Iako su žene u Bosni i Hercegovini sve vidljivije na političkoj sceni i obnašaju važne političke i javne funkcije, njihov ulazak u politiku nije uklonio brojne prepreke s kojima se i dalje suočavaju. U posljednjim desetljećima žene su zauzimale i neke od najviših političkih pozicija u zemlji.
Piše: Ružica Ljubičić/Istina.media
Primjerice, Željka Cvijanović iz SNSD-a bila je predsjednica Republike Srpske od 2018. do 2022. godine, a od 2022. godine članica je Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Borjana Krišto iz Hrvatske demokratske zajednice od 2023. godine obnaša dužnost predsjedavajuće Vijeća ministara BiH i prva je žena na toj funkciji. Njihove političke karijere dokazuju da žene mogu dosegnuti najviše razine političke moći. Međutim, prisutnost žena na visokim političkim pozicijama ne znači da su nestali dvostruki kriteriji prema kojima se one procjenjuju. Zašto se političarke i dalje procjenjuje prema izgledu, načinu odijevanja, privatnom životu ili karakteru, čak i onda kada bi u središtu njihove javne uloge trebali biti rezultati i politički rad? Odlučili smo istražiti osobna iskustva političarki te detaljnije analizirati njihovu vidljivost, političku mizoginiju, nedostatak podrške i druge izazove s kojima se susreću u političkom djelovanju.
Dijana Novković – Pećanac aktualna je ministrica rada, zdravstva, socijalne skrbi i prognanih u Vladi Hercegbosanske županije. Trenutno je jedina žena u aktualnoj vlasti ove županije. U svom radu susrela se s različitim komentarima i procjenama, no spremno je prihvatila i pohvale i kritike. Pritom ističe da nije dopustila da takve procjene utječu na njezin osjećaj vlastite vrijednosti i samopoštovanja.
„Kao društvo još uvijek smo skloni više komentirati osobu nego njezin rad. To se događa i ženama i muškarcima, samo se kod žena često više pažnje posvećuje stvarima koje nemaju nikakve veze s njihovim poslom. Ali ja se time ne opterećujem. Ako netko moj rad želi svesti na izgled, odjeću ili privatni život, to više govori o njemu nego o meni. Ja znam zašto sam ušla u javni posao i što želim postići. Ne mislim da trebam živjeti prema tome kako će me netko drugi procijeniti“, kaže Novković – Pećanac za Istinu.
Slične stavove dijeli i njezina stranačka kolegica Nikolina Mioč, zastupnica u Skupštini Hercegbosanske županije (HBŽ koja ističe da se njezina karijera temelji na rezultatima i jasno artikuliranim političkim stavovima, a ne na rodnoj pripadnosti.
„Kroz svoje političko djelovanje nisam se susretala sa seksizmom, mizoginijom niti omalovažavanjem, niti smatram da sam kao žena u ijednom trenutku bila u podređenom položaju u odnosu na svoje muške kolege. Moje iskustvo pokazuje da se u hrvatskoj politici cijene rad, trud i sposobnost, bez obzira na spol. Iz tog razloga ne smatram da se političarke danas moraju više dokazivati od muškaraca da bi zadobile poštovanje i kredibilitet, niti sam ikada dopustila da se moj rad procjenjuje kroz prizmu izgleda ili privatnog života. Pitanja ravnopravnosti i zaštite stoga ne vidim kao muško-žensko pitanje, već kao pitanje profesionalizma, kućnog odgoja i političke kulture pojedinaca, što vrijedi za sve sudionike u javnom prostoru“, odlučno tvrdi Mioč.
