Indira Džeko, specijalistkinja opće kirurgije, ne ističe se samo svojim stručnim postignućima i titulom jedine žene kirurga u RMC “Safet Mujić”, već i neiscrpnom željom za učenjem i napretkom. Od djetinjstva obilježenog izazovima, preko napornog studiranja, do profesionalnih iskustava u prestižnim medicinskim centrima, liječnica Indira Džeko je svojom predanošću i upornošću izgradila zavidnu karijeru.
U ovom članku pročitat ćete kako je njen put izgledao – od prvih koraka u medicini do trenutka kada je postala inspiracija kolegama i pacijentima. Razgovor s ovom mladom ženom kirurgom pruža nam detaljan uvid u svijet medicine, svakodnevne izazove i inspiraciju koja stoji iza ove odgovorne profesije. Donosimo odgovore na pitanja koja su ključna za razumijevanje puta kirurga, od prvih koraka do vizije budućnosti.
Razgovarala: Irma Leto Nametak-Istina.media
Želeći saznati što više o ovoj tako mladoj, a opet tako uspješnoj doktorici, postavili smo joj mnogo pitanja, počevši od datuma i mjesta rođenja, pa do njenog puta preko trnja do zvijezda.
Osjećaj slobode – osjećaj koji danas duboko cijenim i koji mi znači
Na pitanje gdje je rođena i kako bi opisala svoje djetinjstvo, te koju je osnovnu i srednju školu pohađala, liječnica Indira Džeko odgovara:
“Rođena sam 22. septembra 1991. godine u Trebinju, a moje porijeklo s očeve strane veže se uz Gacko, na što sam jako ponosna. Majka mi dolazi iz Čapljine, a mene su kao bebu za vrijeme rata donijeli u Mostar. Tako sam od svoje prve godine živjela u Mostaru i Blagaju, koji su postali moj dom. Odrasla sam u poslijeratnom Mostaru, što je samo po sebi dovoljno snažan izraz. Kao djetetu, moje igralište bile su ruševine grada. Trčala sam u Pozorište lutaka, jer je to bila moja jedina televizija. Selili smo se bezbroj puta, ali kao dijete nisam bila svjesna težine situacije. Znala sam samo da rata više nema, da roditelji više ne žive u stalnom strahu, da ne odjekuju sirene za uzbunu i da mogu slobodno trčati i igrati se. U tim trenucima, iako nesvjesno, stekla sam osjećaj slobode – onaj osjećaj koji danas duboko cijenim i koji mi puno znači.”
Titula “Učenik generacije” u Osnovnoj školi Blagaj i planovi nakon srednjoškolskog obrazovanja
Liječnica Džeko osnovno obrazovanje završila je u IV osnovnoj školi u Mostaru, dok je jedan dio školovanja provela u Osnovnoj školi Blagaj, gdje je ponijela titulu učenika generacije. Nakon osnovne škole, upisala je Gimnaziju Mostar, na koju je kako kaže izuzetno ponosna, jer je iznjedrila jednu uspješnu generaciju učenika.
Zanimljivo, imala je posve druge planove o svojoj karijeri.
“Prvobitno sam željela postati pravnik, inspirisana svojom majkom koja je moj životni uzor. Također, razmišljala sam o arhitekturi, jer sam voljela spoj matematike i likovnog, što mi je, kao ljubitelju umjetnosti, djelovalo idealno. Ipak, pred završetak srednje škole, razmišljala sam o medicini, koja je tada bila jedan od najprestižnijih fakulteta u Mostaru. S obzirom na to da je u to vrijeme bilo zasićenje kadrovima u drugim oblastima, vjerovala sam da bih kao ljekar uvijek mogla pronaći posao. Kao odličan učenik odlučila sam da pokušam upisati Medicinski fakultet. Vrijedno sam se pripremala za prijemni ispit i 2010. godine uspješno ga položila. Uprkos svim poteškoćama koje su me pratile, fakultet sam završila u roku, 2016. godine.”
