Sjećate li se priče iz 2013. godine o Kuvajćaninu koji su umjesto u Sarajevo taksijem zalutali u Široki Brijeg? U svojoj najnovijoj kolumni, Miljenko Prskalo povlači pronicljivu i oštru paralelu između ovog neobičnog događaja i političke karijere Dragana Čovića. Je li i njega netko davno doveo na “pogrešnu adresu” s koje više od dva desetljeća ne odlazi, dok se narod iseljava, a sela prazne? Zašto je vrijeme da narod konačno “otkaže rezervaciju”.
Pročitajte u novom tekstu:
Sjećate li se one priče iz 2013. godine?
Kuvajćanin Aqeel al-Mausawi sa suprugom i djecom krenuo je u Sarajevo. Rezervirali hotel Park, sletjeli na sarajevski aerodrom, pokazali taksistu rezervaciju i krenuli. Samo što ih taksist nije odveo u Sarajevo.
Nakon više od dva sata vožnje završili su 140 kilometara južnije – u Širokom Brijegu. Pogrešan grad. Isti hotel.
I što su napravili?
Ništa. Ostali su nekoliko dana, upoznali Hercegovinu, ljude i običaje. Bili su oduševljeni gostoprimstvom i na kraju rekli da im nije žao što su pogriješili adresu.
E, sad dolazimo do našeg „Aqeela“.
Jer kada pogledamo političku karijeru Dragana Čovića, čovjek se mora zapitati:
Je li i njega netko davno doveo na pogrešnu adresu?
Samo što je u njegovom slučaju pogrešna adresa – Mostar, Bosna i Hercegovina – postala trajna adresa. I nije problem što je ostao. Problem je što je više od dvadeset godina uvjeravao Hrvate da upravo on zna put, upravo on zna adresu i upravo bez njega hrvatski narod ne može preživjeti.
A narod?
-Narod se iseljava.
-Mladi odlaze.
-Sela se prazne.
-Imovina propada.
-Politička moć se koncentrira u rukama nekolicine.
A svaki izbori ponovno počinju istom pričom:
„Samo nas još jednom izaberite – mi štitimo hrvatski narod.“
Dvadeset i više godina slušamo istu ploču. I svaki put kad netko pita gdje su rezultati, dobije novu prijetnju, novog neprijatelja i novu priču o ugroženosti.
Čović je toliko dugo na političkoj sceni da bi se čovjek mogao zapitati ima li on uopće plan otići s te adrese.
Ali postoji jedna stvar koju političari često zaborave:
-Narod nije ničije vlasništvo.
-Hrvati u BiH nisu ničiji privatni projekt.
-Nisu ničija izborna mašinerija.
-Nisu ničiji podanici.
I nisu rođeni da desetljećima služe istim političkim gospodarima.
A što se tiče političkih savezništava?
Jednom čuvaš Republiku Srpsku, drugi put govoriš o hrvatskom narodu, treći put pregovaraš s onima protiv kojih si jučer dizao glas. Sve samo da se ostane na vlasti.
Zato danas više nije važno tko je Čovića doveo na pogrešnu adresu.
Važno je da će mu hrvatski narod uskoro pokazati novu adresu – onu na kojoj nema vlasti, privilegija i političke kontrole nad narodom.
Kuvajćanin Aqeel pogriješio je adresu i nakon nekoliko dana otišao. Naš „Aqeel“ ostao je više od dva desetljeća. Ali svaka adresa ima svog vlasnika. A vlasnik političke vlasti u demokraciji nije stranka.
-Nije Čović.
-Nije HDZ.
-Nije nikakav politički poglavica.
Vlasnik je – narod.
I kad narod odluči promijeniti adresu, ni najbolji taksi više ne može vratiti starog putnika. Vrijeme je da se rezervacija konačno otkaže.
Svaka sličnost s našim hercegovačkim „Aqeelom“ je slučajna. I namjerna!
Miljenko Prskalo