Izgled važniji od stručnosti
Iskustvo Benjamine Karić pokazuje, međutim, drukčiju stranu političkog života žena. Bosanskohercegovačka političarka i pravnica trenutno obnaša funkciju načelnice Općine Novo Sarajevo. Na tu je poziciju izabrana na lokalnim izborima 2024. godine. Široj javnosti postala je poznata kao 39. gradonačelnica Sarajeva, funkciju koju je obnašala od travnja 2021. do studenoga 2024. godine. Članica je Socijaldemokratske partije BiH. Karić priznaje da su je mizogini komentari puno više pogađali na početku karijere. Kao najmlađa gradonačelnica Sarajeva, a danas načelnica Općine Novo Sarajevo, često je imala priliku čitati neumjesne komentare koji su više govorili o predrasudama onih koji ih pišu nego o njoj i njezinu radu
„Ženama se još uvijek često nameće mnogo veći broj kriterija nego muškarcima. Od političarke se očekuje da bude stručna, odlučna i sposobna, ali istovremeno se komentira kako izgleda, kako se oblači, kako govori, kakav joj je privatni život i je li previše ambiciozna. Muškarcu se često pripisuje karakter i liderstvo, dok se iste osobine kod žene znaju predstaviti kao nešto negativno“, tvrdi Karić.
No mizoginija se često ne pojavljuje otvoreno. Vješto se zamota u ambalažu dobro nam poznatog humora, „dobronamjerne“ kritike. Upravo je u tome jedan od njezinih problema: uvredljiv sadržaj lakše prolazi kada se predstavi kao bezazlena zabava za šire mase. Kako navodi Karić, seksistički i mizogini komentari često se opravdavaju. Kada takve poruke prolaze bez osude, ne ostaju samo pojedinačni ispadi, nego postupno postaju prihvatljiv dio javne komunikacije. Granica onoga što se smatra dopuštenim pritom se pomiče sve dalje.
Obujam grudi važniji od doktorata
„Kreativnost“ mizoginih komentara s nama je podijelila i Mirela Džehverović članica Naše stranke, bosanskohercegovačka znanstvenica i političarka koja trenutno obnaša funkciju zamjenice gradonačelnika Grada Sarajeva.
„Naravno da sam se susretala s komentarima, od toga koliki mi je obujam grudi do komentara jesam li se udebljala ili smršavjela. Ovakvi ispadi nikada nisu bili javni, već isključivo po hodnicima. Nerijetko su bili upućeni meni izravno, dok je veći dio njih postojao u formi trača, što bih naknadno saznala, i to su uvijek bile mizogine i seksističke opaske. O montažama od kojih su pravljeni videi i posebnom ismijavanju mogla bih napisati roman“.
No, mizogini napadi prerasli su i u ozbiljne prijetnje.
„Nakon određenih javnih istupa i iznošenja stavova koji se nisu uklapali u većinski narativ, primjerice natpisa na Kazanima i političke borbe za 6. april, bila sam brutalno linčovana javno i u inboxu, s najgorim prijetnjama i uvredama. Nažalost, to su bili počeci mog političkog djelovanja, tako da ih nisam prijavila. Tada u zakonu još nisu bile jasno definirane ovakve vrste prijetnji“, navodi Džehverović.
Upravo zato važno je govoriti o ovim iskustvima. Mizoginija se ne zaustavlja na uvredi. Kada se ponižavajući komentari ponavljaju i ostaju bez posljedica, mogu prerasti u ozbiljnije oblike verbalnog i digitalnog nasilja, uključujući prijetnje. Problem zato nije samo u sadržaju pojedinačne uvrede, nego i u patrijarhalnoj atmosferi koja takvo ponašanje dopušta i normalizira i uvelike podržava. Političarke koje su izložene takvim napadima ne bi trebale biti prepuštene same sebi, a prijetnje i drugi oblici nasilja trebali bi se prijavljivati i, kada za to postoje zakonski uvjeti, sankcionirati.
Koliko se žene moraju dokazivati u politici?
Iako je sudjelovanje žena u političkom životu Bosne i Hercegovine danas vidljivije, njihova prisutnost na političkim funkcijama još uvijek ne znači i potpunu ravnopravnost. Dvostruki kriteriji ostaju prisutni: ženama se pogreške često teže opraštaju, a njihove se odluke i sposobnosti strože preispituju. Kao jedan od razloga Džehverović navodi izrazito konzervativne sredine u kojima se političko djelovanje žene još uvijek smatra neprihvatljivim. Duboko su utkani stavovi prema kojima je ženino mjesto u kući ili, eventualno, na nekom „ženskom“ poslu, poput učiteljice, medicinske sestre ili, u najboljem slučaju, doktorice.
