Od nekadašnjeg giganta danas su ostale samo oronule hale, zahrđala vrata i četiri radnika: Mira Lolić, Ljubica Lazić, Snježana Panić i Dušan Malbašić.
Dok su pojedinci pljačkali, a institucije okretale glave, četvero radnika ostalo je na svojim radnim mjestima do posljednjih dana.
Podsjećamo, banjalučka tvrtka Metal prije rata zapošljavala je 650 radnika i bila je među najuspješnijim veleprodajnim tvrtkama u regiji. Nakon što su ratni profiteri tijekom rata ispraznili skladišta Metala, koja su, prema predratnom vodstvu tvrtke, sadržavala više od 20 milijuna maraka tehničke robe, na scenu su stupili tajkuni i odveli bivšeg banjalučkog giganta u ponor.
Priča o posljednja četiri radnika Metala iz Banje Luke – Miri, Ljubici, Snježani i Dušanu – identična je sudbinama radnika opljačkanih banjalučkih tvrtki. Odrasli su i obrazovali se u jednom sustavu, dobili posao, radili pošteno, dolazili na posao, vjerovali u ljude i na kraju, ni krivi ni dužni, postali žrtve beskrupulozne pljačke, piše Srpskainfo.com.
Ovo je identična priča i s druge strane, gdje su svi radili s ciljem maksimalnog poštovanja prema radnicima, ali…
Metalni radnici
Na pitanje zašto su ostali u Metalu kada je situacija odavno izmakla kontroli, Mira, Ljubica, Snježana i Dušan odgovaraju da su svoj posao uvijek radili pošteno i da ga i danas rade.
Netko bi mogao reći da su ti radnici bili lakovjerni i da su trebali davno otići, ali tko ima pravo tako suditi u zemlji u kojoj većina šuti o puno većem zlu, dok ga manjina brutalno zloupotrebljava desetljećima.
Danas su posljednja četiri radnika Metala smještena na tavanu zgrade čija unutrašnjost na nekim mjestima izgleda kao da je bila poprište oružanih sukoba. Zgrada je devastirana, prostori se iznajmljuju različitim tvrtkama, kao i sve hale u krugu Metala. Za neke prostore piše da se iznajmljuju za marku po kvadratnom metru, ali ni taj prihod ne ide na račun Metala, a četvero radnika čak nema svoje plaće.
U skučenom uredu u kojem rade Mira, Ljubica i Snježana uključena su dva grijača, dok se u podrumu zgrade nalazi restoran kroz koji, kako saznajemo, često prolaze pijanci, ali nitko ne plaća račune za vodu i struju.
Republika Srpska počinje tamo gdje logika završava.
Mira Lolić i Snježana Panić diplomirane su ekonomistice. Mira je prije nekoliko mjeseci napunila 40 godina radnog staža. Kaže da je pošteno odslužila svoj radni vijek i da će sada u mirovinu, a zbog neplaćenih doprinosa podnijet će tužbu.
Čekala sam svojih 40 godina staža jer da sam otišla s 20 godina staža, imala bih manju mirovinu od čistačice – kaže Lolić, odgovarajući na pitanje zašto je ostala u tvrtki.
Njena mlađa kolegica Snježana radi u Metalu već 26 godina. Ljubica Lazić je komercijalna radnica i radi 38 godina, a njihov kolega Dušan Malbašić je nosač i ima 34 godine Metala na leđima.
Bila sam komercijalistica, kao i Mira. Sve je bilo normalno dok nam nisu blokirali račune. Tada nas je bilo više, a oni koji su bili za mirovinu dobili su otpremnine i otišli 2014. godine. U međuvremenu sam napunila 65 godina, a sada nemam ni minimalac zbog nepovezanog staža – kaže ogorčena Snježana.
Plaća za patnju
Prisjeća se kako ih je 2014. godine ostalo oko 10. Radnici su stalno bili uvjetovani, prisjeća se Snježana.
Bili smo ljuti. Što god nam je obećano, nije nam ispunjeno. Bilo je potraživanja, blokiranih računa, pa je nastala tvrtka Masa, pa Koridor 2015. Plaćeni smo bijedno, oko 300 maraka. On (Milošević) je isplatio sve svoje plaće, a prema sudskim presudama dugujemo nam od 20.000 do 30.000 maraka po zaposleniku, bez kamata – prepričava Snježana burne godine u Metalu.
Glavna djelatnost tvrtke više ne postoji; tvrtka živi od najma. Radnicima se duguje 11 plaća, uz sudske naloge. Nekome se duguje više od 40.000 maraka.
