Pravo na pristup informacija je tema od značaja za medije, za udruge civilnog društva, za odvjetničku profesiji kao i općenito za građane. Stoga ovih nekoliko redaka posvećujemo zloupotrebama javnih ovlasti u vezi s tim.
Preko dva desetljeća u Federaciji BiH na snazi je Zakon o slobodi pristupa informacijama. U zemljama iz kojih potječu naši međunarodni tutori/mentori, zakoni o slobodi pristupa informacijama igraju važnu u funkcioniranju demokratskog sustava i demonstriranje poštenja – demonstriranja “čistih ruku” u obavljanju javnih poslova.
Ekonomist i pravnik Milenko Krčum-Istina.media
A kod nas? Učinci tog Zakona kod nas razmjerni su stupnju koji je dostigla vladavina prava i politička i pravna kultura. Zakoni se ne primjenjuju sami. Njih primjenjuju ljudi (sa svim vrlinama i manama).
Prije svega, radi se inozemnim pravnim rješenjima koja su našim političarima nametnuta. Naši političari, da se njih pita, ne bi nikad sami sebi komplicirali život. Zašto oni ne bi? Ne bi iz istog razloga zbog kojeg je pitanje sukoba interesa u Federaciji BiH ostalo visjeti u zraku toliko dugo: pristup informacijama ometa skrivanje oraha u džepu.
Postoji već uhodan obrazac kako svrha uvezenih, inozemni, nametnutih rješenja biva osujećena. Zakon se donese po diktatu “međunarodne zajednice”, ali svrha i ciljevi budu okačeni mačku o rep. Inozemno zakonsko rješenje doživi “susret bliske vrste” s domaćom političkom kulturom i domaćim sustavom vrijednosti. To se događa na tri načina.
Prvi način
Prvi način je formula “izgubljeno u prijevodu”.
Tu se radi o tomu da se već kod pripreme zakonskih rješenja ponešto izgubi u procesu recepcije inozemnog prava u samom u prijevodu.
Kad se pogleda sam tekst Zakona, odmah iole pravnički obrazovanom čitatelju upadaju u oči nestručno i grubo zašiveni šavovi koji Zakon povezuje s ostalim dijelovima (domaćeg) pravnog poretka, prije svega s domaćim upravnim pravom. Očevidno je da sa stranim konzultantima nisu razgovarali pravnici, nego prevoditelji. Tako je vidljivo da čl. 12. Zakona očigledno ne poznaje pojam zaključka u upravnom postupku, pogotovo ne zaključka kojim se stranka poziva da dopuni ili uredi zahtjev. Umjesto toga, “javni organ” donosi rješenje, a umjesto dopune, stranka treba podnijeti novi zahtjev. Ima tu još loše zašivenih šavova koje bi pravnici mogli uočiti. No, za ovaj povod, dovoljno je.
Drugi način
Drugi način je “poboljšanje” zakonskih tekstova.
U konkretnom slučaju, 2011. Zakon je izmijenjen na način da je ukinut redovni pravni lijek. Dotadašnja žalba o kojoj je u drugostupanjskom postupku odlučivalo Federalno ministarstvo pravde, zamijenjena je “prigovorom” o kojem odlučuje – rukovoditelj javnog organa. O žalbama je odlučivao drugostupanjski organ, a nikako organ koje je donio prvostupanjsku odluku. No, naši su političari smislili kako da “poboljšaju” Zakon. Zamijenili su žalbu koja je redovni pravni lijek, prigovorom o kojem odlučuje drugostupanjski organ. Time su pravni lijek okačili mačku o rep.
Ako službenik koji je odlučivao o zahtjevu nije smio udovoljiti zahtjevu, jer se nije htio zamjeriti svom rukovoditelju (ministru ili ravnatelju), kakve su šanse da ministar promijeni odluku po prigovoru? Nikakve! Još gore, za odlučivanje o prigovoru nije propisan rok, dok se za odluku o žalbi primjenjuje rok iz Zakona o upravnom postupk – 30 dana. U mnogim slučajevima čak i nema dvostupnosti: ministar donosi odluku, pa onda odlučuje o prigovoru protiv svoje odluke.
