Smrt 32-godišnjeg Kristiana Josipa Periša u zagrebačkoj Klinici za psihijatriju Sveti Ivan otvorila je pitanje odgovornosti medicinskog osoblja i same ustanove. Četvorica medicinskih tehničara osumnjičena su za teško ubojstvo, a osim njihove moguće krivnje, potrebno je ispitati jesu li tijekom postupanja prema pacijentu poštovana propisana pravila.
Zdravstveni djelatnici imaju pravo zaštititi sebe i druge od nasilnog ponašanja pacijenta. Međutim, primjena fizičke sile dopuštena je samo kada je nužna radi otklanjanja neposredne opasnosti i u mjeri koja je za to potrebna.
Prema člancima 61. do 64. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, fizička sila prema pacijentu dopuštena je samo kada je nužna radi otklanjanja neposredne opasnosti, uz obvezan stručni nadzor.
Članak 10. stavak 4. Pravilnika izričito zabranjuje pritisak na vrat, prsa i trbuh pri spuštanju pacijenta na pod. Takva ograničenja postoje jer nepravilno sputavanje može imati i smrtonosne posljedice.
Za kazneni postupak ključno je utvrditi uzrok smrti, postupanje svakog osumnjičenika i njegovu krivnju. Pritom su važni snimka nadzorne kamere, obdukcijski nalaz, sudskomedicinsko vještačenje, medicinska dokumentacija i iskazi svjedoka.
Za kaznenopravnu kvalifikaciju nije dovoljno utvrditi da je smrt nastupila nakon primjene fizičke sile. Potrebno je dokazati uzročnu vezu, postupanje svakog osumnjičenika i oblik njegove krivnje, uključujući namjeru koja mu se stavlja na teret.
Potrebno je ispitati i odgovornost bolnice. Tko je odobrio i nadzirao primjenu mjera prisile, jesu li zaposlenici bili odgovarajuće osposobljeni te zbog čega Ministarstvo zdravstva nije pravodobno službeno obaviješteno o smrti pacijenta? Eventualne propuste u organizaciji i nadzoru treba utvrditi, ali oni sami po sebi ne znače kaznenu odgovornost rukovodstva.
Europski sud za ljudska prava u presudi M. S. protiv Hrvatske (br. 2) iz 2015. utvrdio je povredu članka 3. Konvencije zbog neopravdanog sputavanja pacijentice tijekom približno 15 sati i propusta u istrazi njezinih navoda. U presudi Bureš protiv Češke Republike iz 2012. naglasio je da je fizičko sputavanje dopušteno samo kao krajnja mjera radi sprječavanja neposredne opasnosti.
U presudi Magherini i drugi protiv Italije od 15. siječnja 2026. Sud je utvrdio povredu prava na život nakon smrti muškarca kojeg su policijski službenici približno 20 minuta držali licem prema tlu, čak i nakon što je prestao reagirati. Sud je posebno upozorio na nepotrebno produljenje sputavanja i nedostatke u obuci službenika. Pritom nije odlučivao o njihovoj kaznenoj odgovornosti jer odgovornost države za povredu ljudskih prava ne ovisi o utvrđivanju pojedinačne kaznene odgovornosti.
I u Federaciji BiH članci 45. do 49. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama propisuju kada se smije primijeniti fizička sila, tko o tome odlučuje te obvezu stalnog nadzora pacijenta i evidentiranja poduzetih mjera.
Članak 5.a propisuje obveznu obdukciju u slučaju smrti osobe s duševnim smetnjama, bez obzira na to u kojoj se ustanovi nalazi.
Istraga mora utvrditi sve okolnosti smrti pacijenta, uključujući moguće propuste u radu i nadzoru bolnice. Ne smije se zaustaviti na četvorici osumnjičenika ako dokazi upućuju na odgovornost drugih osoba, ali se krivnja ne smije utvrđivati pod pritiskom javnosti.
Obitelj ima pravo na istinu, a osumnjičenici na pravičan postupak i odluku utemeljenu na dokazima.
