Pametno, neustrašivo novinarstvo

NEPODNOŠLJIVA LAKOĆA VLADANJA – Od stabilokracije do debilokracije

Lijepo je primijetio Slavoj Žižek da je ideologija više u tomu što se prešućuje nego u tomu što
ideologija proklamira.

Gdje smo? U zemlji kojoj se daju instrukcije kako će postići civilizacijske standarde i
zadovoljiti famozna “poglavlja” na putu ka europskim integracijama. I kažu, kao što kažu
dobri pedatozi osobi u razvoju: ostvarili ste znatan napredak, ali treba … itd.

U stvarnosti svi, ili skoro svi, znamo, jer nismo (svi) glupi, koliko smo napredovali i u kojem
smijeru. Ništa nije okakvo kakvo se proklamira. Onakvo je kakvim se prešućuje. Tu i tamo
bude neki incident, ali šutnja je zakon. Tu i tamo prolupa neki doktor za bolest prolupavanja
(psihijatar), pa vidimo što se krije ispod tepiha.

Mi smo u poretku koji je politolog Florian Bieber, onaj što nas je proučavao duboko i
naširoko – naziva “stabilokracijom”. Stabilo kracija je po njemu – poredak u zemljama
Zapadnog Balkana u kojem međunarodni akteri daju prednost stabilnosti i preveniranju
oružanog sukoba kao najbitnijem cilju. Zbog doga toleriraju vladajućim političkim elitama
upravo ono što bi po službenim proklamacijama trebalo odstraniti iz poretka.

Sjećam se dobro slikovite izjave pravnog savjetnika čudne tvorevina koja se zvala Uprava
Europske unije (nad) Mostarom (European Administration of Mostar od 1994 do kraja 1996).
Na jednom sastanku on reče: “Ovo što radimo (da EU upravlja nekim gradom) je
eksperiment. Ne želimo da nam laboratorij eksplodira”.

Pomislih, ali ne rekoh: “Ne želite, naročito ne želite da eksplodira prije nego što izađete iz
laboratorija.”

Službeno, ciljevi europskih integracija su: vladavina prava, nulta tolerancija prema korupciji,
neovisno pravosuđe… Europska birokracija i europska diplomacija znaku javno kritizirati sve
ili pojedine političke lidere.

No, znaju oni da samo i samo u dogovoru s njima mogu ostvariti bilo što. U biti, i europska
birokracija i narod se drže one: “Dobro je, samo nek’ ne puca”. I nije to toliko loše. Mir kao
vrijednost iznad svih vrijednosti možda nije pogrešan izbor. “Nikad nije bilo dobrog rata ili
lošeg mira” (B. Franklin).

Znam, mnogi se neće složiti. Nije se ni složio moj profesor predmeta ONO i DZS
(Općenarodna obrana i društvena samo zaštita). Odmah je on podigao obrve i intuitivno
naslutio da je ovaj mladac malo zastranio, možda pod utjecajem zapadnjačke (kapitalističke)
ideologije.

A i danas ima onih koji veličaju rat i nasilje. Naročito oni kojima je taj rat – brat.

No, postoji i druga strana problema. Kad se zarad mira i odsustva oružanog sukoba tolerira i
amnestira svako zlo. I kad se svako zlo svakodnevno pomete pod tepih. Kad zlo i
“organizirana neodgovornost” postaju sustav (Hannah Arendt, Eichmann in Jerusalem: A
Report on the Banality of Evil).

Mir ne znači nužno odsustvo zla. Može značiti organizirano, birokratski pedantno uređeno
zlo. Zlo koje se čini kroz provođenje politike i naredbi. Lekcija koju nam je dala Hannah
Arendt je važna: Ništa ne može zamijeniti individualno i kritičko mišljenje. Nema tog dodatka
prehrani, tih vitamina i minerala, koji čovjeka i zajednicu mogu zaštiti od teških boleština, kad
se zatre – ili samo od sebe atrofira – kritičko mišljenje.

Internetski portali su kao stotinu cvjetova i stotina škola mišljenja iz parole koju je izrekao
Mao 1956. godine. Iako je već iduće 1957. godine postalo jasno da komunistička vlast nije
baš doslovno mislila dopustiti slobodu mišljenja i izražavanja, lijepo je to zvučalo kad je prvi
put izgovoreno. A vlast, ne samo komunistička, nikad ozbiljno ne misli da ju smiješ slobodno
kritizirati.

Ali tu smo, gdje smo. U stabilokraciji, ali nismo debili – niti smijemo dopustiti da nas vlast
učini debilima.

Milenko Krčum/ Istina.media