Moji roditelji su nailazili na zatvorena vrata dok su pokušavali dobiti pomoć
Upitana kada je prvi put shvatila da želi postati liječnica, a posebno kirurg, kaže da ju je na to ponukalo jedno osobno iskustvo.
“Još u djetinjstvu imala sam jedno iskustvo koje je ostavilo dubok trag na mene. Moj brat se tada nalazio u ulozi pacijenta, a ja sam, kao mala djevojčica, bila svjedok kako moji roditelji nailaze na zatvorena vrata dok su pokušavali dobiti pomoć. To iskustvo u meni je probudilo snažnu želju da budem ta koja će svojim pacijentima otvarati vrata i pružati potrebnu pomoć. Danas oni koji me dobro poznaju znaju koliko mi je ta motivacija značila. Hirurgiju sam zavoljela već tokom fakulteta. Fascinirala me jer predstavlja savršen spoj teorijskog znanja i manuelnih vještina. Hirurgija omogućava brz i efikasan način rješavanja bolesti, olakšava tegobe, produžava životni vijek pacijentima u terminalnim stadijima bolesti, a u mnogim slučajevima spašava i sam život. Taj osjećaj da možeš pomoći nekome na tako direktan način učinio je da postanem istinski posvećena ovoj oblasti.”
Upitana šta ju je inspiriralo da izabere karijeru u kirurgiji, liječnica nam dalje priča:
“Inspirisala me efikasnost i samopouzdanje hirurškog tima kojim su odisali kada god bi došli da pregledaju pacijenta, te njihove vještine kojima rade kompleksne operacije. Savršenstvo ljudskog organizma koje se može vidjeti tokom operacije je bilo i više nego fascinantno u samim počecima. Željela sam i ja isto tako raditi i dokazivati se. Kao žena u hirurgiji jeste teško, jedno 10x morate biti bolji da biste bili poštovani i priznati kao moje muške kolege hirurzi. Biti žena u opštoj i abdominalnoj hirurgiji je bio jedan ludo hrabar potez, jer je to kod nas rijetkost.”
Upitana koliko je studiranje medicine bilo zahtjevno i kako se nosila s izazovima, Indira nastavlja priču:
“Fakultet u Mostaru je nama studentima zadao jedan ozbiljan tempo, jer smo mi studirali u vrijeme kad je implementiran bolonjski proces, te nismo imali pravo prenositi ispite, slušali smo predmet po predmet. Trebalo je položiti sve ispite da bismo mogli preći na drugu godinu. Na jedan ispit imali smo pravo izaći 4 puta, i četvrti rok je bio i zadnji – komisijski i nakon toga, ukoliko ne položite ispit, gubite godinu i status redovnog studenta. Bilo je dosta izazovno, obzirom da sam vozarila svaki dan iz Blagaja, slušala predavanja po 10 sati i učila isto toliko svakodnevno. Zahvaljući mojim roditeljima i njihovoj podršci, radu i mom velikom trudu ja sam danas tu gdje jesam. Moram da istaknem da je meni moja majka najveća podrška u životu generalno, a i u vezi hirurgije.”
Dobro je imati i cilj i truditi se, ali je još bitnije na tom putu sačuvati obraz
“Ne potičem iz doktorske porodice koja bi olakšala moj put i servirala sve na pladnju što je kod nas dosta zastupljeno. Kad morate sve zaslužiti sami postanete ponosni na svaki korak na putu ka uspjehu. Bitno je da imate u životu makar jednu osobu koja podržava vaše ideje, koje nekad zvuče suludo, kao što je zvučala i moja – da uopšte i pomislim raditi hirurgiju. Da kad vam ljudi govore da nešto ne možete – nađe se neko ko kaže da možete, da kad vam neki ljudi kažu da nešto nije za vas, imate onu jednu osobu koja vas savjetuje da ako vi to možete i osjećate da možete i želite, da idete za svojim ciljem, da kad vam se jedna vrata zatvore vi pokucate na druga i treća i četvrta. Da ne odustajete. Da sve možete sami i da ćete na tom putu naići na ljude koji će željeti da vam pomognu, dobronamjerno. Kako moj profesor kaže: ‘Dobro je imati i cilj i truditi se, ali je još bitnije na tom putu sačuvati obraz.’, što sam se trudila svo vrijeme u svakom smislu.”
