Hvatajući zadnji autobus iz rodne Ustikoline za Sarajevo krajem sada već u davnog travnja1992., Lejla Karović – Kersting vjerojatno ni u ludim snovima nije mogla zamisliti da će se ikada vratiti u rodnu grudu, a kamo li u njoj pokrenuti tvrtku za uzgajanje organske hrane. No, život piše romane i fantastične priče, a ovo je upravo jedna od takvih
Inat motiv za opstanak
Goražde. Manji grad smješten na obalama rijeke Drine, na samoj granici BiH i Srbije, u tišini teško preživljava svoje sumorne tranzicijske dane. Nakon što je teško stradao u zadnjem ratu, pojavila se nada i zamah prije desetak godina, da će taj cjelokupni kraj doživjeti gospodarski i turistički bum, ali pored početnog entuzijazma i dobrih trendova, uslijedio je teški bosanskohercegovački realizam, koji sada ovom simpatičnom gradu, prijeti potpunim ekonomskim i demografskim slomom. Rezultat je to naravno, apsolutne zapušteni i grada i županije, koji je evo skoro 30 godina poslije rata, još uvijek nema riješenu osnovnu gradsku ili ako hoćete civilizacijsku infrastrukturu, koja regulira pitanje snabdijevanja grada vodom, dok su svi ostali infrastrukturni projekti, kao što je recimo i projekat povezivanja sa glavnim gradom Sarajevom, na dugom čekanju, bez izvjesnog datuma realizacije.
Upravo u to i takvo Goražde, iz Njemačke se vratila naša sugovornica. Po struci vjersko lice, odnosno jedna od rijetkih žena iz cijele bivše Jugoslavije, koja je prije rata, devedesetih, diplomirala islamske nauke u univerzitetu Al –Azhar u Egiptu, o čamu bi se mogla napisati posebna priča. No Lejla je i pored toga, i diplomantica sociologije na Univerzitetu u Freiburgu u Njemačkoj, zatim pokretač – osnivač maternje jezičke škole za djecu izbjeglice i migrante iz bivše Jugoslavije, onda i sudski tumač pri njemačkom sudu za arapski i bosanski jezik, te na kraju svega toga i privatna poduzetnica, sa tvrtkom za proizvodnju organske hrane, i hladnih rafiniranih ljekovitih ulja. I sve stiže.
„Život me naučio da se borim, da ne kukam niti na druge, niti na trenutačne okolnosti. Nakon što sam bila prvi student ikada, koji je upisao i završio fakultet na Al – Azharu bez obezbjeđene domicilne stipendije, ja sam rekla sebi da sve mogu. Evo upravo razgovaramo, nakon što sam završila svoje cjelodnevne obaveze na polju, gdje sam sa svojom pomoćnicom gospođom Vrećom skupljala a zatim trijebila kukuruz“, kaže ova marljiva žena.
Ipak pored osobnog elana i motivacije priznaje da živjeti i raditi u Goraždu nije lako.
„Biti žena poduzetnica na Balkanu, gdje poslovni svijet uglavnom kontroliraju muškarci, je ogroman i uglavnom pretežak izazov. Govorim to iz višegodišnjeg iskustva rada svoje firme, u ovom malom gradu, gdje ja do sada od institucija grada ili kantona, nisam dobila ni najmanju vrstu bilo kakve podrške, koja bi mi omogućila olakšanje i podstakla me na dalji rad. Umjesto toga, konstantno, pogotovo u ovo jesenje vrijeme, kada se rade završni radovi na sortiranju proizvoda, ja bukvalno doživljavam sitne, ali meni veoma značajne elementarne opstrukcije, u smislu prevoza proizvoda na potrebno odredište“, navodi dalje.
A kada je teško, uvijek kada je u pitanju BiH, može biti i još teže.
„Nedavno sam saznala, da federalno ministarstvo, zaduženo za pitanja poljoprivrede, uopće nema, odnosno tek radi na registru za organske proizvođače, što mi je moram priznati bilo šokantno, jer je to jedini način da se povuku sredstva iz EU fondova. Ali ipak i pored činjenice, da nemamo baš taj registar, spomenuto ministarstvo, ipak daje pomoć odnosno podsticaje za poljoprivredne proizvođače, koji se dijeli preko resursnih kantonalnih ministarstava. U mom slučaju, to konkretno ne znači ništa, jer moje resursno kantonalno ministarstvo, nikada nije ni poslalo obavijest da ja uopšte postojim, a kamo li da se bavim poljoprivrednom proizvodnjom“, ističe ona.
