Na Županijskom sudu u Mostaru izrečena je prvostupanjska presuda kojom je Anis Kalajdžić osuđen na 45 godina zatvora zbog ubojstva Aldine Jahić, nedozvoljenog nabavljanja i držanja oružja te produljenog kaznenog djela ugrožavanja sigurnosti. Suđenje je bilo teško, gorko i bolno, ali nam je kao ljudima otvorilo oči koje smo predugo zatvarali i zatreslo ušne bubnjiće navikle na glasnu glazbu koju puštamo kada čujemo za nasilje nad ženama.
Važno je upozoriti na nekoliko točaka koje su potresale one koji su pratili suđenje.
Patrijarhalni diskurs koji brani ubojicu
Problematičan je jezik, odnosno frazeologija koju je odvjetnik Anisa Kalajdžića, Ibro Bulić, pažljivo upotrijebio. „Tragičan ishod”, „tragične posljedice”, „tragedija”, „izgubila život”. Riječi su to kojima se nastoji zamagliti stvarnost i izbjeći jasno imenovanje ubojstva. Takav jezik uklanja počinitelja iz središta zločina, sklanja ga u neki romantizirani kutak i nasilje pretvara u neku neodređenu nesreću koja se jednostavno dogodila. Međutim, Aldina nije umrla prirodnom smrću, od posljedica bolesti ili starosti, niti je stradala u prometnoj nesreći, požaru, potresu ili poplavi.
Kalajdžić je u svojem završnom obraćanju, popraćenom neuvjerljivim plačem, Aldinu nazivao „rahmetli”, ostavljajući dojam da govori o pokojnoj ženi čiju čast i ugled želi sačuvati. Takvo je oslovljavanje djelovalo kao bijeg od istine i od odgovornosti s kojom se ne želi suočiti. Prema dokazima iznesenima tijekom postupka i utvrđenjima suda, planirao je njezino ubojstvo te nakon kontinuiranih prijetnji počinio femicid.
Ubojica je izrazio kajanje. Ali u tom kajanju postoji ono „ali”. To „ali” mnogo boli, potresa i izaziva opravdan bijes. Pozivanje na obiteljske vrijednosti, svetost „ljubavi” i žaljenje zbog nemogućnosti osnivanja obitelji s Aldinom posebno su uznemirujući u kontekstu počinjenog zločina. Kakvu nam poruku šalje takvo pozivanje na obitelj dok istodobno govorimo o svjesnom oduzimanju života žene koja je odlučila prekinuti vezu? Nakon femicida poseže za poznatim patrijarhalnim obrascem u kojem nasilnik ističe vlastitu povrijeđenost i patnju, a ženina sloboda izbora ponovno ostaje u drugom planu. Svjestan je koliko je društvo duboko patrijarhalno i osjetljivo na tradiciju, početak ljubavne veze, brak i djecu te igra upravo na tu kartu.
Ali kažemo NE. Nemojte tako „voljeti”, vi nasilnici i zlostavljači. Poštedite nas takve „ljubavi”. Takva priča više ne prolazi. Žene se osvještavaju. Osviještene su i Aldinine prijateljice, koje su hrabro, dosljedno i sažeto svjedočile o njegovim podmuklim rečenicama i posesivnom obrascu ponašanja koji se očitovao u riječima „Bit ćeš moja ili mrtva”.
To je nasilničko ponašanje koje je dovelo do femicida kao kulminacije upornog progona te psihičkog, verbalnog i fizičkog nasilja. Kalajdžić je svjesno izabrao prijetiti ubojstvom, doći do oružja i hladnokrvno oduzeti Aldini život, snove, ambicije, životnu radost, mogućnost izbora i budućnost. Aldina je bila cjelovita osoba s punim pravima i integritetom, sa slobodom da živi, diše, hoda, radi i djeluje. Imala je pravo birati svoje partnere. Odlučila je da ne želi biti u ljubavnoj vezi s nasilnikom. To pravo ne smije biti povod za manipulaciju, ucjene, postavljanje ultimatuma i ubojstvo.