Volontiranje u hitnoj pomoći Dom zdravlja Mostar kao prekretnica u karijeri
Prekretnica u karijeri koja ju je dodatno motivirala bila joj je kako kaže volontiranje u hitnoj pomoći Dom zdravlja Mostar, gdje je provela više od 3 mjeseca i stekla neka prva znanja o urgentnom zbrinjavanju pacijenata. Isto tako kaže kako joj je nedobivanje prilike za zaposlenje bilo dosta demotivirajuće u startu. Ističe kako joj je njen prvi posao u Kantonalnoj bolnici “Dr. Safet Mujić”, u Transfuzijskom centru vođenom od strane dr. Zagorčić i sjajnim timom ljudi koji su je podržali u njenoj želji za nastavkom karijere na kirurgiji, bio prava motivacija. Kasnije, njeni zadovoljni pacijenti i njihove preporuke su za nju kao liječnicu bile velika stvar još dok je bila specijalizant. Ne zaboravlja ni kolege koje su joj dale priliku da uđe u salu i osjeti čari kirurgije, a kasnije i svake urađene operacije, gdje je, kako kaže, spoznala osobne sposobnosti i mogućnosti kao specijalizanta. Svaka pohvala za dobro urađen posao bila joj je vjetar u leđa, a ponajviše su joj značile pohvale od ljudi koji su u našoj zemlji majstori kirurgije.
Kirurgija je više od posla – to je jednostavno za mene ljubav i način života
“Posao kao posao je plaćen i čovjeku pored zdravlja i unutrašnjeg rahatluka stvarno malo treba. Hirurgija je više od posla – to je jednostavno za mene ljubav i način života, i ne bih se mogla zamisliti kako sada radim bilo šta drugo.” priča nam liječnica Indira.
U daljnjem razgovoru s liječnicom Džeko saznali smo da je najizazovniji period za nju bio asistirati i raditi u Tuzli sa velikim imenima poput prof. dr. Pašića, prof. dr. Rifatbegovića, prof. dr. Delibegovića, i jedne stručne ekipe specijalista kao sto je bio njen mentor doc. dr. Matović, načelnik doc. dr. Mehmedović, doc. dr. Idrizović, doc. dr. Ahmetašević, dr. Kovačević – Stijepić i svim drugim liječnicima, kolegama, koji su joj bili velika podrška u njenim prvim samostalnim operativnim zahvatima i cijelom angažmanu.
