Povodom 50. obljetnice povijesne akcije Zvonka Taika Bušića, Miljenko Prskalo, član Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta, uputio je javnosti emotivno priopćenje. Prisjećajući se 10. rujna 1976. godine i neizmjerne žrtve koju je Bušić podnio za ideale o slobodnoj domovini, Prskalo se s dubokim poštovanjem osvrće na njegovu tragičnu sudbinu.
No, ovaj tekst nije samo sjećanje na jednog od najpoznatijih hrvatskih rodoljuba; on je ujedno i jasna opomena današnjim generacijama te oštar poziv na političko zajedništvo, odgovornost i prestanak podjela među Hrvatima u Bosni i Hercegovini.
Priopćenje koje budi sjećanja, ali i usmjerava prema budućnosti, prenosimo u cijelosti:
Danas, 10. rujna 2026. godine, navršava se punih 50 godina od događaja koji je obilježio život Zvonka Taika Bušića i ostao zapisan u hrvatskoj povijesti.
Na današnji dan, 10. rujna 1976. godine, skupina hrvatskih političkih aktivista koju su činili Zvonko i Julienne Bušić, Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić, otela je putnički zrakoplov Boeing 727 TWA 355 na letu od New Yorka do Chicaga, sa 76 putnika.
Njihova namjera bila je iz zrakoplova izbaciti letke nad Londonom i Parizom, u kojima bi se objasnio hrvatski slučaj u tadašnjoj Jugoslaviji i pozvalo na njezinu neovisnost. Letci su nosili naslov „Poziv na borbu protiv srpske hegemonije“, a krajnji cilj trebali su biti Zagreb i Solin.
Glavni cilj akcije bio je prisiliti američke i europske medije da objave Bušićeve letke i upoznaju svjetsku javnost s položajem hrvatskoga naroda u tadašnjoj Jugoslaviji.
Sa sobom nisu nosili pravo oružje, nego materijal od kojega su napravili lažni eksploziv koji su omotali oko svojih tijela. Pravu bombu i propagandni materijal Zvonko Bušić ostavio je u pretincu newyorške podzemne željeznice, o čemu su, preko pilota, proslijedili informacije.
Nakon što su njihovi zahtjevi i proglasi objavljeni u američkom tisku, zrakoplov je sletio u Pariz, gdje su se otmičari predali.
Nažalost, prilikom pokušaja deaktiviranja bombe poginuo je američki policajac Brian Murray, djelatnik odjela za bombe, dok su još trojica ljudi bila ranjena.
Na suđenju je sudac u zapisnik naveo da gospodin Bušić nije bio motiviran osobnim interesom, nego idealima hrvatske neovisnosti, te da je smrt i ranjavanje drugih osoba bilo nenamjerno. Zatražio je da se Zvonko Bušić nakon izdržane kazne pusti na uvjetnu slobodu.
Supruga poginulog policajca kasnije je pokrenula sudski postupak protiv nadležnih policijskih tijela zbog, kako je tvrdila, velikog nemara koji je prethodio tragediji, protiveći se pokušaju da se sva odgovornost prebaci na Bušića i njegova supruga.
Na suđenju su bili vidljivi i pritisci jugoslavenske diplomacije. Okružni sudac John Bartels 22. srpnja u New Yorku izrekao je Zvonku i Julienne Bušić kaznu doživotnog zatvora, dok su ostali članovi skupine osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne.
Prema tadašnjim izjavama pojedinih djelatnika Bijele kuće, jugoslavenska je vlada vršila snažan pritisak na američku administraciju da se prema Zvonku Bušiću i njegovoj skupini postupi što strože.
Zvonko Bušić osuđen je prema američkom Zakonu o borbi protiv otmica na doživotni zatvor, uz mogućnost pomilovanja nakon deset godina.
Iako je u međuvremenu Hrvatska postala neovisna, to nije promijenilo odnos američkih vlasti prema njegovu slučaju. Komisija za pomilovanje 2006. godine odbila je zahtjev, dok su ostali osuđenici iz skupine već bili pušteni.
Julienne Bušić oslobođena je 1990. godine.
Zvonko Bušić pomilovan je početkom srpnja 2008. godine, nakon punih 32 godine provedene u zatvoru. Iz zatvora Terre Haute premješten je pod nadležnost Imigracijske i carinske službe radi deportacije u Hrvatsku, bez prava povratka u Sjedinjene Američke Države.
U Zagreb je naš legendarni Taik, nadimak koji je dobio po djedu, stigao 24. srpnja 2008. godine u pratnji američkih agenata.
Stigao je veliki hrvatski rodoljub u svoju Hrvatsku. U slobodnu i neovisnu Hrvatsku o kojoj je toliko godina sanjao.
Nažalost, nije dugo živio u svojoj voljenoj domovini.
Nakon svega što je prošao, teško se nosio s različitim oblicima nepravde i razočaranja. Njegov život završio je tragično 1. rujna 2013. godine.
