Kada je Juliet Walker 2008. godine prvi put kročila u Sarajevo, njezin je plan bio krajnje jednostavan i kratkoročan – namjeravala je ostati svega sedam dana. Nije ni slutila da će joj promjenljivi sarajevski ritam, u kojem su se izmjenjivali topli sunčani dani i nagli snježni pokrivači, predstavljati tek uvod u poglavlje života u kojem će samo dvije godine kasnije pronaći svoj trajni dom.
Danas, šesnaest godina nakon tog prvog sudbonosnog dolaska, ova Britanka koja je djetinjstvo i mladost provela u Australiji uspješno se bavi suvremenom umjetnošću, tečno komunicira na bosanskom jeziku i s ponosom ističe da je upravo u Sarajevu prvi put osjetila rijedak duševni mir, onaj u kojem više ne preispituje mjesto svog boravišta.
Od kazandžijskih radionica do studija kiparstva
Korijeni njezine fascinacije ovim podnebljem sežu u razdoblje dok je u Engleskoj pohađala postdiplomski studij konzervacije i restauracije metala. Čitajući stručnu literaturu, naišla je na nadahnjujući tekst o sarajevskim kazandžijama. Posebno ju je zaintrigirala činjenica da je autentični tradicijski zanat duboko ukorijenjen u svakodnevni život grada preživio sve nedaće i ostao živ. Ono što je započelo kao akademski interes ubrzo se pretvorilo u turistički posjet, a naposljetku i u trajnu životnu adresu.
„Ovo je prvo mjesto gdje sam živjela gdje nisam mislila: gdje bih drugo mogla živjeti?“, prenosi Raport priču koju je Walker ispričala Anadolu agneciji.
Njezin profesionalni put prije dolaska u Bosnu i Hercegovinu bio je jednako nesvakidašnji. Prije nego što se posvetila kiparskom izričaju, radila je s metalom, izrađivala glazbene instrumente poput truba, pa čak i popravljala parne lokomotive.
Iako napominje da su tehničke vještine obrade metala u osnovi slične, naglašava da joj tek sloboda umjetničkog stvaranja pruža istinsku ispunjenost koju obična industrijska radionica nije mogla ponuditi. Prošle je godine uspješno obranila master na Odsjeku kiparstva Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu, okrunivši tako dugogodišnju želju za povratkom umjetnosti.
Borba za status i poduzetnički koraci
Prve godine po preseljenju u Sarajevo proveo je radni vijek u hostelu na Baščaršiji, koji je funkcionirao i kao svojevrsni turistički servis. Upravo ju je rad s inozemnim gostima naveo da prepozna očitu prazninu na lokalnom tržištu usluga. U razgovoru s tadašnjim nadređenima rodila se ideja o otvaranju specijaliziranog vešeraja za turiste, kojeg je nekoliko godina kasnije, oko 2014. godine, samostalno pokrenula i uspješno vodila puna desetljeća.
Ovaj poslovni pothvat pokazao se ključnim za njezinu pravnu i administrativnu stabilnost jer joj je omogućio rješavanje pitanja stalnog boravka. Tek pošto je osigurala egzistenciju, otvorio joj se prostor za povratak primarnoj strasti – radu s bakrom, srebrom i skulpturama. Kako bi financijski premostila izazovne mjesece i lakše održavala svoj umjetnički atelje, povremeno se bavi i lektoriranjem tekstova na engleskom jeziku. Do sada se publici predstavila s dvije zapažene samostalne izložbe, na kojima posjetiteljima uz gotove radove demonstrira i sam kreativni proces nastajanja djela.
Integracija u društvo i jezična upornost
Posebno poglavlje njezine integracije u bosanskohercegovačko društvo predstavlja svladavanje jezika. Budući da je živjela u dvjema velikim engleskim govornim područjima, Velikoj Britaniji i Australiji, rano je spoznala univerzalnu istinu o iseljeništvu: ondje je uvijek bila doživljavana kao strankinja. Kad je već sudbina htjela da bude tuđinac, odlučila je postati „prava strankinja“ u sredini koja joj odgovara po mentalitetu.
Kako ne bi upala u zamku lagodnog oslanjanja na engleski jezik, namjerno je izbjegavala situacije u kojima bi joj sugovornici ugađali.
„Puno je lakše kada nemaš opciju da pričaš na engleskom. Moraš na bosanskom i malo-pomalo se poboljšavaš“, kazala je Walker, dodajući da joj je bilo važno izbjeći stereotipnu ulogu stranca koji očekuje da se okolina prilagođava njegovim navikama.
Otvorenost i srdačnost lokalnih ljudi potpuno su je razoružale. Dok se u Engleskoj, nakon povratka iz Australije, često susretala s dozom skepsis i nepovjerenja kod nepoznatih prolaznika, u Sarajevu je zatekla suprotnu atmosferu – ovdje su ljudi društveni, iskreno radoznati i spremni na razgovor bez neugodne tišine.
Njezini roditelji redovito posjećuju glavni grad Bosne i Hercegovine, dok ona tradicionalno odlazi u rodnu Englesku jednom godišnje, uglavnom tijekom božićnih blagdana. Svojim iskustvom želi ohrabriti i druge, pa svima koji dvoje o posjetu ovoj zemlji poručuje da ne oklijevaju, jer u gradu prepunom života i dobrih ljudi ne treba mijenjati ništa osim vlastite perspektive.
Istina.media