“Načelnik doc. dr. Mehmedović, prof. dr. Rifatbegović, prof dr. Pašić, prof. dr. Delibegović i prof. dr. Agić su vrhunski hirurzi i čast mi je bila raditi sa njima i biti njihov specijalizant i kolega. To su prvo ljudske veličine, a potom i najbolji bosansko-hercegovački hirurzi koji rade sjajne stvari i trudit ću se, malim koracima, sa njihovim preporukama i podrškom, da jednog dana i moje ime bude u samom vrhu hirurgije u BiH. Pored spomenutih imena velikih i značajnih ljudi u hirurgiji s kojima sam radila, spomenula bih i kako mi je izazovno bilo asistirati pri operacijama rekonstruktivne hirurgije dojki koje sam radila sa dr. Mahirom Tanović u našoj bolnici, Kantonalnoj bolnici “Safet Mujić”. Te operacije su zahtijevale posebne pripreme i znanja, i posebno praćenje pacijenata. Podrška doktorice Tanović mi je puno značila kroz moju specijalizaciju. Od velikog značaja za moje znanje i unaprijeđenje bile su i operacije koje sam radila u Koc Univerzitetskoj bolnici, sa velikim imenima Turske kao što su kolorektalni hirurg prof dr. Emre Balik, prof. dr. Ahmet Rencüzoğulları i dr. Ibrahim Ozatu, i hepatobilijarni hirurg prof. Gürkan Tellioğlu. Dalje bih naglasila kako sam prisustvovala i laparoskopskim operacijama u Winthertur Kantonsspital sa abdominalnim i torakalnim hirurzima. Preneseno znanje je neprocjenjivo – kroz rad sam savladavala operativne procedure i tehnike, usavršavala pregled pacijenta, primjenu ultrazvuka abdomena u svakodnevnim radu, pristup i odnos prema pacijentu, te davanje preporuka po zadnjim standardima u svijetu. Uz pomoć mog mentora, sjajnog kolorektalnog hirurga doc. dr. Ervina Matovića i podršku načelnika hirurgije doc. dr. Zlatana Mehmedovića još kao specijalizant sam radila zahtjevne operacije u svakodnevnom operativnom programu, te mnogobrojne hitne operacije. Kroz sve sam postepeno uviđala svoj napredak što mi je stvorilo taj osjećaj sigurnosti i samopuzdanja koje mora da posjeduje jedan hirurg da bi mogao samostalno da radi. Ponosna sam na dosta urađenih laparoskopskih holecistektomija, apendektomija, plastike ingvinalnog kanala i prednjeg trbušnog zida, resekcija pankreasa, metastazektomija jetre, rekonstrukcija žučnih puteva, resekcija želuca, izvođenja stoma, hemikolektomija, resekcija sigmoidnog kolona i rektuma i brojnih drugih. Čast mi je bila biti dio operativnog tima pri barijatrijskim operacijama sa prof. Pašićem sto su ujedno i jedine izvođene u BiH. U sklopu specijalizantskog okruženja na plastičnoj hirurgiji kod prof. dr. Adija Rifatbegovica i dr. Šakambeta imala sam priliku samostalno izvesti i asistirati operacije odstranjenja tumora dojke po Maddenu, tretmana triger fingera, tetiva, saniranja opekotina i plasiranje VAC sistema kod hroničnih rana, te razne tehnike rekonstrukcije kožnih defekata. Također sam imala čast raditi sa našim najboljim kardiohirurzima – načelnikom doc. dr. Mustafom Tabakovićem i dr. Alenom Hajdarevićem uz koje sam spoznala i stekla znanja iz osnova kardio i vaskularne hirurgije zadatih programom specijalizacije.”
Upitana koja je najteža operacija kojoj je sudjelovala i kako se nosila s pritiskom, ova liječnica kaže:
“Najteža, ali ujedno i meni najdraža, je bila operacija koju je radio naš načelnik hirurgije – doc. dr. Mehmedović. Stresna, jer znam da zahtijeva znanje i da će me ispitivati prilikom asistencije, ali ujedno i najdraža jer od njega mogu da usvajam lijepu operativnu tehniku. Kad gledate kako operiše u vašim očima izgleda sve tako lako da izgubite pojam da se radi o operaciji i imate osjećaj da nešto gradite i sastavljate, a istovremeno nema osjećaja pritiska, jer vidite da u potpunosti vlada situacijom. Ne volim paniku i dramu u operacionoj sali, pa je zadovoljstvo raditi sa hirurzima kao što je on.”
Želja, rad, trud, vještina i teorijsko znanje kao osnov svega, “kirurgija ispred svega”
O kvalitetima koje bi izdvojila kao ključne za uspjeh u kirurgiji, liječnica Indira izdvaja veliku želju, rad, trud, vještinu i teorijsko znanje kao osnov svega.
