Članak 6. Europske konvencije o ljudskim pravima:
… svatko ima pravo na javno saslušanje (public hearing).
Presuda se mora javno izreći (judgment shall be publicly pronounced)
Napomena: U pravničkom engleskom jeziku “shall” za treće lice jednine nije pomoćni glagol budućeg vremena, nego ima značenje dužnosti, obveze.
Za Istina.media ekonomist i pravnik Milenko Krčum
Legenda u magarećim ušima kralja Midasa
Legenda o Midasu kaže da je Midas, kralj Frigije, jednom prilikom sudjelovao u glazbenom natjecanju između boga Apolona i Pana. Zbog toga što je Midas bio PRISTRAN i favorizirao Apolona, Apolon ga je kaznio tako što mu je podario magareće uši. Taj tjelesni „dar“ Midas je nastojao sakriti nošenjem turbana. No njegov frizer (“brico”) je po prirodi svog zanata znao tajnu. Kad frizer više nije mogao šutjeti, iskopao je rupu u zemlji i prošaptao tu tajnu u nju. Iz rascijepljene zemlje izrasle su trske čiji su šumovi na vjetru svirali neobičnu pjesmu koja je zvučala: “U kralja Midasa magareće uši”
Midasu se sve se pretvara u zlato
Ima o kralju Midasu i druga legenda, u kojoj metafora nije bez ikakve veze s defektima nositelja vlasti. Ta legenda kaže kako je kralj Midas od Dionizija tražio da mu ispuni želju da se sve što Midas dotakne odmah pretvori u zlato. Baš je volio zlato. I bi kako je tražio. Kad mu se želja ostvari shvati koliko se zaletio. Baš sve što bi dotaknuo pretvaralo se u zlato. Nije mogao ni jesti ni piti. A ni ostalo.
Lijepa priča o pohlepi i gluposti. A pohlepe i gluposti u vlasti uvijek je bilo i uvijek će biti, nadamo se – sve manje, kako javnosti bude više.
Kozje uši cara Trajana
Slična je legenda o ušima cara Trajana (“U cara Trajana kozje uši)” Jedino uši nisu magareće, nego kozje.
U raznim inačicama ovih legendi leži metafora nemogućnosti vlasti da od javnosti sačuva tajne o svojim nakaznostima / defektima. Javljaju se bajkovite priče o trsci koja izraste i dok puše vjetar ona propjeva ili o trsci od koje se napravi frula, koja propjeva, o bunaru u koji je kazana tajna, pa i bunar propjeva.
Dakle, nije baš realistična priča o otkrivanju tajni koje vlasti pometaju pod tepihe. Trska koja pjeva, frula čija svirka otkriva tajnu, bunar koji progovara i otkriva tajnu. A ni frizer/brico nije baš oprezan, niti pametan. Morao je znati da će se na njega prvog posumnjati. Nego na koga bi. Legende o njegovoj sudbini, koliko se sjećam, ništa ne govore. Vjerujem da je zbog otkrivanja tajne o magarećim i kozjim ušima ostao bez ušiju, ako ne i bez glave.
Ali ipak se događa. Bude čarobna trska, bude čarobna frula, bude čarobni bunar. I kad ne bude neopreznog brice, nađu se tu novinari koji su spremni prihvatiti rizik. Ali oni ne mogu mnogo bez brice (insajdera, koji zna tajne). Ti su insajderi uglavnom nečim nezadovoljni ili im je “pukao film” ili tko zna što im se dogodilo. Ima i drugih insajdera, koji će tajnu izgovoriti, ali ako su sigurni da se neće otkriti njihov identitet.
Imali smo čarobnih stabljika trske. Znale su izniknuti na čudim mjestima. Na “Petom katu” jedne privatne zdravstvene ustanove. U kavani u kojoj je poduzetnik iz USKog kantona, preko veze u SIPI, došao do Mićinog kuma, pa je kum sredio da Mića na nemjestu obećava da će razgovarati s Dalidom o stvarima o kojima ne bi smjeli razgovarati. I kad u javnost ispliva tajno snimljeni skandalozni razgovor poduzetnika, inspektora SIPA-e, Mićinog kuma i Miće – tada prvog čovjeka našeg pravosuđa, Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće dade Mići jednoglasnu podršku. I da ne bi druge frule koja opet propjeva: U predsjednika Milana magareće uši, ‘ko zna koliko bismo još gledali i slušali Miću.
Javnost rasprave i sudskih odluka
Mnoge tajne ne izrastu u trsku i ne budu propjevane kroz čarobnu frulu. Tajne našeg pravosuđa najčešće nikad ne dođu do ušiju javnosti. To je zato što nema neopreznog brice i zato što je brici koji čuva tajnu jako dobro.
Bilo je frula koje su propjevale o skandalima u izvršnoj vlasti, u javnim ustanovama kao što su zavodi. Bilo je frula koje su propjevale o pravosuđu. No, rijetko.
Javnost u radu sudova
Vjerojatno bi bilo manje magarećih i kozjih ušiju, kad bi javnost znala tko i kako se sudi. Naravno, svaki sudac će vam kazati da sudi profesionalno i pošteno i da bi sudio jednako pred očima (i UŠIMA) javnosti i bez javnosti.
Još u starom rimu sudski postupci su se često održavali na trgu (Forum romanorum) ili na drugom javnom mjestu, kako bi javnost mogla pratiti sudske postupke. Važnost javnosti za integritet pravosuđa priznaje se od tog doba pa sve do danas. U Europskoj konvenciji o ljudskim pravima javno “saslušanje” (javnost sudskog postupka) je neizostavna sastavnica poštenog suđenja. „Kaže se da je sunčeva svjetlost najbolji dezinficijens.” (“Sunlight is said to be the best of disinfectants. L. Brandeis)”
U današnje doba nisu nam potrebni trgovi. Tehnologija kao proteza ljudskih sposobnosti (Barr) dopušta da javnost ima ogromne uši i dalekovide oči, pa javnost čuje i vidi s kraja na kraj svijeta.
Bez sunčeve svjetlosti ona trska što propjeva skrivanu tajnu neće niknuti ni narasti.
Stoga ćemo u nizu sljedećih napisa baciti svjetlo na neke sudske odluke koje možda nikad ne bi bile ni donesene – da su suci znali da će izići na svjetlo dana. Lijep pozdrav do sljedeće trske i sljedeće frule.
Zasad će se objavljivati informacije u predmetima u kojima ne postoji dužnost čuvanja profesionalne ili druge tajne, a stranke to izričito zahtijevaju ili odobravaju.
