škole.
Umjesto da se hvale sa šest milijuna maraka za osam godina, vrijeme je da se konačno kaže koliko smo dosad izgubili. Donji prosjek varijabilne koncesijske naknade u europskim zemljama kreće se oko sedam posto, dok u Njemačkoj ta naknada doseže i do 18 posto. Prosječna fiksna naknada po jednoj vjetrenjači iznosi oko 20 tisuća eura. Mi za čitavu vjetroelektranu naplatimo 46 tisuća maraka godišnje na ime naknade za služnost. U normalnim državama, onog trenutka kada se potpiše koncesijski ugovor, počinje se plaćati i naknada za iznajmljivanje, odnosno koncesiju. Mi u Hercegbosanskoj županiji imamo velik broj koncesija koje su stare deset i više godina, a imamo i one koje su „punoljetne“, za koje se već 18 godina nije naplatila ni marka. Kada se sve zbroji i oduzme, u najboljoj smo varijanti u proteklih šest godina izgubili deset milijuna KM, a u najgoroj više od 20 milijuna KM. I onda nije nikakvo čudo što su blokirani bolnica i domovi zdravlja.
Naše se vlasti hvale kako su za 2026. godinu podigle Proračun na 29,7 milijuna KM, ali zaboravljaju spomenuti da se u tom iznosu nalazi i kapitalni transfer iz Republike Hrvatske od 5,2 milijuna KM, od čega se oko 4,5 milijuna KM odnosi na izgradnju duvanjske dionice ceste Vir – Aržano. Proračun raste zbog velikog rasta prihoda od PDV-a, koji svi plaćamo, i zbog rasta poreza na dohodak, koji se odbija svim zaposlenima. No sve je to zgodno zaboraviti, osobito u izbornoj godini.
Inače, kada se općina Tomislavgrad hvali što je i koliko napravila, vrlo često zaboravi reći koliko je od toga platila Republika Hrvatska. No postoji trik kako to možete saznati. Čim na PRO TV-u ugledate Zvonku Milasa, državnog tajnika Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, znate o čemu je riječ. A gospodin Milas se posljednjih godina pojavljuje okolo češće nego Gospa u Međugorju.
Uzmimo samo za primjer glazbenu školu u Tomislavgradu. Ako je Vlada Republike Hrvatske platila gotovo polovicu iznosa, zar ne bi bilo pristojno pozvati gospodina Milasa da zajedno s načelnikom prereže svečanu vrpcu? Tako nalažu dobri domaćinski običaji, a ministar Tadić se trebao strpjeti do neke sljedeće prilike, primjerice kada se budu otvarali solari snage 2 × 100 MW na više od 260 hektara pašnjaka i šumskog zemljišta. Tamo će biti najmanje deset kilometara svečane vrpce i svi koji su emotivno povezani s projektom moći će se komotno poredati uokolo.
Ovo je bila mala digresija, vratimo se ponovno na to kako ćemo svi bolje živjeti zbog vjetro i solarnih elektrana. Sada kada znamo da svaku duvanjsku vjetroelektranu, po ovakvim mizernim koncesijskim naknadama, „pojede“ inflacija, ostaje još vidjeti koliko koristi možemo imati od solara. Uzmimo za primjer općinu Livno.
Energetski institut Hrvoje Požar izračunao je da distribucijska mreža općine Livno, koja obuhvaća vodove od 0,4 kV i 10 kV, može podnijeti dodatno opterećenje od 10 MW, što znači da se na dvije tisuće krovova u Livnu mogu instalirati solari snage do 5 kW. Ova snaga zadovoljava godišnje potrebe prosječnog kućanstva. Trošak takve male elektrane na krovu iznosi oko 10 tisuća KM. Čak i da se podigne kredit, ova bi se investicija isplatila najkasnije za pet godina, a sljedećih 20 godina te bi obitelji imale besplatnu električnu energiju. Za livanjsko gospodarstvo ovakav bi poticaj bio iznimno značajan jer bi dvije tisuće obitelji bile oslobođene troška električne energije. To bi povećalo njihovu platežnu moć, što bi potom osjetili trgovine, restorani, frizerski saloni i drugi. U ekonomiji se to naziva multiplikativni učinak. Osim toga, to bi tim obiteljima dalo osjećaj sigurnosti, a svima nama osjećaj da se vlast brine za narod.
A što je umjesto toga učinila vlast? Odlučili su da nikome neće dati solare na krovove, već su tih 10 MW raspodijelili na 60 do 70 elektrana snage po 150 kW, za koje su koncesije dijeljene prema kriterijima poznatim samo njima. Tako se, umjesto osnaživanja zajednice, vlast odlučila za jačanje stranačke infrastrukture.
Koristim ovu priliku javno pitati JP Elektroprivredu HZHB tko je donio takvu odluku. Je li ta odluka donesena unutar Elektroprivrede ili negdje drugdje? Ako je donesena drugdje, recite nam je li donesena u Livnu ili u Mostaru. Budući da nijedna obiteljska kuća u Hercegovini nema solare na krovu, je li HDZ BiH naredio da se solari smiju dodjeljivati samo podobnima?
Pitanje i za HNS – Hrvatski narodni sabor. Gospodo, jeste li ikada raspravljali o tome zašto hrvatske stranke namjerno podmeću nogu narodu i velikom broju obitelji uskraćuju čak i taj mali dio ekonomskog kolača od solara? Ako niste, vrijeme je da raspravljate. Ako je ovo odluka Elektroprivrede HZHB, onda njezino rukovodstvo treba biti smijenjeno. Ako je odluka stranaka koje čine HNS, onda se svi zajedno preispitajte koja vam je svrha.