“Hirurgija je jedna grana medicine koja zahtijeva dosta posvećenosti. U dosta situacija trebate staviti pacijenta i tu želju za znanjem i vještinom – ‘hirurgiju ispred svega’, čak i ispred sebe. To je posao gdje možete ući u salu i završiti za 2 sata, a isto tako može se završiti za 7 sati, a da pri tome nemate pauzu, i ne jedete i ne pijete, a isto tako puno puta nam se znalo desiti da dočekamo novi dan u sali. Ako su hitne operacije u pitanju morate biti spremni uvijek doći i raditi, pomoći kolegama, a ujedno biti svjesni da što više operativnih zahvata imate – postajete sve bolji i bolji.”
Liječnica Džeko period specijalizacije od skoro 3 godine završila je u Tuzli i ističe kako taj period za nju simbolizuje njen lični napredak, jedno bogatstvo u znanju i mnoštvu stečenih prijatelja.
“Podrška i ljudskost na koje sam naišla u Tuzli su nešto nevjerovatno. To što u Tuzli ima sigurno nema nigdje drugo, ti ljudi su prava rijetkost. To je atmosfera zajedništva, podrške, gdje nema nacionalizma, svima ista prilika – i meni iz Mostara, specijalizantima iz Brčkog, Bihaća, Goražda i njihovim specijalizantima. Toliko su društveni, dobronamjerni, ne osuđuju druge, spremni da pomognu, vrijedni i vole drugo i drugačije. Bila sam i na drugim mjestima i u dosta navrata kolege vam daju da gledate, ali niko da zapravo radite, niti su motivirani da vas nauče, nego vas više kritikuju, pametuju i kroz razgovor ponižavaju da bi sebe izdigli. A najbolji hirurzi su i najskromniji ljudi – to sam se uvjerila. S obzirom da ne bih željela spominjati nikakve loše stvari i prepreke koje sam imala na ovom putu (a bilo ih je mnogo) mogu samo reći da su ovi ljudi moj boravak van mog doma i mog grada, i vrijeme provedeno sa njima, najbolja investicija za moj budući rad i moje mjesto u svijetu hirurgije i moje bogatstvo je poznavati i imati te ljude kao prijatelje i kolege. Period od skoro 3 godine na koji sam ponosna, za koji se nadam da sam i svoj Mostar predstavila u najboljem svjetlu. Zahvaljujuci želji i nesebično podijeljenom znanju od strane mojih profesora, tu sam i postala specijalista Opšte hirurgije, a njima ću prepustiti da govore o mom znanju i vještinama.”, kaže nam ova mlada liječnica.
Na pitanje koje je najvažnije lekcije naučila tokom specijalizantskog staža u Tuzli, i koji je trenutak bio najponosniji za nju, Indira kaže:
“Najvažnija lekcija je da sve u životu što vrijedi nećete dobiti lako, za sve se treba dobro potruditi i raditi. Za sve sve u životu sto je vaš izbor morat ćete platiti određenu cijenu, samo je do vas da procijenite koliko mnogo nešto želite i da li vrijedi. U hirurgiji sam naučila da brzina nije prednost, da je uslojavanje najbitnije, i da sam hirurg ne može ništa napraviti bez svog tima. Jednostavno ste prisiljeni da naučite uz jako veliki broj tretiranih pacijenata, u 24 sata čak do 65 pregledanih pacijenata koji se žale na bolove u stomaku, preko 10 hitnih operacija uz cijeli operativni program, plus hirurški prijem.. I sad zamislite taj tempo. Najponosniji trenutak za mene, pored specijalističkog ispita koji sam položila 31.10.2024., je bio kada kada sam jednu operaciju akutne žući, koja je bila jako teška za uraditi, uspjela završiti laparoskopski uz pomoć dr. Idrizovića. Taj isti doktor, vrhunski laparoskopičar, kolorektalni hirurg, me pohvalio i rekao da je operacija bila za specijalistu po težini. Onako, srce mi je bilo puno što je baš on to rekao.”
