Godina je 2005. Bariša Čolak sjedi u svom uredu i grozničavo prevće dokumente na svom radnom stolu. Vršitelj je dužnosti predsjednika HDZ-a, i osobni izbor smijenjenog Ante Jelavića, biran kako bi prethodnik mogao zadržati utjecaj u stranci. Nešto traži po svom stolu.
Traži dokument za koji smatra da će mu povećati izglede, dokument koji će biti game changer. U pripremi je sabor HDZ-a na kojem će biti biran novi predsjednik. Zagreb je već istaknuo svog favorita, Sanader je prstom upro u Božu Ljubića, koji je 98. već bio nalog i kandidat Zagreba pa izvisio. Bare je kandidat Jelavića i prethodnog vodstva stranke. Ali postoji i treći, iako je obećao da se neće kandidirati, da će podržati Baru, jer je Bare njega podržao za člana Predsjedništva države, jer je ideja da se utjecaj i vlast u stranci podijeli i decentralizira.
Ali njega riječ nikada nije previše držala, osim ako nije data drugim liderima kao on, a među Hrvatima lidera osim njega nema, pa ga tako ni onih kojima bi dao riječ koje će se držati. Stoga Bare traži dokument, a dokument je pismo Wilfreda Martensa ondašnjeg predsjednika europskih pučana kojim
kurtoazno kako već to biva želi sreću saboru i izriče vjeru u demokratske procese i slične floskule, ali i preporuča vrlo snažno i glasno da se svakako u izbor za predsjednika izbjegne jedna osoba… onaj treći.
Tada već optužen za korupciju i organizirani kriminal, smijenjen i denunciran. Počinje sjednica predsjedništva, Bare je pismo našao i žuri. Predsjedništvo će, kako već procedura nalaže, dati prijedlog kandidata, i on se nada svom imenu. Međutim prije njega u prostoriju ulazi onaj treći, markantan, mantila prebačenog preko ramena poput svog uzora Maršala, kao ljubavnik iz Vera Cruza, lider i političar, akademik i dobročinitelj, najveći sin našeg naroda, i šeretski dobacuje prisutnima, sad će vam Bare pročitati jedno fantomsko pismo…
I tako počinje era. Era najvećeg hrvatskog populacijskog egzodusa još od turskog vakta, era poptune deintelektualizacije hrvatskog misaonog bića, era stolnog grada kojim vladaju tajkuni iz cimske bojne i bogodolska mafija. Era u kojoj su nacionalni interesi oličeni u uhljebljenju zetova i kumova, poslovima za Mistriju i Tokmaka.
Era u kojoj su stranačke procedure i demokracija svedeni na tezu „šef to zna, on sve nosi u glavi“. Počinje era stranačkih beskičmenjaka, beskarakternih likova kojima je domet sjesti, ili stati što bliže šefu, kojima je ideal biti u svom ataru i svom selu lider poput šefa.
Era servilnosti, podguzništva i poltronstva. Era u kojoj je smisao života cijelog jednog puka servisirati interese njega i njegovih, era beskrajnih akademskih titula i obiteljskog grba, era erozije morala i hrvatskih institucija od sveučilišta do katoličke crkve. Era sisanja hrvatskih ekonomskih resursa s jedne i druge strane granice. Era feudalaca i kmetova. Era prodaje hrvatskih heroja i generala HVO. Era šutnje zbog straha i strepnje za posao, za budućnost, za djecu.
Era beznađa, gubitka vjere u bolje, era uzgubljenog identiteta i svrhe cijele jedne generacije. Era hrvatskog mraka mračnijeg i od komunizma i od turskog zuluma.
Era Draganova…
Gore navedena kolumna osobno je stajalište našeg čitatelja, koje smo odlučili prenijeti jer nam se čini da ima povijesnu vrijednost za buduće generacije s obzirom da je autor bio svjedok jedne ere, koja još nije završila. O istinitosti autorova stava prosudite sami.
