Javnost u zemljama bivše države zgrožava se tragičnom smrću Kristiana Josipa Periše, koji je došao po pomoć, a „pomagači” ga usmrtili. Situacija se sada analizira iz svih kutova, no čini mi se da izostaje onaj ljudski, kao i pouka koja se mora iz svega izvući. Prvo, najgroznije i najjezivije jest to što Kristian nije imao nikakve šanse uopće. Nedavno sam radila razgovor s jednim lovcem i čovjeka je više od rana boljelo što su ga tukla trojica. Nije imao pravednu priliku da se brani. Nikakvu priliku.
Pade mi to na pamet u kontekstu Kristiana Josipa Periše. Cijeli čopor tehničara udarao je njega jednoga, samoga, svladavao ga u nevjerojatno nepravednom omjeru snaga. I to liječnici, tehničari, ljudi? Čemu jastuk, čemu udarci, hoćemo li ubrzo s pancirkama u bolnice?
Druga bitna pouka jest da, dok si na ovom svijetu, moraš živjeti maksimalno slobodno. Fotografije nadzornih snimki asociraju na čoporativno djelovanje, gdje se kanalizirala skupina bez pameti da uništi „neprijatelja”, u ovom slučaju pacijenta. Da je bila slobodnomisleća osoba u onoj prostoriji, izvjesno je da bi rekla: „Stanite, ljudi, ubit ćete čovjeka!” I to je, osim smrti nedužne osobe, pred kojom je do jučer bio život, najgroznije. Da je nije bilo.
I što duže živim, sve me više razočarava ljudsko neljudsko postupanje. Ovdje smo vidjeli da čoporativno djelovanje može ubiti prava, zdrava čovjeka.
Biti dio čopora i u ljudskom i u životinjskom životu zasigurno je komforniji izbor načina življenja. Imaš veće mogućnosti za život i napredovanje, ako te tvoji u međuvremenu ne progutaju, dok si izvan čopora ranjiv, izoliran od informacija, prilika za napredovanje i sl.
No, kako godine prolaze, vidim da samoća ne mora i nužno ne znači usamljenost i da se prije svega radi o slobodi izbora nepripadanja zlu ili onome čemu se po svojoj prirodi ne slažeš. Slobodi nepripadanja onima koji plješću nepravdi, koji čine i žive nepravdu, poltronima, ulizicama, iskrivljivačima zbilje, a slobodi pripadanja onima koji liče na tebe.
Dakako, i slobodni ljudi mogu se povezivati s onima koji ih ne sputavaju, nego im šire krila. Vidjeli smo i takvih primjera i pozitivnih okupljanja oko raznih pitanja.
Ne osuđujem ni članove čopora, osuđujem izostanak snage da se suprotstaviš zlu, da kažeš „ne”, da imaš i u čoporu ljudsku i moralnu granicu koja jamči da te čopor neće uvući u zlo. Zato je bitno živjeti slobodno, kako pjeva Balašević, te imati kompas i pravac s kojeg te nitko neće skrenuti.
Kristina Perić/Istina.media