Whipple procedura
Liječnica Indira Džeko je asistirala i na složenim operacijama poput Whipple procedure, što je tehnički vrlo zahtjevna intervencija koja traje 5-6 sati i uključuje preciznu multiorgansku resekciju i rekonstrukciju.
Upitana šta za nju značilo asistirati na složenim operacijama poput Whipple procedure i kakvo je iskustvo to predstavljalo za nju, liječnica odgovara:
“To je nešto fenomenalno, najbolja operacija za izvođenje u tehničkom smislu, i ukoliko sve dobro ide traje 5 i pol ili 6 sati. Ima svojih 9 indikacija po zadnjim guidelines-ima, medjutim najčešće je to bio karcinom glave, gušterače i papille Vateri koji je resektabilan. Uradi se multiorganska resekcija – parcijalna resekcija želuca, gušterače, duktusa holedohusa, duodenuma, proksimalni dio jejunuma, žučne kese koja se odstrani u cjelosti a zatim se formiraju 4 anastomoze pankreatico-jejuno, GE, hepatico-jejuno i EE. Jako zahtjevno, i izazovno, kako sama operacija tako i postoperativno praćenje pacijenta, korekcija laboratorijskih nalaza, praćenje sadržaja na drenove, uključivanje adekvatne prehrane i veliko zadovoljstvo je kada takav pacijent dođe na kontrolni pregled i kaže da se dobro osjeća.”
O tome koliko su značajne bile prilike da samostalno izvodi određene operacije pod mentorstvom vrhunskih stručnjaka, liječnica Indira ističe:
“Iskreno, to je značilo koliko ću ja postati dobar hirurg i koliko će moja bolnica i pacijenti u Mostaru imati korist od mog rada. Mislim da su me sve te prilike oblikovale u hirurga kakav sam danas. Dosta sam imala prostora za rad – sve što je u sklopu mog programa specijalizacije, što kolege u drugim ustanovama zasigurno nemaju. Mi smo doslovno iz Mostara pronašli svoju drugu kuću u Tuzli i zahvaljući njima nasa Kantonalna bolnica u Mostaru ima sjajne hirurge.”
“Primum non nocere” – prvo ne naškoditi
O osjećaju spoznaje svojih mogućnosti kao kirurga, liječnica Džeko kaže:
“To se gradi postepeno. Polako stasavamo kao hirurzi. Potrebno je da radimo na sebi kao i da se uvijek preispitujemo je li nešto dovoljno dobro i šta možemo bolje uraditi. Svaki pacijent zahtijeva jedan individualan pristup sa obzirom na tegobe, vrstu bolesti ili povrede i kao takav jednu odluku za adekvatnim operativnim zahvatom koji će ili riješiti tegobe, ili ih makar ublažiti, usporiti bolest i olakšati mu ostatak života ili spasiti život. Držimo se sentence ‘Primum non nocere’- prvo ne naškoditi. Nekad i ne možemo da pomognemo pa je bitno lijepo objasniti pacijentima stanje u kojem se nalaze, jer jednostavno nekad nisu svjesni svog stanja.”
Liječnica Indira Džeko, kako kaže, najviše uživa u izvođenju resekcija u gornjem i donjem gastrointestinalnom traktu, uključujući operacije želuca, jetre, pankreasa, tankog i debelog crijeva te rektuma, koristeći klasične i laparoskopske tehnike, pri čemu laparoskopske smatra izazovnijima. Također ističe barijatrijske operacije kao izazovne zbog specifičnosti pacijenata i praćenja postoperativnog oporavka.
Utjecaj kolegijalnog odnosa na motivaciju i napredak tijekom specijalizacije
Upitali smo je koliko je kolegijalni odnos utjecao na njenu motivaciju i napredak tijekom specijalizacije, na šta nam kaže:
“Kolegijalni odnos je velika stvar, kako u Tuzli tako i u mojoj bolnici – to uveliko pomaže i olakšava rad. U početku tražite svoje mjesto i borite se za njega, a kasnije kad već imate zasluženo mjesto sve je dosta lakše. Pogotovo kad ste žena u hirurgiji – nekako u početku dok vas ne upoznaju, kolege imaju predrasude i onda korak po korak dokazujete da vi sve možete podjednako kao i oni, ako ne u nekim slučajevima i bolje. Hirurgija je spoj vještine i znanja a ne takmičenje snage.”
