Natječaji za imenovanja na javne funkcije, nadzorne odbore itd. kao i natječaji za postavljenje “državnih službenika” – puni su, prepuni, ljubavi. Roditeljske. Bratske. Sestrinske. Bračne. Vanbračne. Rođačke. Kumske… I posljednje, ali ne najmanje bitno: ljubavi političke stranke prema svojim poslušnicima i ljubavi poslušnika prema političkoj stranci. Naravno, može tu biti ljubavi prema eurima.
Piše: Ekonomist i pravnik Milenko Krčum za Istina.media
Natječaji su u ovoj zemlji odvijaju po onoj lijepoj bosanskoj pjesmi:
Snijeg pade na behar na voće,
Neka ljubi ko god koga hoće,
Ako neće, nek’ se ne nameće
Od nameta nema selameta…
Pouka je: ako ti padne na pamet prijaviti se na natječaj koji nije za tebe raspisan, moraš sebi izbiti iz glave plitkoumnu ideju da ćeš se nametnuti svojim znanjem, vještinama, profesionalnim životopisom.
Ne: Od nameta, nema selameta! U natječajima se ne natječete svojim sposobnosti. Natječaji su natjecanje tipa “čija je veza jača”. Odnosno čija je ljubav jača.
Sve po zakonu?! Skoro uvijek. Ali skoro nikad nije u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine. Zašto?
Bosna i Hercegovina je članicom Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Taj pakt u članku 25, stavak c) obvezuje članice da svojim građanima osiguranju pravo na pristup javnim službama pod općim uvjetima jednakosti. Nadalje, članice obvezuje i Protokol u Pakt. Tim protokolom članice su ovlastile Međunarodni komitet UN-a za ljudska prava da u obliku općih komentara daje tumačenje odredbi Pakta. Tumačenjem broj 25. iz 1976. godine Komitet je zauzeo stajalište da se pravo na pristup javnim službama pod općim uvjetima jednakosti osigurava na meritokratskom načelu na način da postupci i kriteriji za imenovanja, napredovanja, suspenzije i razrješenja budu objektivni i razumni.
E sad, Međunarodni pakt je dio domaćeg prava, jer je dio Ustava Bosne i Hercegovine. Pored toga međunarodni ugovori prema Ustavu Federacije BiH dio su domaćeg prava. U slučaju nesuglasnosti s domaćim propisima, prevažu odredbe međunarodnih ugovora.
Dakle, kad u obrazloženju za izvor ili prijedlog nekog kandidata čujete “intervju” i “na nas ostavio najbolji dojam” – znajte da je se najčešće radi o nekom mutnom poslu. Kriteriji moraju biti objektivni. Moraju li biti razumni? Natječaji nisu natjecanje u umjetničkom klizanju. Jedino što je u natječajima umjetničko jeste umijeće laganja i zloupotreba.
Ovo se ne odnosi samo na natječaje za postavljenja tzv. “državnih” službenika. Nikad nisam dokučio kako je entitetski ili gradski službenik “državni” službenik. Očigledno da nećakinje i amidžići koji su komunicirali na engleskom jeziku s “međunarodnom zajednicom” nisu znali prevesti izraz “javni službenik” (civil servant). Federalni službenik nije državni službenik.
Skoro trideset godina se naši političari prave Englezima, pa zloupotrebljavaju ono što je “izgubljeno u prijevodu”. Natječaji su se raspisivali samo za “državne službenike”, dakle službenike u organima uprave i upravnim organizacijama. Zavodi kao što je Zavod mirovinskog i invalidskog osiguranja su raspisivali natječaj samo kad direktor tako odluči. A što bi odlučivao, kad mu je lakše dovesti po obrascu “neka ljubi ko god koga hoće”. Slično je i sa domovima zdravlja, gdje su zapošljavanja djece bila pretvorena u neki vidi otpremnine prigodom odlaska u mirovinu. Naravno, većina roditelja nije čekala mirovinu da “primi otpremninu” u vidu zapošljavanja svoje djece.
Lex Adae Novalici
Tako se desetljećima u javnom sektoru koji se nije smatrao “državnom službom” (što god značio izraz “državna služba”) zapošljavalo bez natječaja. Preloman je bio skandal oko zapošljavanja kćerke Fadila Novalića, Ade Novalić u Financijsko-informatičkoj agenciji. Agencije su u pravilu upravne organizacije, pa spadaju u “državnu službu”. Ali naša je politička kasta izmislila agencije koje su ne-agencije, koje nisu upravne organizacije. FIA je takva agencija-neagencija. Upućeni znaju da nije sav skandal u zapošljavanju Ade Novalić. Nema tko tu koga nije zaposlio. O ostalim kćerima, sinovima i netijacima nije se govorilo. A imalo bi se što kazati.
Onda je federalni parlament donio zakon – Lex Adae Novalici. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu iz 2018. godine. U Zakon su umetnute odredbe o zapošljavanju u javnom sektoru. Sad je procedura malo složenija. Moraju se oglašavati pozicije.
No, što se tiče zloupotreba kod zapošljavanja, što bi kazao Đole: “Princip je isti, sve su ostalo nijanse”
Još par riječi o ekonomskoj strani zapošljavanja po obrascu “Neka ljubi tko god koga hoće”. Koliko košta zajednicu jedan “uhljeb” (ovaj je izraz u narodu odavno odomaćen). Prima plaću, radi malo, ako išta. Kad radi, pravi štetu, pa kad je na odmoru ili na bolovanju – manje nas košta. Do mirovine će primati relativno veliko plaću, a na stvarno isplaćenu plaću mu se isplaćuju doprinosi. Ne kao u privatnom sektoru, gdje kod velikog broja poslodavaca postoji praksa da se prikazuju samo minimalne plaće, a razlika se isplaćuje “ispod žita” u gotovini. I onda će, kad ode u morovinu možda dva desetljeća primati lijepu mirovinu.
Dakle, namještanje natječaja nije mačji kašalj. Skupo to svi plaćamo.
I zašto ovo pišem, kad sve znate?