Ukidanjem žalbe i nadležnosti Federalnog ministarstva pravde za odlučivanje o žalbama, podnositelji se šalju na sizifovski put: moraju pokrenuti sudski postupak – upravni spor. To zahtijeva par godina čekanja. Zatim najčešće neuke stranke zaborave tražiti da županijski sud odlučuje kao sud pune jurisdikcije i ne traže održavanje javne rasprave. Županijski sud poništi odbijajuće rješenje i vrati predmet na ponovno rješavanje. Onda “javni organ” ponovno odlučuje. I onda, ako se ministru ili ravnatelju ne sviđa ideja da otkriva što ne želi otkriti, opet prigovor i opet upravni spor. Takva je navika bila u Zavodu za zdravstveno osiguranje HNŽ dok je njime rukovodio (zapovijedao) Rade Bošnjak. Prigovor odbijem, upravni spor izgubim, pa onda ispočetka, prigovor odbijem… ode pet godina u vjetar. Ovo bi trebalo nazvanti “Radetovom kružnicom”.
Za naziv je zaslužan Rade Bošnjak, bivši ravnatelj Zavoda za zdravstvenog osiguranje. Zavod je dok je on bio na čelu, najprije odbio zahtjev Udruge Futura o ugovorima s javnim ustanovama. Odbijanje se temelji na pomalo apsurdnoj tezi da ugovori između Zavoda i javnih zdravstvenih ustanova sadrže “povjerljive komercijalne interese” tih ustanova. Izumitelj kružnice je, naravno odbio prigovor Udruge Futura. Slijedi upravni spor. Sud poništava Radetovu odluku i vraća predmet na ponovno rješavanje.
Onda opet u ponovnom rješavanju uvaži prigovor, vrati prvostupanjsko instanci, sebi podređenoj službenici – predme na ponovno rješavanje. Prvostupanjska instanca (službenica) ponovo odbije zahtjev. U međuvremenu odvjetnik kojeg je Rade plaćao našim novcima iz doprinosa za zdravstveno osiguranje izjavljuje vanredni pravni lijek – zahtjev Vrhovnom sudu.
Nije važno što je takav zahtjev za vanredno preispitivanje presude Županijskog suda nedozvoljen. Nema veze, narod plaća. Vrhovni sud je odbacio kao nedopušten “lijek” koji smo mi uredno platili. No, pristupa informacijama još uvijek nema, jer se čeka nova odluka Županijskog suda u Mostaru, jer je Rade odbio novi prigovor, protiv kojeg je ponovo pokrenut upravni spor.
Treći način
Treći način okačivanja svrhe Zakona mačku o rep je praksa tumačenja zakonskih odredbi.
Prva zamka koju je postavila upravna i sudska praksa je da se prigovori u obliku pitanja odbijaju. Ako tražite informaciju na način da postavljate pitanje, to nije “pravilan način” postavljanja zahtjeva. Organi uprave i sudovi su zauzeli stajalište da možete tražiti pristup informaciji, ali da organi nisu dužni sačinjavati novu informaciju.
Ovo je naravno nakaradno tumačenje prava: na Zakon o slobodi pristupa informacijama u FBiH primjenjuju se odredbe iz Zakona o upravnom postupku, a naročito odredbe o načelima. Pravilno bi bilo pozvati podnositelja zahtjeva da uredi zahtjev i poučiti ga kako to da učini. To se zove načelom pomoći neukoj stranci. A kad je naša praksa primjene zakona u pitanju, svi smo neuki ili nitko nije “uk”.
Druga zamka je u utvrđivanju izuzetaka od slobodnog pristupa informacijama. I tu imamo primjer Zavoda za zdravstveno osiguranje i njegovog bivšeg ravnatelja.
Taj se dribling zove: kad ne želi odobriti pristup informacijama, “javni organ” utvrdi izuzetak od slobodnog pristupa. Kako to radi Rade Bošnjak: Udruga Futura podnosi zahtjeve za pristup informacijama o ugovorima koje je zaključio Zavod zdravstvenog osiguranja HNŽ s javnim zdravstvenim ustanovama. Zavod odbija s obrazloženjem da ugovori s Sveučilišnom kliničkom bolnicom Mostar sadrže povjerljive (čitaj: tajne) podatke komercijalne naravi! Nota bene: Ugovori između Zavoda, koji se financira vašim novcem s javnom zdravstvenom ustanovom sadrže KOMERCIJALNE TAJNE! Ovo je priličan bezobrazluk čak i kad dolazi od Rade Bošnjaka.
Dakle, zahtjev, odbijajuće rješenje, prigovor, odbijanje prigovora, tužba kojom se pokreće upravni spor, sudska odluka kojom se poništava odbijajuće rješenje i vraća predmet na ponovno rješavanje. i opet tako ispočetka, Radetova kružnica.
Zanimljivo je da profesionalne zajednice, novinarske i druge nisu žestoko reagirale na ovakvo sustavno kačenje prava na pristup informacijama mačku o rep.