Kada sam čuo vijest o njegovoj smrti, kao da je jedan dio mene odjednom utihnuo. Iskreno govoreći, Zvonko Taik Bušić bio je jedan od mojih životnih uzora, zajedno s Brunom Bušićem i Mirom Barešićem.
Iz kruga njegove obitelji nedugo nakon tragičnog događaja potvrđeno je da je Zvonko Bušić počinio samoubojstvo hicem iz pištolja u svojoj kući u Rovanjskoj. Njegova supruga čula je pucanj, ali u tom trenutku nije shvatila o čemu je riječ. Oko sedam sati pronašla ga je u kupaonici. Hitna pomoć mogla je samo konstatirati smrt.
Motivi koji su ga naveli na takav čin dugo su ostali nepoznanica, ali njegovo oproštajno pismo dalo je dio odgovora i pokazalo koliko je duboko u sebi nosio vlastita razočaranja i teret života.
Povratkom u Hrvatsku politički se aktivirao u stranci HSP dr. Ante Starčević Ruže Tomašić. Međutim, u kolovozu 2011. godine objavio je da se povlači iz hrvatskoga političkog života jer nije uspio ostvariti svoj naum ujedinjavanja domoljuba i izgradnje politički relevantne fronte.
Tada je rekao:
„Povlačim se iz hrvatskog političkog života jer ne želim ni na koji način doprinijeti daljnjem usitnjavanju domoljubnih političkih snaga u Hrvatskoj.“
Te riječi i danas snažno odjekuju.
Zvonko Bušić Hrvatsku, kao i položaj hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini, zamišljao je na način koji mi je danas blizak idejama za koje se zauzima neovisni kandidat za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskoga naroda, naš dragi i cijenjeni general Zdenko Lučić.
Iskreno vjerujem da smo danas na dobrom tragu nastojanja hrvatskih rodoljuba koji su desetljećima sanjali da se stvari postave na pravo mjesto i da hrvatski narod u Bosni i Hercegovini konačno izbori svoj dostojanstven i ravnopravan položaj.
Zato vjerujem da današnja politička oporba, predstavnici desetak političkih stranaka koje podupiru Zdenka Lučića, mora izvući pouku iz života ljudi poput Zvonka Bušića.
Ne trebaju nam nove podjele.
Ne trebaju nam osobni interesi.
Ne trebaju nam političke svađe zbog fotelja.
Treba nam zajedništvo, čast, odgovornost i jasna vizija budućnosti hrvatskoga naroda.
Kako je jednom prilikom napisao cijenjeni fra Mario Knezović:
„Ulaziti u trenutke i tajnu tuđe odluke, osobito ovako velike i zagonetne, je pretenciozno. Možemo se samo pitati kakve je to ideale Zvonko snivao?“
A velikan hrvatskoga pjesništva Silvije Strahimir Kranjčević napisao je:
„Mrijeti ti ćeš kada počneš sam u ideale svoje sumnjati.“
Je li se to dogodilo i s našim Taikom, nikada nećemo do kraja dokučiti.
Ali osobno ostajem u uvjerenju da je Zvonko Taik Bušić bio veliki čovjek i istinski hrvatski rodoljub koji se, na svoj način i svojim metodama, borio za ono u što je vjerovao.
Danas, 50 godina nakon 10. rujna 1976., možemo raspravljati o njegovim metodama i posljedicama. Možemo imati različita mišljenja. Ali ne smijemo zaboraviti čovjeka koji je veći dio svoga života proveo iza rešetaka zbog ideala u koje je vjerovao.
Njegov život bio je težak, proturječan i tragičan. Njegov kraj ostavio je mnoga pitanja. Ali njegovo ime ostalo je zapisano u hrvatskoj povijesti.
Za mene osobno Zvonko Taik Bušić, zajedno s Brunom Bušićem i Mirom Barešićem, ostaje dio generacije hrvatskih rodoljuba koja je vjerovala da sloboda nema cijenu.
I zato neka njegov život bude zvijezda vodilja, ali i opomena današnjim generacijama.
Boriti se za svoj narod znači imati hrabrosti, ali i mudrosti. Znači služiti, a ne vladati. Znači ostaviti nešto budućim generacijama.
Danas nam upravo to treba.
Da se hrvatska politička scena u Bosni i Hercegovini ujedini oko interesa hrvatskoga naroda.
Da prestanu osobni obračuni.
Da se prestane dijeliti hrvatski narod.
Da se mladima ostavi budućnost.
I da konačno shvatimo kako samo zajedno možemo izboriti ono što su generacije prije nas sanjale – slobodu, ravnopravnost, dostojanstvo i sigurnu budućnost naše djece i naših unuka.
Taik je otišao prerano.
Ali ideali o slobodnom i dostojanstvenom hrvatskom narodu nisu umrli.
Zato danas, nakon 50 godina, s poštovanjem izgovaram njegovo ime:
ZVONKO TAIK BUŠIĆ.
Počivaj u miru.
Hrvatska te nije zaboravila.
10. rujna 1976. – 10. rujna 2026.