Ovaj dio razgovora smo završili sa još jednim gorućim problemom, a o kojem se tako malo priča u BH javnosti. Riječ je naravno o pitanju aktivne radne snage, odnosno nedostatku iste.
„Naši ljudi ovdje su zapušteni. Kada to kažem, mislim na to, da sistem koji mi zovemo država, čini sve, da naše ljude ne osposobi, odnosno ne usmjeri na tržište rada. Umjesto toga, mi imamo mnogobrojne zavode za zapošljavanje, koji su postali neka vrsta socijalnih ustanova, gdje se visokoobrazovni kadar tjera u depresiju i apatiju, godinama čekajući posao iz svoje struke, dok trenutno u BiH postoje kompanije, koje nude sasvim pristojne plaće za određena zanimanja, koja su uglavnom deficitarna. Uz sve ovo, mi smo i dalje robovi socijalističkog naslijeđa poslovanja, gdje svi traže „siguran posao“, a takva sigurnost više ne postoji ni na istoku, a zapad ju je davno prevazišao konstantnim usavršavanjem i ličnim obrazovanjem”, navodi Karović – Kresting.
Prosvjetiteljstvo je naš jedini spas
Imajući u vidu dosadašnji razgovor, logičkim se postavlja pitanje, šta treba nekom, tko ima mogućnost da zaradi novac u Njemačkoj, da taj isti novac ne samo troši, nego i investira u jedno malo i „zabačeno“ Goražde?
„Ja se sada nalazim u godinama, kada se moj životni krug primiče kraju, i zbog te činjenice, mi je veoma važno da ostatak svog vremena provedem u misiji, pomaganja i prosvjetljivanja zajednice, u nadi da će u budućnosti, neka nova Lejla i to baš u ovom Goraždu nastaviti mojim stopama. Da bi se to desilo, važno je djelima pokazivati, da bez obzira na svakodnevne izazove i teškoće, moguće je raditi stvari i poslove, koje će donijeti dobitak ne samo pojedincu, nego i cijeloj zajednici“, kazala je.
Upravo na tom fonu, na zadnjim lokalnim izborima u BiH, Karović – Kresting se kandidirala za gradonačelnicu garada Goražda.
„Prijavila sam se za lokalne izbore, sa uvjerenjem da ja kao pojedinac, mogu da utičem na lokalne trendove i rješavanje gorućih lokalnih problema. Međutim, jako brzo sam uvidjela, da vi kao nezavisna, ili apolitična osoba, koja samo ima želju da pomogne zajednici, u ovako napravljenom izbornom sistemu, nemate nikakvih šansi. Sva moć kod nas je koncentrirana u političkim partijama, koje zarad svojih političkih interesa, vrlo često „troše“ uglavnom mlade, obrazovne ljude, čija se vidljivost nepovratno gubi, na nekom velikom rednom broju, na izbornoj listi partije koju predstavlja. Smatram da je od velike važnosti, da se makar na izborima za lokalni nivo, omogući nezavisnim kandidatima, da na lakši način učestvuju u izbornom procesu. Ovdje posebno izdvajam žene kao kategoriju, jer smatram da je veoma važno, da sve samohrane majke, studentice, poslovno uspješne žene, itekako mogu doprinijeti boljitku zajednice širom BiH“
Napominje da je povratak prirodi povratak sebi.
„Živimo u vremenu otuđenosti, gdje nam se na agresivan način nameću lične vrijednosti, i potreba za ličnim uspjehom bez obzira na cijenu. Smatram, da je iznimno važno, da radimo na empatičnosti, osjećaju za ugrožene, i da kroz dobrovoljni i humanitarni rad, poboljšavamo stanje u našim zajednicama. Također je bitan i duhovni rast, a on se dešava kada se vratimo prirodi i prirodnoj i organskoj hrani, koja je neupitni zalog za budućnost“
M.Kovačević-Istina.media