Dušan Malbašić, bivši vojnik Vojske Republike Srpske, dijeli istu sudbinu s radnicama, ali ide korak dalje i ukazuje na kriminalne aktivnosti koje očito više ne zanimaju pravosuđe.
Svaki mjesec se nekoj tvrtki isplati 50.000 maraka od najma prostora u zoni Metala. Jedno piše u ugovoru, a drugo je stvarno stanje – razlike su u prikazanim kvadratima. Varaju nas i državu. Nama radnicima Metala ništa nije dano i žele nas istjerati jer smo mali dioničari. Smetnja smo; treba im novac za izgradnju zgrada – kaže Malbašić, dok se sprema još jednom otići na hladnoću i zaključati zahrđala vrata na ulazu u Metal.
Prošli tjedan učinili su isto, pa je došla policija i otvorila vrata.
Stavite nas u zatvor, barem tamo imamo što jesti – dodaje Malbašić.
Rugljaj državi
Malbašić otkriva da je nedavno bila aukcija imovine Metala, procijenjena na 30 milijuna maraka. Aukcija je propala, ali to je, dodaje, dobro poznata igra.
Opljačkali su Metal, zadužili ga višemilijunskim iznosima i sada poništavaju dražbu kako bi kupili tvrtku za što niži iznos. Ovo je ruganje sudu i državi; radi se da bi milijunaši dobili sve gotovo ni za što – ističe portir bivšeg banjalučkog giganta.
Njih četvero, tri žene i vratar, bore se kao lavovi, zaključavaju kapiju kako ne bi skrenuli pozornost na sebe i problem, ali su premalo.
Svi zovu nadležne institucije.
Sve vrijeme i Porezna uprava RS-a i Fond PIO znali su da nam se doprinosi nisu uplaćivali godinama, ali su okrenuli glavu i sve odgađali. Porezi i doprinosi se ne plaćaju 17 godina – kažu posljednji radnici Metala iz Banje Luke.
Bivši direktor, Brane Milošević, u međuvremenu je izvansudski osuđen na tri i pol godine zatvora i novčanu kaznu od 20.000 maraka zbog protuzakonitog postupanja u gospodarskom poslovanju.
“Prekršio sam zakon jer država ne funkcionira”
Milošević je za Srpskainfo rekao da je isplaćivao plaće, ali da doprinosi nisu mogli biti uplaćeni zbog blokiranih računa Metala. Tvrdi da ni njemu nisu uplaćivani doprinosi, te da je borba svake godine bila da se ne ispune milijunska potraživanja koja je Petar Dušanić imao prema Metalu.
Radio sam koliko sam mogao, ali sam kršio zakon iz nužde, jer država ne funkcionira. Da je država uhitila odgovorne i deblokirala račune Metala, radili bismo normalno i bavili se trgovinom. Ali nismo mogli normalno poslovati, već samo iznajmljivati prostore. Nismo mogli nabavljati robu, jer bi ih Porezna uprava blokirala – kaže Milošević. Dodaje da se nakon njegovog odlaska knjige više ne vode uredno.
Cilj je da pojedinci dobiju parcele i grade zgrade – kaže Milošević.
Tvrdi da mu se plaća također duguje.
Imam mirovinu od 660 maraka i kako ću od toga živjeti? Duguje mi se pet plaća. Kad sam došao, radnici su imali po 200 maraka, a to je bilo 2008. Kad sam otišao, plaća s Vrhovnog suda bila je 1.600 maraka – prisjetio se Milošević.
Dodao je da bi se radnicima plaće mogle isplatiti i danas, ali da je to na vlastima.
Sadašnji direktor Metala, Ranko Lukić, za Srpskainfo je rekao da čini sve što je u njegovoj moći kako bi preostalim radnicima osigurao plaće i doprinose, ali da se prvo mora raspetljati ono što je radio prethodnik.
Pokazujući brojne ugovore o najmu, Lukić objašnjava da neke tvrtke ne plaćaju struju ni vodu. Prostori se iznajmljuju po cijeni od 1,5 KM po kvadratnom metru.
Brane Milošević je, bez suglasnosti Uprave, prije odlaska produžio ugovore sa stanarima kako bi novac uplatili na račun tvrtke Koridor 2015. Zato danas nisam u mogućnosti isplatiti plaće radnicima. Ali ono što mogu učiniti, a činim, jest obavijestiti sve stanare da ugovor nije u skladu sa zakonom, da ga nije odobrio Upravni odbor i da se novac mora uplatiti na drugi račun, kako bi se radnicima nakon 11 mjeseci konačno počele isplaćivati plaće i doprinosi – naglasio je Lukić.
Istina.media