Za liječnicu Indiru “vjetar u leđa” u kontekstu podrške mladim kolegama znači dati im priliku da oni sami nešto urade što smatraju da znaju, ali biti tu uz njih, učiti ih, savjetovati, dopustiti da idu na edukacije, da vide kako se i šta radi u svijetu, i podržavati ih da donesu neke nove metode i tehnike kako bi pacijenti imali sto bolje kirurge, a kolege kirurzi, sa kojima se rade najkompleksnije operacije, zajedno spašavati živote.
“Treba pustiti ljude da rašire svoja krila, a ne sputavati ih.”, naglašava mlada liječnica.
Operacije su timski rad – sve mora biti jedna skladna cjelina
O važnosti timskog rada i kolegijalnosti u kirurškom timu, liječnica Džeko nam priča:
“To je najvažnije u hirurgiji, da imate podršku kolega prilikom rada, jer su operacije timski rad, nikad jedan sam hirurg ne radi operaciju, ima asistente, druge hirurge, specijalizante, ima instrumentare, ima anesteziologa i anestetičare, a da ne spominjem i sestre na odjelu i odnose sa kolegama drugih specijalnosti i tu koheziju odnosa – sve mora biti jedna skladna cjelina. To mora tako da funkcioniše da bi se operacija dobro završila i oporavak pacijenta bio sto brži i ostanak u bolnici kraći. Mi smo imali dobar primjer i sad nastavljamo sa takvim radom u našoj bolnici.”
Upitali smo liječnicu da nam kao učesnica treninga s robotskim sistemom za kirurgiju Versius opiše svoje iskustvo s istim, te da nam kaže svoje mišljenje o tome šta bi za nju predstavljalo prelaženje na robotski potpomognutu kirurgiju i koje su najvažnije prednosti robotske kirurgije za pacijente i kirurge, te kako je općenito doživjela ovaj trening na naprednom sistemu u UKC Tuzla i koji su tehnički aspekti robotskog sistema koji su je posebno fascinirali, na šta nam liječnica Džeko kaže:
“Robotika je jako skup ‘sport’ što kaže jedan kolega, ali minimalno invazivni pristupi, minimalno krvarenje, jednostavniji rad za hirurga, za instrumentare i za asistenta i veliki benefiti za pacijenta su prednosti ovog robotskog sistema. Imali smo trening oko 2-3 dana od 8-15h i imali smo priliku vježbati razne module na robotu i improvizirane operacije, i vježbati tehnike šivanja. Jako dobro za usavršavanje vještina i dosta praktičnije i jednostavnije od same laparoskopije. Dosta je skupo, slažem se. I to ne zbog nabavke robotskog sistema, nego zbog elektronskih ograničenja korištenja dijelova opreme i nabavke istih koji su skuplji u odnosu na laparoskopske. Versius robot, kako smo dobili informaciju od ljudi koji su ga prezentovali, košta oko 2,5 miliona maraka i to je manji robot koji nema komplikovan sistem kao Da Vinci, ali mislim da je prava stvar da robotika zaživi u našoj zemlji. Ako Rumuni mogu kupiti 6 može i BiH, ali to je do politike i plana razvoja Zdravstvenog sistema u BiH i do direktora ustanova i ugovora, te novca, a ne nas doktora. Prednosti za pacijente robotske hirurgije su manje komplikacija u vidu intraoperativnog krvarenja, manje postoperativnih infekcija, brzi postoperativni oporavak, brža mobilizacija pacijenta i kraći boravak u bolnici, te manji ožiljci koji su doslovno milimetarski. Za hirurge su lakše izvođeni operativni zahvati, bolji uslovi, mogućnost da hirurg napravi pauzu, ljepši