Dok se nova turistička sezona približava, ugostitelji i hotelijeri u Hercegovini suočavaju se s istim problemom kao i prethodnih godina — nedostatkom radne snage. Iako je u evidenciji nezaposlenih u Hercegovačko-neretvanskoj županiji više od pet tisuća mladih do 30 godina, poslodavci ne mogu pronaći radnike, dok istovremeno veliki broj mladih odlazi raditi na sezonske poslove na hrvatskoj obali. Razlika u zaradama, uređeniji radni uvjeti, osiguran smještaj i percepcija veće profesionalnosti samo su neki od razloga zbog kojih mladi napuštaju lokalno tržište rada.
Istraživanje pokazuje da problem nema jednostavno rješenje: mladi tvrde da traže poštovanje i adekvatnu naknadu za svoj rad, poslodavci smatraju da imaju nerealna očekivanja, dok institucije priznaju da nedostaje sustavni pristup.
„Na obali se radnik više cijeni“
Ljiljana Pandža iz Čapljine već godinama odlazi na sezonski rad na hrvatsko primorje. Kaže da je na prvu sezonu otišla sasvim slučajno, bez jasne predodžbe što je čeka.
„Nisam ni znala kako se kreću plaće i to poslodavci znaju iskoristiti kod novih sezonaca. Ali kasnije počnete cijeniti svoj rad i ne želite raditi tamo gdje vas ne cijene“, ističe ona. Danas, nakon pet sezona, kaže da su financije presudne.
„Plaće su naravno ključne, pogotovo ako radite posao gdje imate bakšiš. Svi gledaju da što više novca ponesu kući.“
Osim zarade, navodi i veliku razliku u radnim uvjetima. Dok se u lokalnim sredinama često radi „dok ima gostiju“, na obali je radno vrijeme uglavnom precizno definirano.
„U Bosni i Hercegovini često nemate određeno radno vrijeme niti slobodne dane. U Hrvatskoj radite osam sati i imate dva obavezna slobodna dana tjedno“, kaže Pandža.
Ističe i da su gostoprimstvo i struktura turista drugačiji.
„Ljudi dolaze na odmor i spremni su potrošiti, pa nije problem ostaviti bakšiš. To znatno povećava zaradu.“ Sezonski rad, kaže, nije dugoročno rješenje, ali je snažan financijski i profesionalni poticaj.
„To se radi dok ste mladi. U tih pet-šest mjeseci zaradite, steknete iskustvo i kontakte.“
Na pitanje bi li ostala raditi u svom gradu, odgovara da bi — ali pod boljim uvjetima.
„Lokalni poslodavci trebaju više cijeniti radnike, danas ljudi znaju koliko vrijede i ne pristaju na manje.“
Ostati kod kuće — izbor srca, ne ekonomije
Za razliku od Ljiljane, Nejra je odlučila ostati raditi u svom mjestu tijekom sezone. Ključni razlog nije bio posao, nego obitelj.
„Blizak odnos s obitelji i prijateljima presudio je da ostanem. Mnogo mi znači što sam blizu kuće.“ Ipak, priznaje da je razmišljala o odlasku na obalu zbog većih dnevnica i novog iskustva.
„Otišla bih da upoznam nove ljude, steknem iskustvo i više zaradim, ali i da promijenim okolinu.“ Prema njezinim riječima, rad u lokalnom turizmu ima svoje nedostatke.
„Slobodne dane dobivamo samo ako su prijeko potrebni, najveći problem je nefleksibilno radno vrijeme.“ Smatra da bi poslodavci mogli zadržati više mladih kada bi radno okruženje bilo humanije.
„Atmosfera ne bi trebala biti samo strogo poslovna, ljudi bolje rade kada se osjećaju cijenjeno“, kaže.
Poslodavci: „Ne možemo konkurirati obali“
Ugostitelji s druge strane tvrde da su im ruke vezane. Muhamed Zukanović, vlasnik ugostiteljskog objekta u Počitelju, kaže da mu i ove sezone nedostaje radnika te da je situacija svake godine sve teža.
„Problem će sigurno rasti“, upozorava.
Na pitanje zašto mladi odlaze odgovara da, prema njegovim riječima, mladi traže „instant rješenja“ te ističe da lokalni poslodavci teško mogu financijski konkurirati primorju.
„Radimo sezonski, a troškovi poslovanja stalno rastu.“
Radno vrijeme u njegovu objektu je od 6 do 22 sata u dvije smjene, a stalni radni odnos je teško osigurati zbog sezonalnosti.