Solarima je mjesto na krovu, a ne na zemlji. Pogledajte samo primjer sulude ideje da se u Mokronogama i Eminovu Selu pod solarne panele stavi 260 hektara pašnjaka i šumskog zemljišta u području gdje mala i srednja obiteljska gospodarstva drže tisuću grla stoke. Oduzimanje zemlje poljoprivrednicima kako bi se dala stranačkim klijentima ne spada više u kategoriju „prelijevanje iz šupljeg u prazno“, to je preblaga dijagnoza. Ovo što rade naše vlasti je moralni, ekonomski i demografski sunovrat. Ako oduzimate novac i ugrožavate egzistenciju domaćem stanovništvu te prebacujete ekonomsku korist investicijskom fondu iz Češke za crkavicu u proračunu, kojim ćete vi raspolagati, a ne narod, tada ne potičete razvoj općine i županije, nego promovirate klijentelizam na najbezobzirniji način.
Devet godina su naše vlasti u Federaciji odugovlačile s usvajanjem zakona koji regulira instaliranje solara na krovovima obiteljskih kuća i da nije bilo pritiska međunarodnih institucija, vjerojatno nikada ne bi ni bio usvojen. Dvije godine nakon usvajanja zakona još nijedna obiteljska kuća u Hercegovini nije priključena na mrežu. Tolika je pohlepa stranačke klijentele – ni marka ne smije „iscuriti“ nepodobnima.
Nije teško izračunati kolika bi bila ušteda za proračun kada bi bolnice, domovi zdravlja, škole i svi drugi javni objekti imali solare na krovu. Nije teško izračunati koliki bi bio poticaj gospodarstvu kada bi svi gospodarski objekti imali solare na krovovima. Umjesto pravedne raspodjele kolača kroz male elektrane na krovovima, naše su vlasti odlučile oduzimati zemlju poljoprivrednicima kako bi stranačkim klijentima omogućile ogromne profite.
Prema izvješću FERK-a za 2024. godinu, ukupan iznos poticaja za obnovljive izvore energije iznosio je 7,3 milijuna KM, od čega je na području Elektroprivrede HZHB prikupljeno oko 1,5 milijuna KM, dok je ostatak prikupljen na području Elektroprivrede BiH. Vjerujem da bi svatko od nas ove novce radije vidio na krovu škole ili na krovovima dvije tisuće obitelji u Livnu ili Tomislavgradu nego na megalomanskim stranačkim elektranama. A pritom neki od tih stranačkih klijenata imaju sudske dosjee deblje od Starog zavjeta.
Dok sam pisala eseje za poslijediplomski studij 2017. – 2018. godine, često sam posjećivala mrežnu stranicu Federalnog zavoda za programiranje razvoja (https://fzzpr.gov.ba/). Oni objavljuju godišnja izvješća o razvoju na temelju podataka prikupljenih iz svih federalnih i državnih agencija. Hercegbosanska županija godinama je držala čvrsto predzadnje mjesto. Gora od nas bila je samo Unsko-sanska županija. Ove jeseni, nakon što sam se naslušala priča o tome kako smo se razvili i obogatili od koncesija, ponovno sam otišla na stranicu vidjeti kako se to reflektiralo na razvojne pokazatelje. I ima se što vidjeti – Hercegbosanska županija pala je s predzadnjeg na posljednje mjesto.
Otkad se pravosuđe u Unsko-sanskoj županiji počelo baviti svojim poslom i otkad su političari počeli završavati u zatvoru, ekonomski pokazatelji su se počeli popravljati. Kod nas još nitko nikada ni za što nije odgovarao. Možete biti sigurni da pomak s posljednjeg mjesta ne ovisi o broju instaliranih vjetro ili solarnih kapaciteta, nego o tome hoće li eutanazirano pravosuđe konačno početi raditi svoj posao.
Cilj ovog serijala bio je ponuditi analitički i kritički osvrt na ono što je započelo kao plemenita ideja „zelene energije“, a s vremenom se pretvorilo u agresivnu ideologiju koja pod svaku cijenu ustraje u obrani profita koji parazitira na džepovima običnih građana. Na primjerima Njemačke i Velike Britanije mogli ste vidjeti kako se „zelena industrija“, kada izmakne kontroli, ponaša kao destruktivan element u javnim financijama.
Željela sam vam ponuditi informacije koje su dostupne u akademskim analizama na kojima se temelje javne politike ozbiljnih zemalja. Zato se Europa, nakon gotovo 30 godina eksperimentiranja, vratila nuklearnoj energiji.
Ako velika, moćna i disciplinirana Njemačka, nakon potrošenih gotovo tisuću milijardi eura, nije u svoju ukupnu potrošnju uspjela integrirati više od 15 posto energije iz vjetra i solara, nerazumno je oduzimati zemlju poljoprivrednicima i razbacivati je na megalomanske projekte.
Ne trebaju nama 300 vjetrenjača na brdima oko Tomislavgrada i još otprilike toliko u Livnu. Onoga trenutka kada svaka obitelj koja to želi bude imala solare na krovu i kada svi proizvodni i gospodarski subjekti koji pune proračun i trajno zapošljavaju naše stanovništvo budu imali solare na krovovima, garažama i proizvodnim halama, tada možemo razmišljati kako ćemo „uveseliti“ stranačke klijente.