potezi, precizniji, bolji prikaz i pogled na organe intraoperativno. Ovaj trening na naprednom sistemu u UKC Tuzla je jedan dobar uvid u to šta možemo u budućnosti imati i kakvu uslugu našim pacijentima možemo pružiti. Ja sam imala trening i u Istanbulu u Univerzitetskoj bolnici u Koc 15 dana i u Švicarskoj bolnici u Witherturu 7 dana, te sada u Tuzli. Bilo mi je zadovoljstvo biti dio toga i nadam se da ćemo i mi dobiti isti u skorijoj budućnosti da možemo krenuti konkretno i sa radom da se ne svede sve samo na trening. Što se tiče tehničkih aspekata robotike posebno su me fascinirali jako lijepi minimalni potezi, savršeno precizni. Imate iglodržač koji se rotira 360stepeni u oba smjera, sjedite za konzolom kao hirurg i u svakom trenutku kad je operacija duga i teška možete se ustati, prohodati i vratit se, jer sistem možete u svakom trenutku zakočiti, možete stajati i sjediti. Operativno polje se savršeno vidi, imate na kameri uglove te možete dobiti uvid u strukture sa svih strana.”
Dalje smo je upitali da li smatra da bi robotska kirurgija unaprijedila kirurške procedure u našoj zemlji, na šta smo dobili odgovor da bi robotski potpomognuta kirurgija svakako olakšala i da treba ići u tom smjeru, ali ne na štetu laparoskopije, jer se ona još više može razviti, jer je jeftinija.
“Robotika je po meni samo savršenija verzija laparoskopije koju bi mi hirurzi jako brzo integrisali u naš zdravstveni sistem, samo neka je nabave.”, ističe liječnica Džeko.
Svoj daljnji razvoj u kirurgiji nakon završetka specijalizacije liječnica vidi kroz planove vezane za dalju edukaciju:
“Nadam se da ću u budućnosti dobiti i priliku za subspecijalizaciju iz abdominalne hirurgije. A imam i želja za naučni napredak, čemu se nadam u skorijoj budućnosti. Zahvaljući našem prof. dr. Delibegoviću i udruženju “Asocijacije endoskopskih hirurga BiH”, koje radi sjajan posao uveliko, pa su nam Slovenija, Hrvatska i Turska postale jako dostupne za sve edukacije i dalji napredak što su i dalji planovi uvođenja novih metoda i usavršavanja.”
Sve možete kad hoćete, pitanje je samo da li dovoljno jako isto želite. Ne dozvolite da drugi odlučuju umjesto vas , jer svak bira svoj životni put i nosi breme svojih izbora
Na koncu, dala je i savjet ladim liječnicima koji žele krenuti putem kirurgije.
“Mladim doktorima bih savjetovala da ako žele da rade hirurgiju budu spremni uložiti svoje vrijeme i veliki trud. Smatram da je Opšta hirurgija jedna od zahtjevnijih hirurških grana zbog obima posla i raznovrsnosti operativnih zahvata, gdje morate biti spremni na potpunu posvećenost operacijama, sali i pacijentima, te kontinuiranu edukaciju i napredak. Sve možete kad hoćete, pitanje je samo da li dovoljno jako isto želite. Ne dozvolite da drugi odlučuju umjesto vas jer svak bira svoj životni put i nosi breme svojih izbora. Ukoliko se dobro izorganizirate i posložite prioritete, sve se može stići – i posao, i privatni i društveni život. Za mlade, sposobne i ambiciozne ljude uvijek i svugdje ima mjesta. Nemojte pokleknuti na prvoj prepreci, jer bit će ih bezbroj.”
Priča ove liječnice svjedoči o tome da se uz trud, podršku i ljubav prema svom pozivu mogu savladati i najveći izazovi.