„Mnogo nas pogađa rast cijena. Podrška institucija praktično ne postoji“, kaže i dodaje da loš ili nedovoljan kadar izravno utječe na kvalitetu usluge, a time i na razvoj turizma.
5.200 nezaposlenih do 30 godina
Prema podacima Službe za zapošljavanje Hercegovačko-neretvanske županije, u evidenciji je više od 5.200 nezaposlenih mladih osoba do 30 godina, ali ta brojka ne odražava realno stanje na tržištu rada.
U Zavodu ističu da je teško procijeniti koliko ljudi odlazi na sezonski rad u Hrvatsku jer mnogi nisu prijavljeni ili se brišu iz evidencije zbog neaktivnosti.
Službeni podaci pokazuju da je u razdoblju od ožujka do sredine lipnja 2025. godine samo 61 osoba iz evidencije zasnovala radni odnos u Hrvatskoj, znatno manje nego ranijih godina. Ipak, stručnjaci smatraju da stvarni broj sezonskih radnika višestruko nadmašuje ovu statistiku. Najtraženija zanimanja ostaju konobari, kuhari i sobarice, ali interes za obuke opada.
„Jedan od razloga je što poslodavci često ne zahtijevaju formalno obrazovanje za te poslove“, navode iz Zavoda. Kao ključne faktore zadržavanja radne snage ističu plaće, uvjete rada, ali i opću društvenu stabilnost.
Institucije bez preciznih podataka
Iz Ministarstva trgovine, turizma i zaštite okoliša Hercegovačko-neretvanske županije potvrđuju da je nedostatak radne snage jedno od ključnih razvojnih pitanja, ali priznaju da ne raspolažu točnim statistikama o broju potrebnih radnika. Pomoćnica ministra Edina Jogunović navodi da je u tijeku izrada Strategije razvoja turizma za razdoblje 2026.–2034., koja bi trebala sustavno obraditi pitanje ljudskih resursa. Ministarstvo trenutno podržava projekte osposobljavanja mladih, subvencioniranje polaganja ispita za turističke vodiče te razvoj turističkih startupa.
Također, Ministarstvo planira suradnju sa školama radi jačanja praktičnih znanja učenika.
Ipak, priznaje se da bez šire koordinacije svih razina vlasti i poslodavaca problem neće biti riješen.
Više od plaće — pitanje dostojanstva rada
Iako se često ističe novac kao glavni motiv odlaska, razgovori s radnicima pokazuju da su jednako važni radni uvjeti, sigurnost, slobodni dani i odnos poslodavca prema zaposlenima.
Mladi žele: jasne ugovore i prijavu, definirano radno vrijeme, redovne slobodne dane, mogućnost napredovanja, profesionalno okruženje i osjećaj poštovanja, a na obali se, prema njihovim riječima, to češće dobiva u paketu.
Dugoročne posljedice
Nedostatak radne snage ne pogađa samo poslodavce nego i širu ekonomiju. Lošija usluga znači nezadovoljne turiste, kraće zadržavanje gostiju i manju potrošnju, što izravno utječe na lokalni razvoj.
Ako se trend nastavi, turizam u unutrašnjosti mogao bi se suočiti s paradoksom da prirodne i kulturne atrakcije postoje, ali nema tko da ih opslužuje.
Može li se trend preokrenuti?
Naši sugovornici slažu se da je bez sustavnih promjena teško očekivati značajan pomak.
Rješenja koja se najčešće spominju uključuju:
povećanje plaća i smanjenje doprinosa,
subvencije za zapošljavanje, razvoj cjelogodišnjeg turizma, bolju povezanost obrazovanja i tržišta rada, poboljšanje radnih uvjeta i aktivnije uključivanje lokalnih vlasti.
Između iskustva i egzistencije
Za mnoge mlade sezonski rad nije samo posao nego i životna etapa, prilika za zaradu, putovanja i upoznavanje novih ljudi, ali istovremeno odražava i nedostatak stabilnih prilika kod kuće.
Dok jedni pakuju kofere za more, drugi ostaju zbog obitelji ili nedostatka alternative, a poslodavci, pak, strahuju da će objekti ostati prazni ne zbog manjka gostiju, nego zbog manjka osoblja.
Pitanje koje ostaje otvoreno pred početak svake nove sezone glasi:
Može li domaći turizam opstati bez domaćih radnika ili će „sezona bez radnika“ postati nova normalnost?
M.Zukanović/Istina.media