„Ono što posebno želim naglasiti jest da se politika smatra muškim poslom, jer su oni ‘pametniji’, ‘izdržljiviji’, pa nam jednostavno tu nije mjesto. Međutim, sam narativ među ženama koje nisu u politici u potpunosti podržava ovu teoriju, tako da žene u politici imaju problem i sa svojim kolegicama izvan političkog kruga. Ako imate svoje političke stavove, ne plašite se muških kolega i branite svoje mišljenje, onda ste obično okarakterizirane kao (oprostite na izrazu) kučka, histerična ili emotivno nestabilna. Vrlo često sam za sebe čula: ‘Ma pusti nju, ona je luda’“, tvrdi Džehverović.
Prema njezinu mišljenju, cilj takvih komentara jest skrenuti pažnju s političkih stavova koje žene iznose i raspravu o njihovim argumentima zamijeniti napadom na njihovu osobnost. Umjesto kontraargumenata, lakše je diskreditirati osobu koja ih iznosi. Takav obrazac nije nužno ograničen samo na muškarce. Džehverović upozorava da i političarke mogu sudjelovati u reproduciranju istih obrazaca, pa se uvrede na račun izgleda i drugih osobnih karakteristika mogu pojaviti i među ženama.
S druge strane, pojedine političarke umorne su od stalnog dokazivanja i odbijaju prihvatiti ideju da bi njihov uspjeh trebao biti vezan uz činjenicu da su žene.
„Ne želim se više dokazivati zato što sam žena, niti želim da mi se nešto priznaje zato što sam žena. Ako radim dobro, očekujem da se to prepozna. Ako pogriješim, očekujem da za to odgovaram. Poštovanje se, po mom mišljenju, ne dobiva traženjem priznanja. Gradi se vremenom – radom, znanjem, odgovornošću i načinom na koji stojite iza svojih odluka“, smatra ministrica Novković- Pečanec.
Karić, međutim, smatra da žena u politici mora biti dvostruko pripremljena jer će se njezine odluke često više preispitivati, a pogreške strože komentirati. Ipak, upravo u tome vidi razlog da žene ne pokušavaju odgovarati očekivanjima drugih, nego da se oslone na vlastito znanje, rad i odgovornost. „Međutim, upravo zbog toga vjerujem da je važno da žene ne pokušavaju biti nešto što društvo od njih očekuje, već da budu ono što jesu – stručne, odgovorne, hrabre i dosljedne.“
Ženama je mjesto u politici
Karić smatra da se žene mogu dokazati svojim radom i da je upravo rad najbolji protuotrov mizoginiji. No pritom upozorava da odgovornost za promjenu ne može biti samo na ženama. Nije dovoljno ženama poručiti da budu snažnije, otpornije i spremne na veći pritisak. Potrebno je mijenjati i političku kulturu u kojoj se uvrede, seksizam i mizoginija prečesto toleriraju kao sastavni dio javnog života.
„Ali mislim da je važno poslati i jednu pozitivnu poruku ženama koje razmišljaju o ulasku u politiku, a to je da ne dozvole da ih strah od negativnog komentara zaustavi. Ako odustanemo zato što znamo da ćemo biti izložene kritikama, onda upravo oni koji i žele da žene šute dobijaju ono što žele. Žene pripadaju politici, jednako kao i muškarci. Ne trebamo tražiti dozvolu da budemo tamo gdje možemo napraviti promjenu. Trebamo stvarati društvo u kojem će djevojčica koja danas sanja da jednog dana bude gradonačelnica, načelnica, ministrica ili predsjednica znati da joj spol nije prepreka i da će, kao i svaki muškarac, biti vrednovana prema svom znanju, radu, karakteru i rezultatima“, navodi Karić.
Na kraju, iskustva sugovornica pokazuju da se pitanje žena u politici ne može svesti samo na statistički broj žena koje obnašaju političke funkcije. Formalna mogućnost sudjelovanja nije isto što i stvarna ravnopravnost. Žena može biti gradonačelnica, načelnica, ministrica ili zastupnica, a da istodobno bude podržana, a ne izložena procjenama izgleda, privatnog života, karaktera i „prihvatljivosti“ koje se njezinim muškim kolegama ne nameću na isti način. Zbog toga se trebamo redovito educirati o ovim temama.
