U multietničkim i multikulturnim društvima, indikator inkluzivnosti odražava kvalitet života, a samim tim i osjećaj sigurnosti društva. Američki antroplozi su svojim istraživanjima dokazali, da pojedine socijalne grupe, koje se nisu uspjele uključiti u društvene tokove, i dobiti socijalnu pravdu, postaju glavni indikatori rasta i proizvodnje nasilja u društvu. Odvija li se sličan proces i u BiH, ili je sve samo plod slučajnosti?
Kaznena politika kao poticaj za nasilje
U razgovoru za naš portal, mirovna aktivistica Mirjana Trifković, koja se već godinama bavi radom sa mladim ljudima, njihovim načinom susretanja sa ratnim i drugim traumatičnim temama, primjećuje također odsutnost inkluzivnosti kao osnovni problem, ali dodaje još jednu bitnu stvar kao uzročnik dramatične eskalacije nasilja, pogotovo kod mladih osoba.
„Postoji više uzroka za eskalaciju nasilja u javnom prostoru, koji nam u suštini ukazuju na kojem je nivou demokratičnost društva i u kojoj mjeri sistem ne/funkcioniše? Svjedoci smo ogromnog porasta nasilja generalno u društvu, pa tako i među mladima, a mi se kao društvo i dalje pravimo da su to neki izolovani incidenti, da nasilje kao društveni incident ne postoji. Volimo se pretvarati da se nesreće i nasilje događaju na nekom drugom mjestu koje je našoj percepciji neuhvatljivo. Na ovaj način funkcionišu društveni fenomeni koji nam nisu dragi, te ukoliko ne postoji društvena sankcija, teško je pojmiti da je to što je neko uradio pogrešno. Znači, govorim o tome da postoji dio društvene zajednice kojem je sasvim normalno da se pojedini odnosi rješavaju upotrebom sile ili opravdavaju upotrebu iste. Nadalje, zakazao je pravosudni sistem, jer počinioci nasilja dobijaju manje kazne ili ostaju na slobodi. Sve navedeno utiče na pojavu nasilja među mladima, jer vide da je jedan od načina rješavanja problema upotreba nasilja, kao i da ne postoji adekvatna pravosudna, a ni društvena sankcija za učionica nasilja“, navodi Trifković.
Na naše pitanje kako mi kao društvo treba da se podstavimo i reagiramo na pojavu nasilja odgovara da je ključna kaznena politika.
„Mora postojati veća društvena sankcija za počinioce nasilja, ne smijemo opravdavati nasilno ponašanje. Svako nasilno ponašanje treba osuditi, ali isto tako o tome treba razgovarati unutar porodice, škole, učionice, da vidimo kako nasilje utiče na mlade, šta im je potrebno da se osnaže, koji su uzroci takvog ponašanja i slično“, dodaje ona. Rješenje za ovakvu situaciju je, smatra ona, promjena sustava.
„Kao društvo trebamo više da radimo na tome da zahtjevamo da se sistemski mijenjaju stvari, da se mijenjaju zakoni, poštravaju kazne, femicid da se kvalifikuje kao zasebno krivično djelo, da se osigura veća materijalna pomoć žrtvama, formiranje većeg broja sigurnih kuća, financiranje istih i slično. Takođe, potrebno je da kroz sistem obrazovanja radimo sa mladima na ovim temama, jer je to jedini način da im ukažemo da ne postoji opravdanje za nasilno ponašanje, i da nasilje nije način rješavanja problema i konflikata“, istaknula je.
Između čekanja čuda i rješenja
Društvo smo nepoduzimanja.
„Mi se ponašamo kao da nas ništa ne dotiče. Sve te vijesti, dogodilo se ono, dogodilo ovo, na ni na koji način ne dotiču, iako smo također sudionici tog istog prostora. Mi djelujemo tek kada se nama dogodi nešto, a tada je uglavnom kasno“, na svom youtube kanalu navodi profesorica Jasna Bajraktarević, govoreći o nasilju u društvu, a osobito kod mladih osoba.
I profesorica je potpuno u pravu. Postratno, ili kako to žele mnogi reći posttraumatsko društvo, nema efikasan način da pronađe rješenje za prblematične situacije koje se javljaju. A njih je pak sve više. 15-godišnjak je usmrtio policajca, učenik osmog razreda je u Čapljini prijetio, sedmogodišnjak je pretučen i završio u bolnici, samo su neki od incidenata koje zadnjih dana čitamo. Čitamo i čekamo čudo.
M.Kovačević/Istina.media