Umor od nasilja i institucionalnih propusta
Osobito je važno upozoriti na to koliko je ovaj slučaj ujedinio javnost i sve one koji su izrazili podršku Aldininoj obitelji i prijateljima te tražili provedbu zakona, pravnu odgovornost i pravdu. Mediji su izvršili velik pritisak. Taj pritisak nije bio senzacionalističke naravi, već je proizašao iz umora zbog društvenih i institucionalnih propusta koji su se desetljećima gomilali dok su se zanemarivali vapaji žena koje su proživljavale različite oblike muškog nasilja.
Žene su umorne od društva koje od njih neprestano traži objašnjenja i opravdanja za nasilje koje su preživjele. Umorne su od optužbi da su same izazvale nasilje. Umorne su od omalovažavanja i ponižavanja. Oglušile su se na uvrede i neutemeljene optužbe da njihova lica i tijela pozivaju na najgnjusnije oblike zločina. Vrijeme je da društvo prestane ispitivati žrtve o tome kako su se ponašale, jesu li dovoljno začinile ručak, što su odjenule, jesu li bile pristojne, odmjerene i dovoljno ljubazne kako se slučajno ne bi zamjerile nasilnicima.
Nasilnici se mogu kontrolirati kada kupuju, voze ili rade. Pred svojim poslodavcima i susjedima mogu biti staloženi. Znaju kako se ponašati u javnosti, a nasilje pokazuju ondje gdje vjeruju da imaju pravo kontrolirati tuđi život. U takvu priču brojni osviješteni mediji i građani više ne vjeruju. Javnost je polako, ali sigurno počela postavljati pitanja i tražiti uzroke u patrijarhatu i naučenim društvenim obrascima koji su uspostavljeni i servirani na tanjuru kako bi se žene od ranoga djetinjstva discipliniralo i kažnjavalo. Javnost mora osuditi nasilje i nasilnike te zahtijevati prevenciju i odgovarajuće kazne.
Jedna presuda ne može izbrisati propuste sustava niti vratiti Aldinu njezinoj obitelji i prijateljima. Ipak, ona mora biti upozorenje svima koji su godinama nasilje promatrali kao privatnu stvar, neriješen ljubavni problem ili nesporazum između partnera. Institucije moraju preuzeti odgovornost za svaku prijetnju koju zanemare, svaki znak uhođenja koji ne prepoznaju i svaki vapaj žene koji ne shvate ozbiljno.
Prevencija femicida počinje mnogo prije nego što žena postane žrtva ubojstva
Uvođenje femicida kao zasebnog kaznenog djela u Kazneni zakon FBiH znatno je promijenilo dinamiku kaznenog postupka jer od pravosuđa zahtijeva da posebnu pozornost posveti rodnoj dimenziji zločina. Tijekom istrage i glavne rasprave tužiteljstvo ima zadatak dokazivati okolnosti koje upućuju na rodnu motiviranost zločina, uključujući povijest obiteljskog nasilja, uhođenja, prijetnji i drugih oblika kontrole nad žrtvom.
Tužiteljica Vesna Pranjić izvrsno je prepoznala tu pravnu i društvenu dimenziju. U svojim je završnim riječima jasno naglasila da je riječ o rodno utemeljenom nasilju. Izraženu mržnju prema ženi prepoznala je u jezivim Kalajdžićevim prijetnjama upućenima Aldini („Bit ćeš moja ili ničija”, „Tvoje oči pozivaju muškarce da te tuku”) i u sustavnom maltretiranju koje je žrtva trpjela prije nego što je odlučila prekinuti vezu i zauzeti se za sebe.
Prvostupanjski izrečena kazna od 45 godina zatvora snažna je poruka da se femicid mora prepoznati, procesuirati i kažnjavati. Međutim, pravda se ne smije mjeriti samo visinom izrečene kazne. Ona podrazumijeva i odgovornost institucija, ozbiljno shvaćanje prijetnji, zaštitu žena i sustavnu prevenciju nasilja. Žene ne bi smjele morati čekati da postanu žrtve najtežeg zločina kako bi im društvo i institucije napokon povjerovali.
R.Ljubičić/Istina.media
